Posted by Propovijed fra Domagoja Volarevića, gvardijana samostana o. Ante Antića, na danju misu uskrsnuća Gospodinova 20. travnja 2025.
Važniji događaji iz života Gospodina Isusa opisani su u evanđeljima. Oni su osnova na temelju kojih Crkva razvija blagdanski krug liturgijske godine: navještaj Gospodinova rođenja, rođenje Gospodinovo, krštenje Gospodinovo, preobraženje Gospodinovo, uzašašće, dolazak Duha Svetoga. Svi ovi događaji osim što su opisani u evanđeljima, imaju očevice. I to ne one koji su vidjeli Gospodina Isusa nakon što se događaj zbio, već u samome događaju! Pedesetnica je izuzetak, jer Gospodin je tijelom već uzašao na nebo, ali svjedoci su tu. Sve je jednostavno i jasno opisano. Kod nekih evanđelista s više, kod nekih s manje detalja. Odnosno kod svih ovih događaja imamo iskustveno svjedočenje samoga događaja.
Najvažniji događaj – Uskrsnuće, nema očevidaca. Evanđeoski izvještaji, i onaj sinoćnji, sa Vazmenoga bdijenja i ovaj današnji, ne opisuju događaj uskrsnuća. To je Božji zahvat u povijest, koji nadilazi samu povijest, koji nadilazi ljudsko iskustvo.
Stoga i nema očevidaca, ne može se opisati. Pozorniji um će se lako zapitati kako to? Kod uskrišenja Jairove kćeri, sina jedinca udovice iz Naina, Lazara imamo jasne svjedoke i opise događaja. Netko tko je bio očito mrtav, u kome nije bilo iskre života, oživljuje! Isus dakle čini čudo, čudesa, ili znamenja, kako ih naziva sv. Ivan. U tome kontekstu: ovi oživljeni, ponovno će se vratiti svojim životima, svojim aktivnostima, ali će naposljetku opet doći kraj njihova ovozemnoga života. Čudesa, koliko god očituju Isusovo božanstvo, mnoge ipak nisu uspjela upraviti k nebu (sjetimo se Jude!). Uskrsnuće nasuprot svemu ovome, otvara pogled onome gore, težnju sa nebeskim, da parafraziramo sv. Pavla iz drugoga današnjega čitanja (Kol 3,2). Zato ono nije tek ili još jedno čudo. Uskrsnuće je više od čuda! Ono je vrhunac ispunjenja Božjega plana spasenja. Plana za koji smo na Vazmenom bdijenju čuli kako je zamišljen: I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro (Post 1,31). A grijeh je to pokvario. I sada je grijeh pobijeđen! I ovaj put, sada jest veoma dobro!
Vratimo se onome da nema očevidaca. Nema opisa uskrsnuća. Samo ovo što čusmo: prazan grob, uzeše Gospodina, ne znamo gdje ga staviše… Pobožna emocija Marije Magdalene, dovela ju je do, rekao bih logičnoga zaključka, mada uopće nije pogledala u grob. Dolaze potom Petar i Ivan. Najprije ugledaše, potom Ivan vidje i povjerova. Još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.Čini se da je ovdje obojici proradila svijest, sjećanje sa događaja preobraženja,kojem su obojica bili nazočni, uz Jakova, brata Ivanova: …naloži im da nikom ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane…među sobom se pitahu što znači to njegovo od mrtvih ustati (Mk 9, 9-10). Preobraženje je dakle nagovještaj uskrsnuća. Sjećanje koje im je vjerojatno proradilo dovelo ih je do vjere. Ta će vjera kasnije biti utvrđena ukazanjima Uskrsloga.
Nama ostaje gledati prazan grob. Iz praznoga groba i svjedočenja apostola crpsti vjeru: i dan danas grob je u Jeruzalemu prazan! A vjera u uskrsnuće se i dalje prenosi.
Na Vazmenom smo bdijenju obnovili i krsna obećanja, obećanja vjere koja od nas zahtijeva svjedočenje uskrsnuća, Uskrsloga. Živa vjera u Uskrsloga dovodi do preobraženja našega života. Kršćanin preobraženim životom svjedoči Uskrsloga. Ne znamo gdje ga staviše?! Gdje je Gospodin? Gdje ćemo ga vidjeti? Ostavio je sam sebe u sakramentima, euharistiji napose. Uskrsli se zapravo očituje (trebao bi se očitovati!) u životu svakoga krštenika, vjernika, u našem životu. Tu je, u životu kojim radom i
djelovanjem svjedočimo uskrs i pogled upravljamo k nebeskim stvarima, ka Uskrslome! Amen.