Mons. Mate Uzinić: Davno je bilo vrijeme za drugačiju Crkvu, Crkva gubi kad hoće biti Crkva tvrđava

Mons. Mate Uzinić o navedenoj temi, kao i o drugim aktualnim pitanjima vjernika (socijalne teme: iseljavanje, korupcija, inflacija i sl., isključivost, ljudska prava, Crkva budućnosti), razgovarao je u studiju HKR-a s urednikom i voditeljem emisije Branimirom Gubićem.

S obzirom na Vašu pojavnost u medijima i s obzirom na njihovu naklonost prema Vama, možemo li vas nazvati medijskim biskupom?

– Postoji kolokvijalni naziv da je biskup za medije predsjednik Odbora HBK za medije, tako da ja to nisam. Što se tiče te naklonosti, mislim da je više riječ o tome da sam možda osoba koju mogu kontaktirati i koja im se odazove na pozive, a onda u tom kontaktu vjerojatno su možda blaži u nekim pitanjima pa i komentarima, negoli bi možda bili prema nekom drugom. Ali mislim da je to pitanje dojma jer su pitanja koja mi se postavljaju često teška pitanja, a pristat na suočavanje s tim pitanjima nije nimalo lako.

Aktivni ste na društvenim mrežama, što je za nas i naše crkvene prilike možda malo neobično, ali i vrlo  poželjno u današnjem vremenu – u digitalnom vremenu, na novom digitalnom kontinentu, kako nazivamo društvene mreže. Vi, kao nadbiskup Katoličke Crkve, na neki način ste nam time bliži, opipljiviji, ranjiviji, kao i mi vjernici-laici. Na svojim profilima na društvenim mrežama redovito evangelizirate, ali i reagirate na zbivanja oko Vas. Koliko je danas poželjno ili potrebno da se crkva oglašava, izjašnjava, o društveno-političkim pitanjima, odnosno zbivanjima?

– Mislim da je to i poželjno i potrebno. Crkva treba to činiti. Evanđelje nije nešto što je izvan ljudskog života nego ono ulazi u sve pore ljudskog i Crkva u odnosu na pojave koje se događaju ima što kazati, ali ima i zadaću progovarati u svjetlu evanđelja i davati i usmjerenja, pa ponekad i kritiku. Svakako, treba pokušati s onim pologom vjere, pologom evanđelja koji ima, pomagati društvu, ali i usmjeravati društvo da bude bolje, naravno prihvaćajući da ima i drugih s drukčijim mišljenjima, i u suradnji s drugima. Mislim da se i mi, skupa sa svima drugima, trebamo truditi oko većeg dobra u društvenoj zajednici čiji smo dio.

Je li Crkva dovoljno glasna kad su u pitanju aktualni problemi društva, kao što su iseljavanje, nezaposlenost, prava radnika, inflacija, korupcija…?

– To je dosta zanimljivo pitanje jer se ima dojam da nije dovoljno glasna. Mislim da je to više problem našeg načina iznošenja onoga o čemu mi često raspravljamo. Sve su to teme o kojima smo mi govorili. Ako se prate priopćenja s različitih sjednica, bilo pojedinih vijeća HBK, bilo same Hrvatske biskupske konferencije, bilo je nekih poruka, izjava koje su bile upravo usmjerene na osvjetljavanje tih problema i upozoravanje na njihovo postojanje i pokušaj davanja određenog odgovora i poticaja. Međutim, čini mi se da, s jedne strane, postoji problem u našem načinu iznošenja tih poruka da one budu prihvaćene, da ih se čuje. S druge strane, u primanju tih poruka koje mi šaljemo, čini mi se da u javnosti  se takvim porukama koje mi šaljemo ne daje dovoljno pažnje u javnosti, kao nekim drugim porukama koje su trenutno u medijskom prostoru u društvu prihvatljivije ili zanimljivije. Tako da i ima i pomalo tog selektivnog primanja određenih poruka. Možda bismo trebali više davati naglasak na socijalne teme i probleme koji se javljaju na tome području. Barem u onoj mjeri na kojoj se trudimo izražavati oko moralnih pitanja i istina. Kako je i Papa jednom rekao, često se znademo svojim govorima zaustaviti na dvije-tri teme, a mnogo drugih važnih tema nam promiče. Ja ne bih rekao da se Hrvatska biskupska konferencija, biskupi u Hrvatskoj, nisu osvrtali na te teme. Možda nismo bili dovoljno glasni i da se to što mi govorimo nije najbolje čulo.

Na koji način danas šaljete poruku, na koji način se može čuti vaš glas, općenito glas Crkve? Jesu li to mediji, društvene mreže, okružnice, propovijedi?

– Vjerojatno se može reći sve to. Svatko od nas propovijeda. Svatko od nas piše i prigodne poruke. Neki od nas, kao i ja, služe se i društvenim mrežama da bi prenijeli svoje poruke. Nema nas dovoljno u medijima, osobito u svjetovnom medijskom prostoru. Zašto je to tako, mi ćemo se često pravdati da je to zato što nemamo tamo prostor, iz svog iskustva mogu reći, a i iz onog što sam često znao reći, nemamo dovoljno ljudi koji su spremni ući u taj prostor. Niti među nama biskupima, niti među teolozima, svećenicima i drugim kompetentnim osobama za pojedine teme. I mislim da na tome planu svi trebamo poraditi, jer ja vjerujem da se u našem hrvatskom društvu ima potreba čuti i glas Crkve, glas teologa, glas ljudi koji promišljaju iz kršćanske perspektive.

Međutim, taj glas, osobito kad je riječ o jednom umjerenom glasu, jednom glasu koji je doista utemeljen i na crkvenim dokumentima i na evanđelju, a nije radikaliziran, instrumentaliziran nekim drugim pojavama, takvog glasa nemamo dovoljno. Malo se situacija popravlja s našim katoličkim medijima, poput Hrvatske katoličke mreže i Hrvatskog katoličkog radija, kao i nekim drugim glasilima. Međutim, pitanje je koliko su oni prošireni u hrvatskoj javnosti u smislu da onaj glas koji mi želimo poslati dopre i do onih koji su možda izvan ovog našeg katoličkog konteksta. Zato je važno biti na drugim mrežama i u drugim medijima, jer ovako se zaustavljamo samo među onim onima koji otprilike misle ono što mi mislimo, i govore ono što mi govorimo. Mi bismo trebali doprijeti i do onih koji se nalaze na rubovima, zapravo do onih na koje nas poziva papa Franjo, koji dolazi iz periferije i na neki način da iziđemo iz te naše sigurnosti, središta i krenemo prema periferijama. Medijima u tome, dakako, mogu pomoći.

Jedan ste od rijetkih koji rado istupa u medijima. Poznate su vaše javne isprike glede nasilja nad migrantima, glede zanemarenog pastorala za homoseksualne osobe, zbog zlostavljanja u Crkvi, itd. Zbog nekih vaših izrečenih stavova, neki vas drže osobom koja se svidjeti svijetu, odnosno da idete na ruku maistreamu.

– To su sve teške teme i nije lako dosita izići u medije i u njima progovarati jer ja uvijek moram voditi računa i o katoličkom naučavanju, koje je nepromjenjivo. Ali uvijek želim voditi računa i o ljudskim osobama koje ne želim isključiti iz našeg poslanja. Želim nastupiti kao pastir koji ne ide da bi raspršio stado, nego da bi ih prikupio i doveo sve u zajedništvo s Gospodinom. Ti moji pokušaji, ili ti moji odzivi na pozive, pa i neke reakcije, koje ja zapravo činim zato što osjećam potrebu reagirati, a ne zato što se želim svidjeti, te moje reakcije polaze iz te perspektive. Meni je žao što će se sad vaš radio pretvoriti kao pašteta jer mi kažu da ja ispadam iz svake paštete ujutro. Nije mi to doista namjera. Maloprije smo, prije emisije, razgovarali da je meni teško ući u bilo kakav medijski prostor i uvijek se nakon toga osjećam neka loše. Imam osjećaj da nisam nešto na pravi način izrekao, da sam mogao nešto reći drukčije, pa se mučim u samom sebi. Znam da su to problemi s kojima se psihološki treba znati nositi.

Zašto ja nastupam? Ja nisam volio medijski prostor i prije nego sam postao biskup nikad nisam bio u medijima, iako sam imao neke pozive, osobito iz Ureda za medije Splitsko-makarske nadbiskupije. No u onom trenutku kad sam postao biskup, a to je objavljeno na blagdan sv. Franje Saleškog, zaštitnika novinara. U sebi sam osjećao potrebu da ne ostanem na tom svome “neću“ nego da, bez obzira na sve, moram pokušati taj prostor učiti prostorom u kojem mogu propovijedati evanđelje, u kojem mogu iznositi i svoje stavove, ali na neki način i stavove Crkve, odnosno koristiti taj prostor za vršenje svoga poslanja. Meni to nije bilo nimalo lako, jer ja nisam naučen biti u tome prostoru. No ono što svaki put želim činiti je iskreno govoriti ono što mislim i iza čega ja stojim. Nikad nisam koristio medije da bih govorio ono što drugima sviđa. Jer, da ja želim govoriti ono što se drugima sviđa, onda bih prije svega govorio, ili pokušao govoriti, ono što se sviđa onima koji su mi blizu, koji su vjernici, koji će me podržati. A istina je zapravo da ja ne govorim ono što se mnogim vjernicima, ili nekim vjernicima, sviđa. Nego govorim ono što im se ne sviđa. I da zbog toga često u svom poslanju nailazim na reakcije koje nisu mlake, u kojima me se poput optužuje da se ja želim nekom dopasti, svidjeti. Nije mi to namjera, dakle, želim vršiti svoje poslanje na ovaj način na koji ja smatram da bih ga treba obavljati. I često se pitam što bi napravio sveti Pavao da je imao ovu mogućnost koju mi imamo danas, vjerujem da bi je on u potpuno iskoristio, te učinio sredstvom evangelizacije.

Ja se trudim koliko mogu. Znam da nisam najbolji u tome, da bi se to moglo činiti mnogo bolje. Činim ono što mogu, pogriješim, ali želim stvarno poručiti da nikad nisam to činio zato što se želim svidjeti. Ali istina je da ja s vremenom polako mijenjam svoje stavove, da promišljam i da uvijek vodim računa o evanđelju Isusa Krista na jednoj strani. Dakle, na jednoj strani su Isus Krist i ono poslanje koje mi je on dao, i s druge strane su onim kojima sam poslan, svakom čovjeku. Želim uključiti te koji me ne mogu razumjeti. Uključiti ne znači podilaziti. Ne želim odustajati od onoga što ja mislim, ili od onoga što smatram da bi nam trebalo govoriti evanđelje u ovom konkretnom trenutku. Želim pokušati, bez obzira na sve, iznositi, propovijedati evanđelje, makar se to nekim ne svidjelo, s nadom i molitvom da će i njih to potaknuti da počnu razumijevati evanđelje i poruku Isusa Krista i ulogu Crkve, na način kako ja to vidim, ali zapravo ne na moj način već na način kako ja smatram da bi to želio Isus Krist, koji nam je poslao Duha Svetoga da nas on vodi i da nam On bude pomoćnik.

Oglašavate li se na društvenim mrežama u svoje ime ili u ime Crkve?

– Oglašavam se na društvenim mrežama najčešće u svoje ime, potpisujem se kao – Mate. Zašto? Zato što smatram da nemam pravo iznositi određene stavove u ime Crkve iako nastojim i mislim da su moji stavovi usklađeni sa stavovima Crkve. Iako će neki reći da nisu i da me se treba stidjeti, da sam izdao Crkvu. Ja se doista trudim uskladiti svoje stavove sa stavovima Crkve, osobito sa poticajima kojim nam svima dolaze od pape Franje i koji nas zapravo kao Petrov nasljednik vodi i usmjerava, odnosno vodi i usmjerava Crkvu u ovom, povijesnom trenutku. Dakle, ja ne osjećam da je i to nešto što ja trebam koristiti da bih govorio u ime Crkve, nego da bih iznosio svoje poruke i zato ih potpisujem sa – Mate. Postoje poruke koje ja govorim u ime Crkve, to su poruke koje donosim u ime Riječke nadbiskupije ili Dubrovačke biskupije kojom upravljam, to su poruke onda koje ja ne donosim sam, nego su one prošle kroz određena vijeća, ili kroz određene krugove, savjetovanja, unutar same (nad)biskupije, koje imaju senat i na njima se radi kad se donese neka odluka, poruka. To je ono što ja šaljem u javnost u ime onih (nad)biskupija koje zastupam.

Postoje i izjave, poruke, koje dajem u ime pojedinih vijeća HBK, recimo Vijeća za život i obitelj, ili u ime Povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih skupina, to su kompetencije koje sam ja dobio od Hrvatske biskupske konferencije i u tom kontekstu ja mogu govoriti u ime tih ustanova. Međutim, ja ne mogu govoriti u ime cijele Katoličke Crkve. To može samo papa Franjo. Niti mogu govoriti uime Katoličke Crkve u Hrvatskoj, to su kompetencije Hrvatske biskupske konferencije i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. Zato koristim taj potpis „Mate“, a i zato jer se ponajprije obraćam svojim prijateljima, te u kontaktu s njima primjećujem sve više da sam zbog nekih svojih stavova stvorio i neke neprijatelje.

Spomenuli ste da ste svjesni da ima i onih koji vas ne razumiju. Aktivni ste na Facebooku i Twitteru. Jeste li na tim društvenim mrežama doživjeli neka negativna iskustva? Pišu li vam ljudi, imate li vi vremena odgovoriti, što je s komentarima, reakcijama?

– Bilo je nekih reakcija, ali ne mogu reći da toga ima previše. Znam da u moje biskupije znaju doći i neka pisma u kojima ljudi imaju potrebu me napasti ili komentirati. Neka dima i pozitivnih reakcija. Ja se ne mogu na to puno osvrtati niti se osvrćem. Ponekad kad osjetim potrebu nekog pojašnjenja neke izjave koju sam dao, prije ću možda komentirati neki od komentara. Najčešće ih moram priznati ne čitam. Jer vidim da je to mnogo bolje za moje duševno zdravlje jer osobito zato što ima mnogo anonimaca koji se kriju iza komentara, a ima i ljudi koji stoje iza svojih imena te komentiraju, dozvoljavaju sebi često i vrlo uvredljive komentare. No to je život, međutim one koji pretjeraju ja te ljude blokiram, jer ne želim dozvoliti da netko moj profil koristi za neke svoje poruke koje nemaju veze sa samom porukom koju sam poslao. Smatram a to nije uredu da se moj profil, na kraju krajeva i moji prijatelji se na taj način navode na nešto iza čega ja ne mogu stati. Nekad podijelim i neku tuđu ideju, misao, tekst, iza kojega stojim. Netko me pita zašto nisam, ako sam podijelio jedno mišljenje, podijeli i drugo, pa zato što ne mogu stati iza tog drugog mišljenja. Ne činim to previše, ali se trudim da u svemu onom što objavljujem, da iza svega mogu i stati, sa svojim stavovima. To je samo ponuda, dakle, nikoga ja ne prisiljavam, niti da me prati, niti da prihvaća ono što ja govorim, kao zdravo za gotovo, to je moja ponuda, moje mišljenje, nije to ništa savršeno, niti dovršeno, uvijek je moguće i bolje i kvalitetnije. Ali evo smatram da je to ponuda. Facebook, Twitter, i druge društvene mreže su sredstva, koja mi možemo koristiti bilo za dobro, bilo za zlo. Ja ih nastojim koristi za dobro, onako kako ja to mislim, uspijem li uvijek u tome – ne znam. To će Bog suditi.

Bez obzira na ova negativna iskustva, ne date se obeshrabriti?

– Ja smatram da nemam pravo odustati, ovo su ipak iznimni slučajevi osobe, koje su možda glasnije, možda ih ima u komentarima mnogo više, nego više od onih koji neće ništa reći. No vjerujem je da je mnogo više onih na koje moje poruke i način na koji radim taj posao utječu u pozitivnom smislu, negoli tih kojima to izaziva negativne reakcije. Premda su ovi glasniji. No to je inače tako na društvenim mrežama.

Spomenuli smo Facebook i Twitter, što je s Instagramom?

– Nisam jednostavno ni stigao, niti upoznao tu mrežu pa onda se za njih još uvijek nisam odlučio. Možda se odlučim i za nju u budućnosti.

Otvoreni ste i susretljivi prema medijima koji često znaju i manipulirati i činjenicama i rečenicama, bojite li se vi toga da vas netko izmanipulira, imate li taj strah da ćete biti izvučeni iz konteksta i je li vam se to i koliko često dogodilo?

– U liturgiji čitamo iz Knjige o Esteri gdje ona moli Gospodina da je oslobodi straha. Strah je zapravo vrlo pogubna pojava u životu svakog evangelizatora. Ne smijemo se bojati, kažu da u Bibliji, nisam brojao , kažu da se riječ strah pojavljuje 366 puta „Ne bojte se“, „Ne boj se“. Bog nas poziva da se ne bojimo, da se ne trebamo bojati. Papa Franjo kaže da je bolje izlaziti i biti prljavih haljina i s prljavim haljinama se vraćati, nego ne izlaziti. To je moj odnos prema medijima. Smatram da je važno izlaziti. Nije mi to uvijek ugodno. Ne bojim se da će se nešto krivo interpretirati, iako se možda samog sebe bojim da se neću na pravi način izraziti. Znam da se ponekad izvadi iz konteksta i da oni koji su primili, koji su čuli ono što sam ja rekao, oni koji su pročitali i koji će čitati ono što sam ja napisao, često će izdvojiti jedan dio i možda ga interpretirati na svoj način, izvučeno iz konteksta, što je zapravo često. Osobito kad su novinski intervjui u pitanju. No vidim to i kod ovih elektronskih medija, koji se kasnije pretvaraju u nekakve zapisnike, da se daju naslovi iza kojih ja zapravo ne bih stao. I nažalost mnogi ne čitaju ništa više nego naslove, i onda se stvaraju sudovi koji nemaju veze sa tekstom i onom što sam ja kazao. To je tako, to je život.

Nedavno ste bili pozitivni na koronavirus, iako ste bili cijepljeni. Cijepljenje i COVID-potvrde još uvijek dižu tenzije u javnosti. Vjernici ne kriju nezadovoljstvo što crkvene vlasti ne govore dovoljno ili uopće ne govore o pravima kao što stu izbor, istina, sloboda, itd. Kao vi gledate na sadašnju situaciju u kojoj se nalazimo, kako možemo ići naprijed?

– Mene zabrinjavaju kršćani koji previše inzistiraju na svojim pravima, a to se osobito vidjelo u ovom vremenu covida. A nisu dovoljno svjesni niti otvoreni za svoje dužnosti. Osobito za dužnost ljubavi prema svojim bližnjima, prema onima koji su osobito ugroženi jer se možda ne mogu cijepiti, ne mogu na drugi način zaštititi. Ja bih volio da kršćani počnu malo više promišljati i o svojim dužnostima, a ne govoriti samo o svojim pravima. Najlakše je govoriti o pravima i na njih se pozivati, da imamo imati prava. Ali mi imamo i dužnosti. Dužnosti ljubavi prema sebi, to znači da i sebe trebamo pokušati zaštititi, ali i o ljubavi prema bližnjima kao sebi samima. Dapače, mi kao kršćani pozvani smo i na ljubav onakvu kako nas je ljubio Krist. Volio bih da vjernici malo pokušaju više gledati iz te perspektive i ja vjerujem da će se onda drukčije gledati i neka prava koja se traže, na neke slobode. Naravno, ja sam za slobodu cijepljenja, ali želio bih da u savjesti svatko tko će donijeti slobodnu odluku da se cijepi da je donesi i u kontekstu tog i društvenog okružja u kojemu živi i osobito najslabijih članova društvene zajednice, vodeći računa čak i o onima koji će se sutra i za njega i za druge morati brinuti jer on nije napravio ono što je trebao i pitanje je ostalo kako će funkcionirati medicinski sustav ako previše ljudi u jednom trenutku moralo biti hospitalizirano. I to je zapravo jedan od problema sa covidom.

Što se tiče toga da Crkva ne govori, jedan od problema zbog kojih se često postavlja pitanje cjepiva i njegovog porijekla, od abortiranih stanica, mislim da je Papinska akademija za život i nakon toga također Kongregacija za nauk vjere da su dali jasne odgovore na ta pitanja. Ne negira nitko slobodu i pravo da se odluči drukčije, ali se i u jednom i u drugom dokumentu, posebno u onom Kongregacije za nauk vjere poziva na potrebu ljubavi prema bližnjima i odgovornosti u odnosu na bližnje. O tome i papa Franjo često govori. U tom kontekstu dala je izjavu i Hrvatska biskupska konferencija, a ja sam u različitim intervjuima mnogo govorio o toj temi. Što je problem kod mnogih naših vjernika, osobito o onima koji upućuju prigovore, je to što oni ne žele čuti ništa drugo nego ono što oni smatraju dan je ispravno. I ako Crkva ako ne progovori ono što oni žele čuti, onda ispada da se Crkva ne izjašnjava, ne govori. Ako netko progovori ovako kako što sam ja progovorio, onda je on ovakav, ili onakav. Dakle, imamo problem s vjernicima koji ne žele slušati crkvu. I to je mislim problem.

Papa Franjo nam kaže da „trebamo, ne drugu, nego drugačiju Crkvu, otvorenu novosti, koju Bog želi predložiti“. Vi ste rekli da je konačno vrijeme za drugačiju Crkvu, onu koja izlazi izvan svojih zidina, na periferije, pa i one digitalne. Kako vi vidite Crkvu u budućnosti?

– Davno je bilo vrijeme za tu Crkvu, imamo zadnju priliku da pokušamo od Crkve stvoriti upravo takvu Crkvu. Mislim ona će dogoditi ako mi to ne budemo napravili. Crkva gubi moć, koliko god da se trudimo sa nekakvim svojim pokušajima zaustavljanja povijesnih tokova, biti Crkva tvrđava. I sve više mora postojati poljska Crkva, poljska bolnica, o kojoj papa Franjo govori. Kakva će Crkva biti u budućnosti? Postoji jedno proročanstvo, mislim da ga često nude i baš neki koji su za neku Crkvu srednjovjekovnu, kraljevskog dvorca i šire okolice, kao kritiku sadašnjoj Crkvi pape Franje. Zapravo je to dobra ideja Crkve budućnosti, proročanski govor Crkve budućnosti kardinala Ratzingera, kasnije pape Benedikta XVI. ili mislim 1969. godine, u kojoj on govori o slaboj Crkvi, o Crkvi koja neće više imati moć, koja će biti Crkva male zajednice, u kojoj će svatko bude njoj pripadao, pripadati po vlastitom izboru. To je ta Crkva koju papa Franjo sa svojim promišljanjima potaknuti, prema kojoj nas želi uputiti. Ne da bismo mi postali mali, nego da bismo bili autentični. To je Crkva u kojoj će, kako je govorio veliki teolog Karl Rahner, mi svećenici biti ili svećenici po srcu Isusovu, sa svim onim što to znači, ili nas neće biti.

Papa Benedikt XVI. ili tada kardinal Ratzinger govori o tome da će to biti Crkva u kojoj će svećenici biti u drugim zvanjima ili zanimanjima i vršit će taj poziv. Vidimo na kraju krajeva da je kriza poziva i onda se odražava i na Crkvu i njezinu budućnost. To je Crkva u kojoj se neće biti zato što smo rođen u katoličkom, kršćanskom, ambijentu, već će biti Crkva u koju ja ulazim vlastitim izborom, koju ja prihvaćam kao svoju zajednicu. To će ona moći biti, ono što je Crkva pozvana biti, Crkva koja je sol zemlje, svjetlost svijeta, grad na gori, u kojoj su kršćani svjetlost svijeta i sol zemlje. Evo, ja vjerujem da je to Crkva budućnosti i zbog okolnosti u kojima ona gubi svoju moć i više nije naslonjena samo na tradiciju, na prošlost, odnosno zbog činjenice da je dosad smatralo da je samo takva Crkva – autentična Crkva.

Gledamo vas kao medijskog biskupa, doduše ne kao onoga koji je zadužen u institucijama HBK za medije, nego kao onoga koji koristi medije, koji voli medije, koji zna čemu oni služe, koristi njihovu snagu, njihovu moć – pa vas na kraju moram pitati: koliko vam je stalo do vašim medija, Hrvatske katoličke mreže, u smislu – slušate Hrvatski katolički radio, čitate li naš portal Hrvatske katoličke mreže, pratite li mrežne stranice Informativne katoličke agencije?

– Moram priznati da bih mogao pratiti i više. Radio uglavnom slušam u autu, a između ostalog i Hrvatski katolički radio. Nastojim jedanput dnevno malo pogledati što se to događa kod nas i u svijetu, pa tako i na crkvenom području. No pratim i svjetovne medije da vidim što se događa na svjetskom i na nacionalnom području, čisto da budem informiran – zaključio je razgovor u emisiji „Aktualno“ Hrvatskog katoličkog radija nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić.

Izvor: https://ika.hkm.hr/