Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6, 60-69)
U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?«
»Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa.
Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.«
»A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.
Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Riječ Gospodnja
***
Isusov govor o kruhu života u Kafarnaumu nije izazvao zbunjenost samo kod Židova koji su ga tada prvi put slušali. Zbunili su se i mnogi njegovi učenici kojima je to bila tvrda besjeda i pitali su se tko je može slušati. Treba znati da glagol slušati ovdje ne označuje samo fizičko slušanje ušima, nego slušanje u smislu poslušnosti vjere. Kao da su rekli „pa tko to može vjerovati'“. Nešto slično dogodilo se Pavlu kad su ga Atenjani na Aeropagu najprije pitali: „Bismo li mogli znati kakav to nov nauk naučavaš? Čudnovatim nam nekim tvrdnjama uši puniš. Željeli bismo stoga znati što bi to imalo biti.“ (Dj 17,19-20). A kad im je Pavao počeo govoriti o Isusovu uskrsnuću, stali su mu se rugati i neki su sarkastično rekli „Još ćemo te o tom slušati!“ (Dj 17,32).
Isus je pronicao srca svojih slušatelja i znao je da neke od njih njegov govor čak sablažnjava. Nikako se u njihovu sliku o Bogu nije moglo uklopiti to da netko naziva Boga svojim Ocem onako kako je to činio Isus, koji kaže da je Oca vidio, da živi po Ocu, da se Ocu vraća i da svoje tijelo i krv nama daje za jelo i piće. Naravna ili prirodna religioznost boji se tako bliskog odnosa s Bogom i smatra skandaloznim to da bi se Bog utjelovio, postao čovjekom, i još nam se dao za hranu u kruhu i vinu koje naziva svojim tijelom i krvlju. A kad znamo da taj euharistijski kruh i vino, premda mijenjaju svoju bit (što se stručno naziva transubstancijacija), ostaju i dalje po svojim svojstvima kruh i vino bez ikakve magične moći i neotporni na ikakve prirodne procese, dotle da se preko njih netko može zaraziti i aktualnim koronavirusom, vjerovati da se Bog na taj način spušta u našu stvarnost još je teže.
Lakše je čovjeku koji uopće ne vjeruje u Boga, jer on ne vjeruje ni u sakramente pa nema nikakvih takvih religioznih problema. Ali, kad netko vjeruje u Boga na razini religioznosti kojoj je nepojmljivo da bi se Božje veličanstvo očitovalo u malenosti i krhkosti, takve ga stvari sablažnjavaju pa onoga tko takvo što govori može lako proglasiti huliteljem, kao što se to uostalom Isusu i dogodilo (Iv usp. 10,33).
Svojim učenicima koji ne razlikuju sakramentologiju od biologije pa imaju problema s njegovim govorom o kruhu koji je sišao s neba Isus kaže „A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?“. To će ih još više sablazniti jer se Isusov uzlazak onamo gdje je prije bio, to jest u slavi Očevoj, dogodio preko njegova uzdignuća na križ na kojem je u ljudskim očima doživio potpuni životni neuspjeh.
Sjetimo se samo one zgode kad je Isus prvi put otvoreno navijestio svoju muku smrt i uskrsnuće, pa mu Petar rekao: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,22). Premda zna da mu neće svi povjerovati, Isus ipak ne odustaje od poučavanja svojih učenika dokle god su ono voljni slušati. Riječima „Duh je onaj koji oživljuje, a tijelo ne koristi ništa“ Isus ih upućuje na koji ga način trebaju slušati da bi ga mogli i poslušati. Dualizam duha i tijela u toj rečenici odnosi se na razlikovanje između duhovnog uma koji ima onaj tko je rođen od Duha i tjelesnog uma koji u duhovnim stvarima zbog svoje ograničenosti ne koristi ništa. A riječi koje govori Isus Duh su i život, pa ih može poslušati samo onaj tko je rođen od Duha.
Mnogim učenicima Isusova je besjeda i dalje ostala tvrda pa su odstupili i više nisu išli za njim. Zadivljujuće je kako Isus žarko želi sve privući sebi, a da pri tome nad nikim ne čini nikakvu prisilu. Ne zadržava na silu one koje su odlučili otići, a, što je još znakovitije, dvanaestorici koji su ostali s njime nimalo zbog toga ne aplaudira nego im još kaže: „Da možda i vi ne kanite otići?“.
Tada u ime svih učenika nastupa Šimun Petar i odgovara protupitanjem: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“
Nakon te ispovijesti vjere u Isusa ni Petar ni drugi učenici neće odjednom biti oslobođeni nerazumijevanja, kušnji i mogućnosti da padnu na putu svoga nasljedovanja Isusa. Znamo da će ga kasnije Juda izdati, Petar zatajiti, i svi ga, osim ljubljenoga učenika, napustiti u vrijeme njegove muke. Ali nakon što ih uskrsli Isus ponovno okupi i „uziđe onamo gdje je prije bio“ oni se više neće sablažnjaviti nego će za nj hrabro svjedočiti napunjeni darom Duha Svetoga. Pa završimo riječima apostola Petra kojima on, nakon što je prošao dramatični put rasta u vjeri, potvrđuje u Djelima apostolskim ono što je na kraju današnjega odlomka iz Evanđelja rekao o Isusu: „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ (Dj 4,12).
fra Domagoj Runje