Mise zornice

Posted by

Advent je snažno obilježen ranojutranjim misama zornicama, koje se služe uglavnom u šest sati ujutro u većini crkava. Za od­lazak na zornicu valja rano ustati, oko 4,30 ili pet ujutro, pa je već samo buđenje tako rano ujutro svojevrsna žrtva, osobito ako se temperatura kreće četiri-pet stupnjeva ispod nule za hladnih adventskih jutara. Iz hladnog mraka, kao ni otkuda, odjednom izranjaju ljudi koji brzim korakom hitaju prema crkvi, u kojoj se upaljena sva svjetla, zapaljene svijeće na oltaru i adventskom  vijencu te započinje pjesma uz pratnju orgulja neke od brojnih adventskih pjesama iz bogate baštine hrvatskih napjeva.

„Adventske zornice imaju neku posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane, jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan", piše prof. dr. Tomislav Ivančić o fenomenu zornica u jednom svom tekstu, razmišljajući kako, zapravo, živimo u stalnoj izmjeni dana i noći, pa nam se čini kao da danju živimo, a noću zamremo.

„Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi", kaže dr. Ivančić, objašnjavajući simboliku noći kao znak boli, tjeskobe i muke. „Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od odlaska na fronte, od umiranja ili gubitka drage osobe.

Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti", objašnjava on.

Zornice su nastale još u 5. st., nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici, pa su one posvećene slavljenju Bogorodičina lika, što se osobito vidi u pjesmama posvećenim Djevici Mariji. Isprva su se slavile samo subotama u došašću, a nakon toga svakoga dana. U Europi se šire u 15. stoljeću, a u Hrvatskoj su najprije zahvatile sjeverne krajeve i proširile se na jug. Nazivaju se i rorate, prema ulaznoj misnoj pjesmi „Rorate caeli desuper et nubes pluant justum" - "Rosite nebesa odozgor i oblaci Pravednog daždite", prepjev teksta starozavjetnog Izaijina proroštva o spasenju.

„Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očeku­jući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima",objašnjava narav zornica dr. Tomislav Ivančić.

„Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječan­stvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive", kaže on i dodaje: „Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. Nemoj očajavati. Dan se bliži."

Darko Pavičić

Izvor: Večernji list, Adventski molitvenik