Merton i zlodusi

BogoslovPosted by

Potrebno je puno truda da bi se duhom vidjelo jasno ono što je očima nevidljivo. Potrebno je puno ljubavi da se vjera ne pretvori u utvrdu straha, nego da bude ozračje oslobađanja i povjerenja

Thomas Merton, trapist, jedan je od najpoznatijih redovnika prošlog stoljeća. Poznat je nadasve po svojoj autobiografiji Gora sa sedam krugova koja je mnoge podsjećala na Augustinove Ispovijesti . U njoj opisuje i svoje krštenje. Uvečer prije krštenja ležao je budan. Opsjedao ga je strah kako bi se sutra moglo dogoditi nešto krivo. Mučio se da neće moći izdržati post do pričesti, od ponoći do deset sati ujutro. U strahu mu se post prikazivao kao da bi trebao trajati barem deset dana, a ne deset sati. Kroz strah se te noći ipak probio do svijesti kako ga ljudska narav i zli zbunjuju pred onim što svojim umom i svojom voljom doista želi.

Ujutro nije siguran smije li oprati zube i je li mu dopušteno pušiti prije pričesti. Na putu prema crkvi, a dan je bio jesenski svjež i pun svjetla, uhvatio ga opet strah kako bi mu se u crkvi moglo dogoditi nešto loše. A što ako mu usta budu suha i ne bude mogao progutati hostiju?

Sam obred krštenja išao je vrlo jednostavno. U trenutku krsnog egzorcizma opet strah. Nije vidio zloduhe kako izlaze, ali misli da ih je bilo više od sedam. Strah da bi se mogli vratiti i da bi se mogla ispuniti Kristova prijetnja o povratku zloduha u uređenu kuću. Pri povratku povedu sa sobom još mnoge druge, gore od sebe, pa čovjeku bude gore nego prije. Potom ispovijed. Trud da kaže sve što je moguće jasnije. Izlazak iz ispovjedaonice i svijest kako bi mu trebalo vremena da ostane u osjećaju oslobođenosti, ali svećenik je već započeo misu. Misa, Očenaš, pričest. I porast snage. I osjećaj zajedništva s Bogom. Odlazak u klupu, lice skriveno rukama i svijest kako je ušao u vječno kretanje sile teže koja se zove Duh Božji. Strahovi su nestali. Našao se u središtu ljubavi koja sve obuhvaća sa sviješću da ga je Bog pozvao iz svoje vječne dubine i da ga ljubi.

Ovo iskustvo pojavljivanja nerazumnih strahova neposredno prije krštenja, u vremenu kada je odluka već donesena, ali se još ništa nije dogodilo i njihov nestanak u trenutku prolaska kroz obred, Mertonu će pomoći da razumije kako je duhovni život neprestano izložen opasnosti da strahovima i zlodusima prepusti središnje mjesto. Kasnije će pisati o đavlovoj moralnoj teologiji po kojoj je on središte čitavog sustava. Đavao će imati mnogo učenika koji govore o grijehu, o patnji, Božjoj volji da čovjek trpi, o uživanju kao grijehu, o tom da čovjek zapravo ne može izbjeći grijeh i tako redom. Đavao po toj teologiji stoji iza svega, pokreće svakoga u svijetu osim nas samih, jer jedino nas ne može nikako pridobiti. Tako strah od đavla i borba protiv njega prekrije cijeli duhovni obzor i ispuni cijelu dušu. I tako se iza borbe protiv đavla đavlu daje središnje mjesto.

Ljudsko iskustvo straha i njegova rasta je temeljno ljudsko iskustvo. No, iskustvo vjere je još važnije i snažnije, jer se ono pokazuje u trenutku nestanka i suvišnosti strahova. Ne poznaje snagu vjere onaj tko nikada nije prošao kroz jezu straha i ostao barem jednu noć bez sna te potom osjetio silinu oslobađanja iz susreta sa živim Bogom.

Isus je jednom Petra nazvao sotonom, a jednom je o Judi govorio kao o đavlu. Nisu se, naravno, njegovi učenici u jednom trenutku pretvorili u vragove, nego su svojim stavom bili prepreka njegovoj volji da vrši volju Očevu. Slutimo kako se iza imena đavao krije sve što se buni i opire ljudskom približavanju Božjoj ljubavi. Stoga će se strahovi pojavljivati uvijek kada čovjek ozbiljno odluči krenuti putem vjere. I bit će znak da je odluka ozbiljna. No, vrlo brzo dolazi oslobođenje i otkriće koliko čovjek sam sudjeluje u rastu strahova koji ga muče.

Potrebno je puno truda da bi se duhom vidjelo jasno ono što je očima nevidljivo. Nevidljivu, ali užasnu zbilju strahova i zla i snagu vjere koja ih pobjeđuje. Potrebno je puno ljubavi da se vjera ne pretvori u utvrdu straha, nego da bude ozračje oslobađanja i povjerenja.

fra Ante Vučković,Imena i Riječ, str. 121-123.