Posted by Ima ljudi osobito osjetljivih na sveto.
Čim osjete dah, dodir svetosti, postaju pozorni cijelim bićem.
Jer znaju da svetost nije prolaznik, nego pohoditelj.
Božji glasnik i svjedok.
I ne žele da im promakne a da ga ne udome u svojim očima.
Silno im je stalo da postane žar u njima.
Da ga odraze svime što jesu, i običnošću svojom.
Njihovoj se pozornosti kao postojane pratilice pridodaju smjernost i opuštenost.
Svetim žele ispuniti sve predjele svoga bića, prožeti sve što jesu.
Svetost je dublji rječnik njihova truda, svakog njihova osmijeha.
I jer slute da je svetost ptica koja se ne hvata mrežom, nego mrvicama
- i onima nevidljivima - svoga srca, ne dolaze pred nju u grču.
U grču toliko toga nije moguće zamijetiti:
ni vlastitu žed, ni vlastitu glad.
Ima ih u kojima pohod svetosti ohrabruje sve nesigurno, oživljava sve zamrlo.
Oni - zatečeni i zaneseni - počinju disati svetošću.
Svetost u njima kazuje im toliko nerecivoga o Božjoj prisnosti.
O duši koja je putnik u nama, hodočasnik vremena i vječnosti.
Svetost nas povezuje snažnije od disanja.
I uči kako da budemo dar jedni drugima.
Uči nas prelijevati se preko svih granica,
preko svih ustava
Natapati zemlju naših odnosa.
Uči nas biti Božji govor, mimo bilo kakvih preuzetnosti,
bilo kakvih zasluga.
Svetost je ruka koja nas izdvaja da bi nas dovela posve blizu:
u središte susreta.
U središte disanja.
Stjepan Lice