Lica i naličja tolerancije

Posted by

Vjera je privatna ali i javna stvar. U demokratskim društvima svaka osoba ili skupina može slobodno svjedočiti svoja vjerska uvjerenja na javnim mjestima poput trgova, parkova, ulica i sl. Važno je da se pritom pridržava određenih pravila ponašanja i da se poštuju slobode i prava drugih ljudi. Drugim riječima, ne smije se ugrožavati javni red i sigurnost, širiti mržnja i agresivnost prema drugim ljudima. Tako pripadnici Hare Krišna slobodno u svojim narančastim haljinama pjevaju mantre po trgovima i katolici samo mirno prođu pokraj njih. Jehovini svjedoci po tko zna koji put prijete sudnjim danom na trgu i katolici samo tiho prođu pokraj njih diskretno se smiješeći jer znaju da samo Otac zna za taj dan.

Molitva krunice na trgu

Ima već dvije godine da i grupe katoličkih muškaraca, u Zagrebu, Splitu i u drugim gradovima, iziđu jednom mjesečno, u prvu subotu, na trgove moliti javno krunicu. Inicijativa molitve na trgovima od samog početka naišla je od strane medija na omalovažavanje, ismijavanje (nazivaju ih klečavci) pa i na otvorenu dehumanizaciju osoba uključenih u molitvu. Premda apolitična i sasvim nenasilna inicijativa je zbog medijskog linča izazvala veliku polarizaciju u društvu. Slično je bilo i jest s Inicijativom 40 dana za život koja mnogima smeta iako je upravo zahvaljujući njoj spašeno mnogo djece. S vremenom su neke civilne udruge i političke stranke počele dolaziti na zagrebački trg organizirajući „protuprosvjed“ u vrijeme molitve premda prosvjeda uopće nema – postoji samo molitva krunice. No, javnu molitvu dio građana ne može podnijeti pa viču, bubnjaju i otvoreno vrijeđaju muškarce koji mole. To čine smatrajući se, dakako, naprednim i tolerantnim članovima društva.

Međutim, tko je tu zapravo, napredan i tolerantan: oni koji mirno mole ili oni koji bubnjaju i viču ometajući molitvu? Tko tu uistinu uvažava a tko ne podnosi druge i drugačije ljude? I na temelju kojih vrijednosti ili ljudskih prava imaju 'pravo' ometati druge ljude dok mole?

Nadalje, na temelju kojeg programa dobiju dopuštenje za svoje djelovanje? Zar je program samo to da zvižde i bubnjaju što jače i što brže tako da praktički samo smetaju onima koji mole? Zar nije zakonom zabranjeno dopustiti na istom prostoru u isto vrijeme dvije radnje koje se međusobno isključuju? Kakva se to tolerancija pokazuje vrijeđanjem i namjernim ometanjem drugih? Baš zbog „protuprosjeda“ a ne molitve potrebna je i interventna policija koja štiti ljude koji mole od samoprozvanih zaštitnika tolerancije i ljudskih prava.

Nadalje, navedeni prosvjednici se bore za javno dobro a skrivaju se iza maski. Molitelji pak ne pokrivaju lica iako ih neki snimaju kao da su kriminalci a ne ljudi koji samo mole. Koga se stide prosvjednici kad skrivaju lica? Zar i to dovoljno ne govori o ispravnosti njihove akcije? Iskreno, molitva na trgu nije moj način svjedočenja vjere koji preferiram ali ima vjernika čiji jest i ja to poštujem. Vjernici imaju pravo na različite načine svjedočiti svoju vjeru ali i poštivati druge vjernike i njihove načine bez pretenzija da nametnu svima vlastiti način.

Molitva na trgu kao lakmus papir

Svakako isključivost pa i otvorena mržnja koja se sručila na molitelje, dok oni to sve strpljivo podnose, znak je njihove zrele vjere. Njihova inicijativa je zapravo lakmus papir, pokazatelj stanja društva u kojem živimo. Drugim riječima, mnogi samoproglašeni napredni i tolerantni građani ovom inicijativom su se sasvim razotkrili. Njihova tolerancija samo je poza, maska. Oni toleriraju, čini se, samo sebi slične.

Slično je kao i kod drugih (a u biti istih) glumaca tolerancije i napretka kad traže npr. izbacivanje vjeronauka iz škole. Njima nije dovoljno što je kod nas vjeronauk izborni predmet (u mnogim europskim zemljama je obvezan!). Mogu ga jednostavno neizabrati i stvar je time za njih riješena. No, to njima nije dovoljno - oni žele  svima zabraniti da izaberu vjeronauk i nametnuti im svoj novi predmet, koji svako malo nude. I to kao obvezni.

Ukratko, sumirajući maksimalno, umjesto postojećih vrijednosti cilj je, čini se, uvesti nove 'vrijednosti', kako se to već suptilno čini preko medija i popularne kulture u širokom smislu. Jedni se tako moraju skriti u svoj privatni ormar jer kao pripadaju prošlosti dok drugi iz ormara intimnosti trebaju sve iznositi van. I sve izneseno mora u ime inkluzivnosti dobiti priznanje ili se automatski radi o mržnji, strahu, neznanju i netoleranciji zaostale većine koja ne prati 'napredak'.

Ljubi grešnika ali osudi grijeh, staro je kršćansko načelo. Drugim riječima, čovjekovo dostojanstvo se uvijek poštuje ali ne i njegovi čini i ponašanja ako su nemoralna. Kad čovjek malo dublje pogleda čini se da je svaka nova ideologija zapravo obrana starih mana i slabosti. I tužno je da se moderni čovjek gotovo ni za što tako energično ne bori kao za vlastito propadanje.

Fra Ivica Jurić

List Marija