Lajkam, dakle, jesam

BogoslovPosted by

Oni što dolaze za nama slušat će samo cvrkut plastičnih ptica, imat će u osmijeh, u osmijeh namještena lica. Oni što dolaze za nama imat će sterilizirane osjećaje bez klica. Oni što dolaze za nama (…) sklapat će prijateljstva putem kućnog kompjutera. Oni što dolaze za nama umjesto šljivovice ispijat će čaše etera. Za one koji ne znaju, navedeni su stihovi preuzeti iz pjesme Oni što dolaze za nama koja se svojevremeno našla na albumu pod naslovom Infarkt poznate pulske grupe Atomsko sklonište. Pa šta je tu zanimljivo? Zanimljivo je to da je ta pjesma nastala 1978. godine, odnosno 26 godina prije pojave facebooka i 6 godina prije rođenja Marka Zuckerberga, tvorca ove društvene mreže. I to u vrijeme kada su računari kurblom stavljani u pogon, kada se, umjesto tastature, za pisanje koristila olovka i kada su ljudi još uvijek “primitivno” međusobno komunicirali licem u lice. S obzirom na razdoblje nastanka, stihovi djeluju pomalo proročanski, zar ne?

Iako je od tada proteklo relativno malo vremena (tek nešto više od 30-ak godina), informatika i komunikacijske tehnologije doživjele su u međuvremenu uistinu zadivljujući napredak i razvoj. Do te su mjere postale sastavnim dijelom ne samo javnog već i privatnog života, tako da se danas pismenim ne smatra onaj tko zna čitati i pisati, nego onaj tko zna raditi na računaru i koristiti internet. Međutim, nakon početnog i dobrim dijelom opravdanog oduševljenja mogućnostima koje navedene tehnologije nude, posebice u domeni bržeg pristupa informacijama i olakšane međuljudske komunikacije, došlo je i do niza neželjenih nuspojava od kojih bih se na ovom mjestu želio pozabaviti posebno jednom: tzv. onlajnizacijom života. Riječ je o društveno-psihološkoj pojavi relativno novijeg datuma za koju je karakteristično sve izraženije premještanje čak i najintimnijih životnih iskustava u sfere virtualnog elektroničkog svijeta. Posljedice su očite: zapostavljanje zahtjeva stvarnog života u korist onog virtualnog, sve manja posvećenost istinskim međuljudskim odnosima, nepovratni gubitak autentične komunikacije, itd.

Najbolju potvrdu ovoga što je do sada rečeno predstavljaju tzv. društvene mreže od kojih je svima nama vjerojatno najpoznatiji facebook. Imao sam tu sumnjivu čast registrirati se na njemu prije par godina i moram priznati da sam u početku bio jako oduševljen ponudom koja mi je bila na raspolaganju. Prije svega, mogao sam se relativno lako povezati s rodbinom i prijateljima koje sam u međuvremenu zaturio negdje u prostoru i vremenu, dobio sam mogućnost redovitog uvida u njihov svakodnevni život kao i osjećaj povezanosti s tim osobama bez obzira na to gdje se oni ili ja nalazili. Nažalost, taj se osjećaj vremenom pokazao prividnim i veoma upitnim jer sam vrlo brzo počeo primjećivati neke negativne pojave, kako kod sebe tako i kod drugih, koje su me navele na ozbiljno promišljanje o prirodi ovih virtualnih odnosa. Ovdje na prvom mjestu svakako treba istaknuti činjenicu da sam gotovo preko noći stekao široki auditorijum od par stotina fejsbukovskih “prijatelja” od kojih mi, iskreno govoreći, samo mali broj njih stvarno nešto znači. Tek zahtjevi onoga elementarnog obzira i želje za nezamjeranjem priječe me da dignem ruke od ovakve vrste komunikacije koju smatram glavnim krivcem za sve rjeđe i sve nekvalitetnije susrete među ljudima.

Naravno, ne treba dramatizirati i nekritički kriviti facebook za ozbiljne poremećaje i otuđenja među ljudima, koja su karakteristična za suvremeno društvo i svijet u kojemu živimo. Kad je konkretno riječ o spomenutom procesu onlajnizacije i problemima koji odatle proizlaze, najveću pažnju ustvari treba obratiti na čovjekovo ponašanje i motive kojima se rukovodi dok na sigurnom, među svoja četiri zida, život od krvi i mesa iz dana u dan pretače u slike i statuse na vlastitom profilu kako bi se barem na taj način učinio vidljivim i posebnim među svojim virtualnim prijateljima, kad to već ne može ili ne zna u stvarnosti. Pomalo je tužno koliko je očaja i praznine skriveno u tim grčevitim nastojanjima da se privuče nečija pažnja i zadobije ono “like” ili “sviđa mi se” kao da je isključivo u njemu sadržano sve ono samopoštovanje kojega je čovjek žedan u svojoj stvarnoj egzistenciji.

Ako ostavimo po strani generaliziranje i eventualne krive procjene koje ono može u sebi sadržavati, ipak trebamo priznati da su facebook i druge slične društvene mreže mnogima postale primarni kanal komunikacije s drugim ljudima, pa čak i neka vrsta alternativnog života. Za razliku od grube stvarnosti, čovjek sada, barem prividno, može sve ono što smatra svojim nedostatkom, svaku svoju frustraciju ili potajnu želju, riješiti jednostavnim klikom miša. Zbog toga ne treba čuditi što facebook profili mnogih naših prijatelja, a možda čak i naši, sve više nalikuju na prepune čekaonice psihijatrijskih klinika. Kad bi se radila neka vrsta psihološke procjene utemeljene na promatranju profilȃ pojedinaca na društvenim mrežama, vjerujem da bi se pronašao čitav niz duševnih poremećaja zaodjevenih u legitimnu formu kojekakvih statusa i drugih virtualnih aktivnosti koje nam tamo stoje na raspolaganju.

Pokušajmo to ilustrirati na par konkretnih primjera. Ovdje na prvom mjestu želim istaknuti facebook korisnike koji pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti. Riječ je o ljudima toliko zaljubljenima u sebe da smatraju kako čak i njihov odlazak na spavanje ili u toalet predstavlja divljenja vrijednu aktivnost koja zaslužuje biti obznanjena na profilu. O objavljivanju fotografija u svim mogućim i nemogućim pozama u vremenskom razmaku od po pet sekundi da i ne govorimo. Na drugom se mjestu nalaze kronično depresivne osobe čiji profili predstavljaju svojevrsne “zidove plača” koji obiluju tužnim mislima i pjesmuljcima o nesretnim ljubavima i usamljenosti u ovom hladnom i nepravednom svijetu. Toplo preporučujem ignoriranje ovakvih “prijatelja” jer oni predstavljaju neku vrstu “energetskih vampira” koji će bez ikakva skanjivanja iz vas isisati svu životnu radost. Na trećem se mjestu nalaze facebook paranoici u vječnoj potrazi za neprijateljima koji prikriveno vrebaju u svemu i svačemu, te konstantno objavljuju statuse koji bi, navodno, trebali razotkriti subverzivnu aktivnost ovih elemenata. Ne treba biti vrstan psiholog kako bi se kod ovoga tipa prepoznala frustriranost povrijeđenog ega koji sebi pripisuje veću važnost od one koju stvarno posjeduje. Jer što takav ego ima veći broj neprijatelja, najčeš­će izmišljenih, to se i on sam osjeća važnijim.

Ograničenost ovoga teksta ne dopušta mi detaljnije se pozabaviti i ostalim vrstama poremećaja kojima obiluju profili pojedinih korisnika društvenih mreža (kompleks manje vrijednosti, patološko laganje, facebook mudraci, voajerizam, itd.). Međutim, vjerujem da će i ovo kratko razmatranje na temu razaranja autentičnih oblika međuljudske komunikacije zbog njezinog izmještanja u virtualni svijet društvenih mreža biti dovoljan poticaj za propitivanje o uznapredovalosti procesa onlajnizacije kad je riječ o našim vlastitim životima. U svakom slučaju ne bi bilo zgoreg razmisliti o onom savjetu da sačuvamo sve svoje dosadašnje statuse jer će oni, kako reče jedan korisnik facebooka, “dobro poslužiti psihijatru kada vam bude postavljao dijagnozu”. Do sljedećeg lajkanja.

Miroslav Jurešić

Izvor: Svjetlo riječi