Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6, 52-59)
U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu:
»Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi!
Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje
i ja u njemu.
Kao što je mene poslao živi Otac
i ja živim po Ocu,
tako i onaj koji mene blaguje
živjet će po meni.
Ovo je kruh koji je s neba sišao,
ne kao onaj koji jedoše očevi
i pomriješe.
Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke.«
To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.
Riječ Gospodnja.
***
Godine 1955. ustanovio je papa Pio XII. blagdan Sv. Josipa Radnika koji se slavi na međunarodni praznik rada 1. svibnja. Tom gestom Papa Pio XII. htio je istaknuti dostojanstvo ljudskoga rada i dati podršku svima koji se iskreno zalažu za ostvarenje radničkih prava. U liturgijskom slavlju ipak možemo uzeti svagdanja čitanja pa nastavljamo s Isusovim govorom o kruhu životu od trenutka kada je rekao „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta.“
Reakcija njegovih slušatelja na te riječi bila je da su se počeli među sobom prepirati i pitati se: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“. Očito je da su razumjeli Isusove riječi, grubo ali jasno rečeno, ljudožderski i pomislili da Isus govori o svom biološkom tijelu od krvi, mesa, kostiju itd. Oni nisu mogli ni pomisliti da Isus govori o svome sakramentalnom tijelu i da se njegove riječi „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“ odnose na njegovo tijelo i krv pod prilikama kruha i vina u sakramentu euharistije koji će ustanoviti na posljednjoj večeri. Mi, za razliku od Židova Isusova vremena, možemo lakše ovaj govor u kafarnaumskoj sinagogi razumjeti kao pripravu za ustanovljenje toga sakramenta u kojem je Krist stvarno prisutan, ali je ta prisutnost otajstvena i neizreciva.
Stoga Židovi koju su se pitali kako će im Isus dati svoje tijelo za hranu i pri tom mislili na njegovo biološko tijelo od krvi i mesa, nisu napravili najveću grešku u tome što nisu svojim umom mogli dosegnuti sakramentalnu razinu Isusova govora. To je potpuno razumljivo. Njihova glavna pogreška bila je u tome što su se oni prepirali među sobom, i tako Isusa pretvorili u objekt svoga razgovora, umjesto da ostanu njegovi sugovornici, slušatelji i primatelji i tako uđu u razumijevanje njegovih riječi. A Isus sa svoje strane inzistira upravo na tome da im se obraća izravno i da ih uvede u zajedništvo sa sobom.
Promotrimo li sa svih strana našu današnju praksu sakramentalnoga života, čini se da se pogreška Židova u kafarnaumskoj sinagogi znade nekada potkrasti i u našem odnosu prema euharistiji, a da toga nismo ni svjesni.
To se najbolje vidi u našem načinu izražavanja. Mi najčešće kažemo da je Isus u euharistiji prisutan među nama. To je točno. Tu vjeru često izražavamo i klanjanjem Presvetom oltarskom sakramentu. I to je zadivljujuća i lijepa pobožnost. Ali pri tome ne smijemo zaboraviti da je Isus o svojoj euharistijskoj prisutnosti rekao puno puno više. Prema njegovim vlastitim riječima „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“, on nije prisutan samo među nama, nego i u nama i mi u njemu. Ta stvarnost naše prisutnosti u Kristu i njegove prisutnosti u nama po blagovanju sakramenta njegova tijela i krvi, daje nam i traži od nas puno više od vanjske pobožnosti. Ta Kristova najintimnija prisutnost u nama daje nam hranu za vječni život i traži od nas da već sada na svakom koraku iz nas isijava njegovo svjetlo.
fra Domagoj Runje