Posted by Kristov život na zemlji imao je označnicu paradoksalnosti. Između ostalih, ima jedna scena koja na poseban način biva potkrjepom ovoj tvrdnji. Riječ je o sceni Isusova krunjenja trnovom krunom. Evanđelje veli da su ga vojnici izrugivali, klanjali se pred njim i nazivali ga kraljem židovskim. (Iv 19, 2-3) Pred rimskim vojnicima odanima rimskom caru, stajao je Kralj svega stvorenoga i Otkupitelj svijeta. Oni ga, isto kao i Pilat, nazivaju kraljem, ali to čine kako bi ga izrugali i pokazali mu da ga drže običnim luđakom. Ali taj, tobože zavodnik i neprijatelj Zakona, nema na sebi nikakvu krivicu, osim što je došao posvjedočiti za Istinu. Prolazio je zemljom čineći dobro i navješćujući oproštenje grijeha i Kraljevstvo Očevo. Jedina krivnja koju je nosio na sebi bila je nepokolebljiva i ustrajna vjernost Ocu. Ta drama nastavlja se kroz sva vremena i uvijek biva istim razlogom osude nevinih, a to je njihova vjernost Istini. Ni moderni čovjek nije ljubitelj istine. Ona ga vrijeđa, ponižava. Ona je poput ogledala koje odražava stvaran i realan izgled i stanje. Čovjeku više prija idealizirana slika koju je stvorio sam o sebi i u kojoj se želi ogledati. No, nažalost u isto vrijeme je nesvjestan da je umišljena samodopadnost put u neostvaren i promašen život.
Danas slavimo svetkovinu Krista Kralja. Na ovu Svetkovinu, kao jedna od prvih asocijacija, javlja nam se lik nekoga od kraljeva iz davne povijesti, ogrnutog u purpur, urešenog blještavim zlatnim nakitom i dragim kamenjem. Zaštićenog debelim i tvrdim bedemima dvorca i brojnim stražarima. Kralja na kojega je većina ponosna i koji, ako dođe do kakve opasnosti, među zadnjima gine. S ovom slikom usporedimo našega Kralja koji je to u pravnom i istinitom smislu riječi. Rođen u priprostim jaslama, odrastao u skromnom domu tesara, Sin čovječji koji nije imao gdje glavu nasloniti (Lk 9,58), molitelj, pokornik, isposnik, putujući navjestitelj Kraljevstva koje donosi, ljubitelj Istine, sluga učenika, patnik, ponižen, mučen i raspet, a bez ikakve krivnje na sebi. Bog koji je samo jednom ljude gledao s visoka trona, a bilo je to s raspela. Riječ je o Kralju koji i u najgroznijim mukama osluškuje vapaj suraspetoga razbojnika i obećava mu Kraljevstvo Božje. Ta scena pokazuje veličinu, dubinu i širinu neizmjernog Božjeg milosrđa i mjeru Božjeg poistovjećenja s čovjekom. Pred tim činom čovjek vjernik ne može i ne smije ostati ravnodušan! On mu uvijek, a posebno u trenucima kušnji treba biti pred očima. Osobito kada je napastovan da svu svoju gorčinu i bol stavi na Kristova pleća. Kada, opterećen pitanjima bez odgovora, želi pronaći pravoga krivca. Jer on, tako mi često mislimo, mora postojati. Naš Kralj nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakog stvorenja. Tà u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu (Kol 1,13-17). Uzvraćajmo na ljubav i predanje kojim nas je otkupio i zadužio Isus Krist Kralj svega stvorenoga i molimo za sve one koji ga još nisu prepoznali svojim Kraljem. Neka im naša molitva i naš život pomognu da kušaju blagost i snagu njegove blizine, praštanja i ljubavi koja izlazi iz njegova srca i čini nas pravom djecom našeg nebeskog Oca i braćom i sestrama međusobno..
Tarzicije
foto: http://www.impegnoeducativo.it