Kraljice pozitivnog šoka

BogoslovPosted by

Živimo prilično opterećujuće vrijeme krize svjetskih razmjera. Misli su nam, htjeli ne htjeli, usmjerene ka svakodnevno rastućem broju novooboljelih, životno ugroženima na respiratorima, na nažalost, preminulima i ka medicinskom osoblju koje vojuje rovovsku bitku pred naletom COVID-a 19. I upravo dok su nam misli postajale sve nemirnije, dogodio nam se pravi šok, i to neočekivani, pozitivni šok! Priredile su nam ga naše hrabre i odvažne rukometašice.

Respekt i skromnost

Rađa li se respekt iz skromnosti ili skromnost iz respekta? Dobro pitanje! Naše rukometašice s broncom dijamantnoga sjaja, nisu započele turnir najprestižnijeg europskog natjecanja sa stavom podcjenjivanja, ni prema kojoj ekipi. Njihov respekt prema vrhunskim ekipama bio je neupitan, a svijest da su u natjecanje pošle u bitno pomlađenom sastavu, bez tereta dokazanih, ali ipak isluženih veteranskih imena, vraćao ih je njima samima i jedinoj pravoj snazi, a to je snaga zajedništva. A oni, koji druge svrstavaju pod „balkanske jezike“, kultura tako nalaže, trebali bi poraditi ipak na kulturi vlastite riječi i respektu prema podcijenjenima, ali time ništa slabijima! Visoki europski kulturni doseg pokazuje se uglađenim gospodskim džentlmenskim ponašanjem, a ne omalovažavanjem tuđe kulture i jezika koje se, prije svega, nedovoljno poznaje. Autor neprilične izjave, htio ne htio, trebao bi znati da je Hrvatska je svjetska rukometna velesila! To su pokazale i naše skromne i ponosne djevojke!

Zajedništvom protiv bespotrebnog gubljenja energije

Svijest da na klupi nemate brojne prokušane rutinerke i da dobitna karta na koju morate igrati jest ona da svaka od igračica iz sebe izvuče svoj maksimum i posljednji atom snage, dovela je naše „Kraljice šoka“ do nevjerojatnog zajedništva. Uz to, kada igrate bez tereta koji imaju momčadi s jakom konkurencijom na klupi, onda nema bespotrebne ljutnje ni prema suigračicama, a niti prema treneru. Naši političari i oni koji na bilo kojoj razini upravljaju i vode važne institucije, itekako mogu naučiti od naših sportaša, u ovom slučaju od naših rukometašica, da nas jedino kriterij izvrsnosti može dovesti do zajedničkog uspjeha. Naš sposobni i karizmatični izbornik, znao je vrlo dobro da su mu potrebne najspremnije i trenutno najsposobnije rukometašice, i samim time već je na početku učinio mnogo!

Vjera u sebe raste i nezaustavljivo se širi

Hrvatska nacija je brojčano jedna od malobrojnijih europskih nacija, ali joj nitko ne može osporiti da je, bez obzira na to, velika svjetska sportska nacija! To su, između ostalih, pokazale i dokazale naše „Kraljice šoka“. Da one nisu vjerovale u sebe, ne bi došlo ni do prve pobjede, a kamoli do bronce oko vrata. Vjera u sebe, iz utakmice u utakmicu, iz pobjede u pobjedu, sve više je rasla i putem digitalnih signala prelazila i na nas s druge strane TV prijamnika. Njihova vjera u sebe, polučila je da je i hrvatska javnost, sve zainteresiranija za svaku od predstojećih utakmica, neskriveno počela sanjati san. Nakon ulaska u polufinale, više nitko nije sumnjao da je s takvim pristupom naših rukometašica moguće čak i zlato oko vrata. Više se nismo zamarali svemirskim rukometom Norvežanki i Francuskinja. I neka nismo! Naše cure pokazale su stav! Poštovanje pred svakim, ali i vjeru u sebe. A to je zalog još većih uspjeha u budućnosti!

Igra uz osmjeh

I dok smo sve naviknutiji na grčeve kod faulova, na poslovične kritike prema sucima i zapisničkom stolu, na napetost pred pravedno ili nepravedno ne/očekivanim rezultatima i medaljama od strane javnosti, naše rukometašice su nam servirale nešto neviđeno drukčije. Cijelom rukometnom i sportskom svijetu ukazale su na ljepotu igre. Na ono iskonsko, od čega je sve i krenulo. I to uz osmjeh. One su jednostavno igrale, bez nekih osobitih očekivanja, osobito od strane drugih. One su, doduše, imale očekivanja pobijediti barem jednu utakmicu, a boriti se sa svakom ekipom bez pridržaja. Ali, uvijek s vjerom da se i protiv najboljih, svjetskih klasa, može do pobjede! Fascinantno! Time su se podigle na jednu višu razinu pristupa igri! Igra je da se igra, a na igračima je da, prije svega, uživaju u igri i daju sve najbolje od sebe, ali i još malo više od toga.

I najmanji napor je važan, a ponekad i presudan

Svatko od vrhunskih sportaša, pred zahtjevnošću fizičkog napora, različitih odricanja i ustrajnog treniranja, korumpiranog sustava, nedovoljnog razumijevanja i neprepoznatog talenta neprofesionalnih i ponekad potkupljenih trenera, morao je proći kroz fizičku i mentalnu krizu i kušnju. Mnogi od njih, nažalost, odustali su i zbog nečega od nabrojenog nisu se vinuli do vrhunskog sportskog rezultata ni do samoostvarenja na sportskom, ali i općeljudskom planu. A oni koji, na svu sreću, nisu posustali i odustali, ugradili su te teške mučne trenutke svoje karijere kao dragocjeni kamenčić u mozaik vlastite karijere i postali neizostavni kotačić zajedničkog uspjeha svoje ekipe. I stoga, pristoji zahvaliti svakoj od naših djevojaka ponaosob na svakom odrađenom treningu i na svakoj vrsti odricanja. Za više ciljeve, za svoje klubove, za sport, za opće dobro, za svoju Domovinu! One danas mogu slobodno reći i poručiti mladima koji se nalaze u kriznoj situaciji, bilo kao sportaši, obrtnici ili znanstvenici: Ustrajnost i trud se na kraju ipak isplate!

Graditeljice mostova

Ženska rukometna reprezentacija ujedinila je djevojke iz različitih krajeva Lijepe naše, sa sjevera, s juga, s njenog istoka i zapada. S istim ciljem! Pjesma Lijepa li si, na divan način spaja sve njene ljude i krajeve, prelazeći onda i njene granice. Tamo gdje žive Hrvati, skupa s drugima narodnostima i vjerama. Između ostalih mjesta i gradova ponosne Bosne i Hercegovine, Mostar je, bez obzira na sve, očuvao svoju dušu i bogatu kulturu. Mostar su njegovi ljudi, sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Sa svojim čistim melodičnim izričajem i naglaskom, svojom dušom i svojim šarmom. Spoj je to dviju kultura i religija, a spajaju ih mostovi. Mostovi među lijevima i desnima. Ovog puta, u Hrvatskom prepoznatljivom dresu, zasjala je djevojka s lijeve strane mosta i svojim širokim osmjehom razoružala  sve koji misle usko i djeluju još uskogrudnije. Postala je dio nas! Utkala se zauvijek u našu sportsku povijest! Svih koje voli i koji ju vole. Onaj tko druge prihvaća u njihovoj različitosti, uživa čineći ih radosnijima, tko nadilazi sebe i u drugima ne gleda prijetnju, pritom i sam uživajući, taj će ispravno razumjeti i nju. Svojim pristupom ona je sagradila most koji nitko nikada neće moći porušiti. On ostaje zauvijek! On spaja, a ne razdvaja! Ljude, nažalost, razdvaja ponor mržnje, nepravde, gaženja ljudskog dostojanstva, osvete, nepraštanja, zlopamćenja… A nadati nam se je da ćemo svi skupa poraditi da toga bude sve manje i manje, na užoj i široj razini. Mostovi praštanja i pomirenja građenog na istini i na pravdi. To je potrebno Hrvatskom nacionalnom korpusu, ali i ostalim okolnim narodima, na unutarnjem i vanjskom planu. Na tom putu, neka nam svima budu na poticaj naše junakinje, djevojke koje još uvijek nisu ni svjesne veličine učinjenog pothvata. Pokazale su da se može drukčije i da su ustrajnost i odvažnost snaga kojom se osvajaju vrhunci i šire obzori. One, mlada generacija kojoj često puno toga spočitavamo i premalo vjerujemo. One, da one, na tragu onih prije njih, mogu još dalje i mogu još više! A može i svatko od nas!


Tekst: Fra Ivan Režić

Fotografije: Google.hr