Posted by Prema Romanu Guardiniju, jednom od poznatijih teologa prošlog stoljeća, čovjek je biće čežnje. Doista, čovjek neprestano nešto smišlja, očekuje, planira; čovjek je prirodno usmjeren na budućnost. Upravo to aktivno iščekivanje, usmjerenost k događajima i susretima koji će se tek ostvariti već sada mu život čini ljepšim. Vrijedi i obrnuto: zatvorenost obzorja čovjekov život čini nepodnošljivim. Od svih čežnji za kojima čovjek čezne jedna se izdvaja i nadilazi sve druge a to je - čežnja za Bogom. Samo Bog može ispuniti želje čovjekova srca, poručuje nam Sveto pismo (Ps 37). Čovjek je racionalno biće koje nastoji živjeti po određenoj logici, bio on toga svjestan ili ne. Kao takav on neprestano pravi planove i nastoji ih ispuniti. Hod do ispunjenja planova je smislen i pričinja čovjeku veliko zadovoljstvo, čak i neovisno o preprekama koje treba savladati da bi cilj postigao.
Štoviše, nekad je čovjek i zadovoljniji kad je bilo više prepreka jer je u savladavanju prepreka učio i sazrijevao. Prepreke su ga izgradile, oplemenile.
Doduše, dogodi se katkada da se zbog nesrazmjera naših želja i mogućnosti osjećamo potišteni i rastrgani jer ne postižemo sve što bi željeli. Ipak daleko je najgore ako je čežnje nestalo; ako smo odustali od sebe da budemo bolji, na osobnoj i profesionalnoj razini. Zašto i na profesionalnoj razini? Zato što je poznato da je čovjek u potpunosti zdrav samo onda kad je okrenut budućnosti, kad se razvija a ne kad pasivno čeka da mu prođe vrijeme. Nadalje, čovjeku koji ne voli posao koji radi teško je prihvatiti sebe a prihvaćanje sebe je preduvjet da bi čovjek prihvatio i volio druge ljude i život općenito.
Sol zemlje i svjetlo svijeta
Ako smo posve iskreni prema sebi – a možemo to biti ako hoćemo i Gospodin voli takve jer dolazi samo u iskrena srca – onda se možemo upitati: jesmo li mi doista kršćani, jesmo li sol zemlje i svjetlo svijeta? Jesmo li ljudi vjere otvoreni poticajima odozgor na što nas sva čitanja pozivaju ili smo izgubili tu čežnju za Bogom i posvetili se svojim poslovima? Navika odmah kaže da jesmo kršćani, a ponos i taština još osnaži redovito ukazujući na nedosljednosti nekih drugih kršćana. Međutim, ako osluhnemo sebe malo dublje postat ćemo svjesni svojih kompromisa i nedosljednosti. Naime, čitamo u Svetom pismu o Bogu kako je moćan i velik, kako oduševljava mnoge jer je vjeran svojim obećanjima. Čitamo danas o veličanstvenoj vjeri Abrahama, praoca naše vjere. Čitamo o apostolima kojima je Isus odmah ušao pod kožu. Jednostavno ih je očarao i slijedili su ga do kraja; sve su podložili njemu, predali se do kraja u njegovu misiju.
Mi kao da se povremeno zapalimo ali opet nastavimo po starom, umorni smo za nove početke. Previše smo svoji a premalo Gospodinovi. I previše pričamo o Gospodinu a premalo s njim.
Zašto nas dublje ne zahvaća njegova poruka, misija? Zašto je naše zapadno kršćanstvo tako umorno i gotovo nikoga ne oduševljava? Možda nije dovoljno samo vjerovati u Boga. Možda treba čeznuti za Bogom, pripadati mu životom. Da, nedvojbeno nam je to potrebno jer kad Bog prestane biti naša čežnja, onda za nas postaje deklarativnom mantrom. (F. Prcela).
Gdje je blago tu je i srce
Gdje vam je blago ondje će vam i srce biti, kaže Isus u evanđelju pozivajući nas na budnosti. Budnost se odnosi na ono što smo primili od Gospodina i na ono što dajemo drugima. Za oboje smo odgovorni. Sluga Božji o. Ante Antić je na jednom mjestu zapisao da ono što mi jesmo jest Božji dar nama a ono što ćemo mi postati - bit će naš dar Bogu. Da, to je samo na drugi način izrečeno ono što Isus kaže u evanđelju: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati“ (Lk 12,48). Ako dublje promislimo složit ćemo se da nam je svima puno toga dano: od života, vremena, ljudi kojima smo okruženi do različitih darova (sposobnosti) koje su nam darovane upravo zato da bi jedni druge obogatili međusobnom različitošću.
Odgovorni smo za razvoj ili za zakopavanje primljenih talenata. Oni nisu darovani u obliku „gotovih proizvoda“ već u obliku sjemenki, potencijala kojeg treba razvijati. I to ne samo u smislu veće produktivnosti nego i u smislu moralne odgovornosti, dužnosti prema drugima i svemu stvorenom.
Da bismo postali svjesni odgovornosti prvo moramo postati svjesni darova koje smo primili, talenata koje treba razvijati. S upoznavanjem i prihvaćanjem sebe u cjelini raste i mogućnost našeg razvoja. Navedeni zadatak nije nipošto samorazumljiv jer čovjek je često otajstvo i samom sebi. Što učinimo kad ne znamo s nekim uređajem upravljati? Potražimo uputstva i onda saznamo. Onaj tko je uređaj napravio napisao je i uputstva za uporabu istoga. Zar nije slično i s nama ljudima: Bog nas je stvorio a njegova objavljena riječ u Svetom pismu predstavlja uputstva kako treba živjeti.
Božji sin i naš Otkupitelj otkrio je čovjeku otajstvo Boga i čovjeka (GS, 22). Dakle, mi svoj identitet i dostojanstvo crpimo iz uvjerenja da smo Božja stvorenja. Bog nas je stvorio i on nam daje i svrhu. Upravo onako kako i mi dajemo različitim proizvodima koje proizvodimo.
Približiti se stoga onom što Bog želi s nama, znači ostvariti se kao ljudi. Biti budan na njegove poticaje znači živjeti u punini, živjeti već sada a ne odgađati život i odbacivati odgovornost. Budnost je obilježje novoga života, života s Bogom.
Kako Božji plan ostvariti? Nasljeđujući Krista. On, Otkupitelj čovjeka, jednom za sebe reče da nije došao da mu služe već da služi (Mk 10,45). To je i naš put. Ako želimo biti autentični njegovi učenici trebamo se neprestano usavršavati, osobno i profesionalno, te preuzimati odgovornost za život čovjeka i svega stvorenoga. Razvoj tehnologije može nam u tome pomoći ali naša posvećenost iznutra je nenadomjestiva. Bez nje, odnosno bez Boga i njegovih vrijednosti tehnologija se brzo okrene protiv čovjeka. Bdjeti nad svim i učiniti da tehnologija, politika, ekonomija… služi čovjeku a ne obrnuto naša je trajna zadaća.
fra Ivica Jurić
Izvor: Živo vrelo
Foto: www.pexels.com