Izabrano, Teologija i duhovnost

Kako su visovački fratri prodali srebro samostana da bi pomogli narodu

Posted by
Još u novicijatu na Visovcu čuo sam od starijih fratara priču kako je jednom davno u drniškom kraju bila velika glad. Glad je bila posljedica kuge, koja je došla iz Grahova 1731. godine, te se proširila Dalmacijom. Kako bi pomogli gladnom narodu tada su visovački fratri odlučili prodati srebro samostana. Za dobiveni novac kupili su žito, samljeli ga u mlinovima na Roškom slapu i podijelili narodu da preživi. Izvještaj o ovom divnom djelu kršćanskog milosrđa i svjedočanstvu blizine fratara i naroda nalazi se u knjizi fra Stipana Zlatovića, Franovci države Presvetog Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji (str. 229.), izdane u Zagrebu 1888. koji vam u originalnom obliku donosimo u nastavku:
Isječak iz izvještaja

"...Franovci se odlikovahu otčinskom ljubežljivošću naprama siromahom, tako i ovoga puta djelom pokazaše što ljubav može. Njihovi samostani bijahu luke spasa stradajućih i od potrebe ginućih; bez blaga i bez zlata znadoše upotriebiti one iste milostinje i zadužbine, koje je u povoljnih prigodah isti siromašni puk kod njihovih crkava zalagao, to jest ono, što su za prinošene milostinje redovnici nabavljali: dragociene nakite, posudje sveto i otarske urese, u ovoj ljutoj nevolji oni su to zalagali, da mogu pomagati one, od kojih bijahu pomoženi.

Da ostale ne pominjemo kazati ćemo, da u ovoj nesgodi franovci s Visovca zaloziše u Zadar za 600 cekina sve srebro crkovno i suvišno sveto posudje i digoše tu znatnu svotu novca, kojom održaše uboge sve okolice, koji su zazivali nebeske blagoslove za svoje dobročince, a dobri Bog nije se oglušio vapaju sirotinje, nego je uslišao molitve i dielio svoje blagoslove. Ko što bijaše na Visovcu, isto su se braća vladala po ostalih krajinah, ter je svim haran puk s ljubavlju i zahvalnošću odgovorio. Vriedi da bude poznata liepa sgoda ove kršćanske ljubavi, koju nadjosmo izmedju uspomena u arkivu samostana Visovca zabilježenu, a odnosi se na dobu o kojoj poviedamo:

'Godine 1733. bijaše veliki glad u Dalmaciji, a osobito okolo ovih mista kud prvo bijaše kuga, pak za njom nerod u zemlji. U manastiru nemogasmo se braniti od svita, koji je prosio, i ne samo ubogi, dali i drugi, koji su novca imali, ali nisu mogli naći žita nigdi da kupe. Osobito ove korizme bijaše množtvo veliko siromaha i mi založismo sve srebro crkveno na monte di pieta u Zadar i digosmo u dva puta 600 cekina i kupismo žita i dilismo ubogim s jedne i druge strane brine, svakomu davasmo kruha ili brašna.

Na veliki petak budući gvardijan obeća, da će dat svakome podilu za uskrs, navali malo i veliko vapijući pomoć. Gvardijan odveze na jednu i drugu stranu pun brod kruha i brašna i na svaku glavu dade begovicu i oku brašna, i svima doteče, jer kako su ubogi blagosivali, tako je i Bog blagoslovio, da je doteklo nami i njima.'

Od onoga vremena evo prodje 150 godina i franovci na uspomenu ovoga divnoga prizora duhovnim zadovoljstvom neprekidno sliede svake godine na veliki petak izvoziti na obale sa obadvie strane brodove brašna i kruha, i starješina svojom rukom dieli na svaku glavu krušac begovicu i po oku brašna, ma koliko se siromaka prikazalo, ako će iz iste kuće majke na prsima nositi i za ruku dovoditi po 3, 5 i 7 djece."

priredio fra Ivica Jurić