Kad u Moliseu utihne rič ‘na našu‘, nestat će i život u tim malim zajednicama moliških Hrvata

BogoslovPosted by

Dr. fra Petar Milanović Trapo, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, proveo je sedamnaest godina kao župnik u talijanskoj pokrajini Molise. Moliški Hrvati, kaže, postali su neraskidiv dio njegova života, pa mu je svojevrsna životna misija postala uspostaviti živi zid između moliških Hrvata i Hrvatske.

Čim je postao župnik, neumorno je obilazio njihove domove, iščitavao i sređivao župne arhive, a istraživanje ga je toliko zaokupilo da je na tu temu magistrirao na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu 1998. godine, a u prosincu prošle godine obranio je i doktorski rad o temi “Tri župe moliških Hrvata: Filić, Kruč i Mundimitar”.

Tako su, nakon višegodišnjih istraživanja, rezultati prvi put predstavljeni javnosti, a fra Petar ih je pristao podijeliti i s čitateljima Slobodne Dalmacije. Odmah nam je istaknuo kako je radom želio dati doprinos otkrivanju povijesno-kulturnog i religioznog identiteta moliških Hrvata.

– Budući da sam obavljajući župničku službu među moliškim Hrvatima s njima živio sedamnaest godina, od 1983. do 1996. te od 2008. do 2012. godine, imao sam priliku bolje upoznati te male zajednice, njihov jezik, kulturu, tradicije, društveni život i religioznost.

Često sam bio u prigodi ići od kuće do kuće, od osobe do osobe, pitajući, slušajući, razgovarajući i bilježeći sve ono što sam čuo i vidio od župljana, većinom starijih osoba. Imajući na umu kako se broj moliških Hrvata ubrzano smanjuje, smatrao sam važnim i korisnim nešto o njima napisati – započinje fra Petar svoju priču. Počeci su, priznaje, tražili prilagodbu.

– Kad sam došao, nisu me poznavali, pitali su se: Tko je ovaj? Došao je iz Hrvatske, hoće li držati mise na hrvatskom ili talijanskom? No, kada smo se malo pobliže upoznali, a za to je možda trebala godina dana, osjetio sam se ravnopravnim članom zajednice. Primili su me kao svoga – prisjeća se ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća.

– Među njima sam živio život punim plućima, bio sam aktivan u svim aspektima života, u njihovim školama, institucijama, osvojili smo čak i srebrnu medalju u nogometu! To stvarno pamte. Čujemo se i dopisujemo, održavamo kontakt. Vodio sam ih i na izlete po Hrvatskoj svake godine, želio sam da upoznaju svoju zemlju – govori nam dr. Milanović Trapo, koji je godinama marljivo prikupljao i sređivao podatke o ovoj hrvatskoj manjini. Dio građe bio je pisan rukopisom, a dio pisaćim strojem, veći dio na talijanskom, a manji na latinskom jeziku. Posao mu, zaključujemo, nije bio lak.

U središtu znanstvenog istraživanja bila je povijest triju župa talijanske biskupije Termoli-Larino.

– Sve tri zajednice u kojima živi i djeluje hrvatska manjina u prošlosti su bile slabo poznate i izolirane, bilo u Hrvatskoj – zemlji njihova podrijetla, bilo od Italije, zemlje koja ih je primila, te su vrlo teško izražavale svoj povijesni i kulturni identitet.

No, zahvaljujući prostornoj izoliranosti i snažnoj usmenoj predaji, moliški su Hrvati u vrlo teškim okolnostima uspjeli sačuvati katoličku vjeru, običaje i jezik. Kako oni to kažu, govore “na našu”, naš jezik. Do kada će tako i ostati, teško je reći – prognoze, čini nam se, i nisu baš dobre.

Dalmatinci su se u regiju Molise doselili krajem XV. stoljeća, pod pritiskom osmanskih osvajanja. Odakle su točno došli, teško je reći, istraživači su na ovu temu davali različite odgovore. Fra Petar kaže kako su se doseljavali s područja između četiri rijeke: Neretve, Krke, Cetine i Zrmanje.

– Prvi pisani trag datira iz 1509. godine. U mjestu Palada stanovnici iz Dalmacije su 1531. godine podignuli crkvu. Nažalost, u vrijeme Drugog svjetskog rata natpis je uništen, no vraćen je 2004. godine. Što se jezika tiče, tijekom pet stoljeća postojanja moliških Hrvata njihov se jezik sačuvao usmenom predajom. Do danas se sačuvalo oko 2500 riječi, uglavnom praktičnih, dakle vezanih uz život u obitelji, poljodjelstvo i stočarstvo – otkriva naš sugovornik.

Velika rana otvorila se, kaže, 1900. godine, kada je započelo iseljavanje. Mjesta su opustjela, odvijao se pravi egzodus najmlađih, najvitalnijih i najpoduzetnijih u potrazi za novim mogućnostima. Tada se rađa fenomen “Merikanac”.

– Bili su to iseljenici u Ameriku, koji su se, kada bi sakupili nešto novca, vraćali kućama. Kada bi se vratili, znali bi govoriti samo engleski ili “na našu”. Isti je fenomen vidljiv i kod iseljenika koji su se iselili pedesetih godina dvadesetog stoljeća u Australiju ili Argentinu.

Iseljenici i njihova djeca govore također engleski i “na našu”, često zanemarujući talijanski jezik. Važno je reći kako su oni koji su ostali u Italiji oblikovali svoj govor, a da toga nisu bili ni svjesni. Iseljenici su, nasuprot tome, sačuvali jezik koji bismo mogli nazvati “čistijim” od onoga koji se danas govori u moliškohrvatskim selima – samo je dio zanimljivih podataka koje je franjevac vrijedno prikupio. Priča nam i zanimljivu anegdotu.

– Prvo vjenčanje koje sam vodio bilo je 1983. godine između naše Australke i moliškog Hrvata. Pravo je pitanje bilo na kojem jeziku dodijeliti sakrament vjenčanja. Naime, ja ne govorim engleski, a ona ne govori talijanski. Mlada je, doduše, govorila “naš jezik”, roditelji su joj bili iz Kruča. I tako smo napravili kombinaciju, malo našeg, malo talijanskog i vjenčanje je bilo valjano – nasmijao nas je.

Mjesto Kruč ili Acquaviva Collecroce

Određeni društveni čimbenici, navodi, pridonijeli su da proces izumiranja moliškohrvatskog jezika iz dana u dan postaje intenzivniji. To su nedostatak poučavanja “na našu” u školi te nedostatak novina na moliškohrvatskome.

Mladi su ljudi sve više pod utjecajem masmedija na talijanskom jeziku, zaboravljajući tako jezik otaca. Zanimljivi su rezultati sociolingvističkog istraživanja provedenog u Kruču, koji pokazuju kako se moliškohrvatski jezik polako gubi, posebno kod djece i mladih, a najbolje i najviše govore ga starije osobe.

– Sjetim se malog Massima. Imao je tri godine, pitao me je gdje su mi vlasi s glave, jer sam oćelavio. Ja mu odgovaram da mi ih je pojeo miš, na našem, hrvatskom jeziku, a on se smije! Dakle, dijete od tri godine me je razumjelo!

Demografski su podaci, naglašava, zabrinjavajući. Primjerice, godine 1951. Kruč je imao 2250 stanovnika, a godine 1995. bilo ih je samo 871. Kako zaustaviti izumiranje, pita se fra Petar.

– Od najvećeg je značenja upravo ekonomska motivacija. To je ujedno i prvorazredno političko pitanje, na koje trebaju odgovoriti ponajprije mjesni političari – kaže.

Upravo je naš sugovornik poduzeo puno kako bi identitet moliških Hrvata ojačao. Fra Petar ih, kako smo napomenuli, uči o Hrvatskoj, vodi ih na putovanja.

Tako se proširila suradnja između moliških Hrvata i Hrvatske, posebno osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Dolazak hrvatskih svećenika i časnih sestara u Molise krajem dvadesetog stoljeća otvorio je vrata i važnim posjetima hrvatskih biskupa i kardinala: biskupa Josipa Arnerića iz Šibenika, nadbiskupa Frane Franića Marina Barišića, kardinala Franje ŠeperaFranje Kuharića i Josipa Bozanića.

Početkom XXI. stoljeća moliške su Hrvate posjetili najviši hrvatski dužnosnici: Stipe Mesić, hrvatski predsjednik, Luka Bebić, predsjednik Hrvatskog sabora i Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatska predsjednica.

Mjesto Kruč (Acquaviva Collecroce)

Danas u moliškohrvatskim mjestima više nema na službi hrvatskih časnih sestara, kao ni svećenika. Vrtići i osnovne škole u Filiću i Mundimitru zatvoreni su zbog malog broja djece. Činjenica je da je djece sve manje i da se neke škole zatvaraju, da neke šalju učenike u druga talijanska mjesta.

Osim toga, neki od najvećih zagovornika hrvatskog jezika i hrvatske baštine više nisu među živima: Agostina Piccoli iz Mundimitra, Angelo Genova iz Filića, Giuseppe Cicanese iz Kruča.

Čini se, smatra fra Petar, da će demografska situacija imati zadnju riječ. Pribojava se kako nastupa vrlo nepovoljno vrijeme i za jezik i za tradicije, te općenito za povijesno-kulturne sadržaje moliških Hrvata na kojima se temelji njihov identitet. Kada u Moliseu presahne moliškohrvatska rič, upozorava, s njom će se ugasiti i život u ovim malim moliškohrvatskim zajednicama.

Život u službi

Franjevac Petar Milanović Trapo živi i djeluje u samostanu o. fra Ante Antića u Splitu. Rođen je u Otoku Dalmatinskom 1949., u obitelji oca Vinka i majke Ane, rođene Norac-Kljajo.

Filozofiju je završio na Franjevačkoj visokoj bogosloviji Makarska-Dubrovnik, a teologiju na Franjevačkom međunarodnom teološkom fakultetu u Jeruzalemu 1975. Poslijediplomski studij na Katoličkom katehetskom institutu u Parizu završio je 1977., a 1988. magistrirao je iz pastoralne teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.

Za đakona je zaređen u Betlehemu 1974., a za svećenika ga je u Rimu 1975. zaredio papa Pavao VI.

Od 1977. do 2016. obnašao je razne crkvene službe: bio je župni vikar, katehet i magistar bogoslova u svetištu Majke Božje Lurdske u Zagrebu te župni vikar i gvardijan u Gospe od Zdravlja u Splitu.

U Moliseu je s prekidima i u razdoblju od 17 godina, obnašao službu župnika u župama sv. Marije Ester u Kruču i sv. Lucije djevice i mučenice u Mundimitru, te upravitelja župa u župi Madonne La Nuova u Palati i sv. Marije Carigradske u Filiću.

Bio je provincijski vikar u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja u Splitu, župnik u Bristivici te gvardijan i magistar bogoslova u klerikatu i samostanu o. fra Ante Antića u Splitu.

Sačuvani spomen

O moliškohrvatskim zajednicama, kao i o drugim hrvatskim zajednicama u Italiji, sačuvani su različiti podaci koji datiraju od kasnoga srednjeg vijeka do danas.

Pisali su talijanski književnici, svećenici i etnolozi, hrvatski istraživači, putopisci i osobito jezikoslovci te brojni drugi.
Među njima se ističu: isusovac Bartol Kašić, dubrovački vlastelin, filolog i književnik Medo Pucić, zatim Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Barač, Josip Smodlaka, Josip Jelčić, Milan Rešetar, Teodor Badurina, Božidar Vidov, Petar Šimunović, Emil Heršak te Anita Sujoldžić, Božidar Finka i Pavao Rudan.

Od suvremenih hrvatskih istraživača svojim se radovima izdvajaju Jelka Vince-Pallua, Marta Račić, Mario Nepo Kuzmanić, Ivan Mimica…

Postoji i nekoliko srpskih istraživača, koji su, naglašava fra Petar, moliškohrvatsku skupinu pogrešno proglasili pripadnicima srpskog naroda. Svemu ovome treba pridodati da je od 1967. do 2017. o moliškim Hrvatima snimljeno 14 dokumentarnih filmova.

 Briga o identitetu

Fra Petar naglašava da je važan doprinos Katoličke crkve u Hrvata u čuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta triju moliškohrvatskih zajednica u razdoblju od 1967. do 2020. godine.

Pastoralni, liturgijski, kulturni i društveni rad franjevaca u moliškohrvatskim zajednicama odvijao se kroz dva razdoblja: od 1983. do 1996., i od 2008. do 2012. godine. Radu franjevaca, napominje, pomagalo je i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Rimu.

Tihana Marović

Izvor: https://slobodnadalmacija.hr/