Kad kažu ‘Crkva bi trebala’, ja čujem: ‘ja bih trebao, ti bi trebao’

BogoslovPosted by

U Crkvi stoga ostajem jer je ona jedina prilika da se oslobodim sama sebe, prokletstva vlastite važnosti i uloge. U Crkvi učim da se ne smijem zaljubiti u sama sebe, nego u Boga, i da on tek tako preko mene može dosegnuti sve koje hoće. On je usred čovječanstva postavio Crkvu kao znak osporavan. Međutim, beskrajna problematika Crkve, sve njezine slabosti i sablazni, nisu tako gusta magla da je ne bi moglo uvijek iznova obasjavati svjetlo koje dolazi iz ljubavi njezinih svetih članova. Vjerujem u nju i zbog toga što je svi mi začudo nismo uspjeli uništiti svojim promašajima i glupostima. Središte Crkve nije čovjek, nego Bogo-čovjek. Ne drži Crkvu ljudski duh, nego Duh Sveti. On joj daje opstojnost i neuništivost, unatoč svemu: “Ni vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18).

Oni vani će uvijek biti protiv Crkve, možda i zbog toga što je ne shvaćaju i zbog toga preziru. Ali oni unutra, a ima ih mnogo, mnogo su opasniji. Misle da će se svidjeti Bogu mlateći po Crkvi kao po starome prašnjavom madracu. Udaraju, a pritom se pri svakom udarcu zaboravljaju poistovjetiti s onom koju udaraju. Oni odbacuju poziv da budu ponizni i sveti, da ljube i opraštaju. Da izgrađuju, a ne razgrađuju. Taj poziv zahtijeva čitava čovjeka. Tko kaže “ne”, ostaje označen. I on gori, ali ta vatra izjeda njega samoga. Postaje ciničan i destruktivan. Svejedno je li službeno istupio iz Crkve ili je još uvijek unutra.

I. F. Gőrres takve je nazvala “Božjim komandosima-rušiteljima u Crkvi”. Uvijek govore: “Crkva bi trebala”. “Kad čujem ‘Crkva bi trebala’, čini mi se da bih trebao reći: ‘ja bih trebao’. Tim više što od Crkve mnogo više dobivam nego što zaslužujem. Više nego što mi neki čovjek ili neko ljudsko društvo može dati. Moja je, naša je zadaća, uznastojati oko toga da Crkva bolje odgovori onome što ona zapravo jest”.

H.U. von Balthasar