Obitelj u službi evangelizacije

BogoslovPosted by

Ne može se govoriti o evangelizaciji, a preskočiti važnost i ulogu roditelja u vjerskom odgoju djece. Roditelji su prvi odgojitelji i igraju presudnu ulogu u životima svoje djece. Oni su prvi učitelji, kako osnovnih ljudskih i društvenih, tako i religioznih vrlina. Kao takvi oni su i najodgovorniji za izgradnju religioznih slika o sebi, drugima i o Bogu. Nažalost, nisu svi roditelji svjesni veličine svoga odgojiteljskog poziva niti uloge u oblikovanju osobnosti i religioznosti svoje djece. U ovom ćemo tekstu, u kratkim crtama, istaknuti važnost roditelja i cijele obitelji u vjerskom odgoju djece. Posebnu pozornost posvetit ćemo (ne)ispravnim slikama Boga koje u odgoju kršćanskih vrlina kod djece ostaju utisnute kroz cijeli život.

Odgoj u kršćanskoj perspektivi i važnost obitelji

Crkvi  u svom poslanju, tj. u službi naviještanja i prenošenja vjere u Isusa Krista odgoj je od posebne važnosti. To se vidi, primjerice, u činjenici da je Crkva na Drugom vatikanskom koncilu temi odgoja posvetila cijeli dokument (Gravissimum educationis. Deklaracija o kršćanskom odgoju). Kršćaninom se ne rađa već postaje odgojem i svakodnevnim življenjem kršćanskih vrednota.

Kršćanski odgoj ima dvostruki cilj: s jedne strane pripravlja i omogućava vjeru, a s druge, brine se za rast i osnaženje vjere kršćanina. Odgoj je prije svega usmjeren na izgradnju cjelovitosti osobe, na njezinu naravnu i nadnaravnu dimenziju. On upućuje osobu na Boga koji joj nudi ostvarenje u okviru ovozemaljskog života i spasenje u vječnosti. Omogućuje joj shvatiti kako je stvorena s ciljem i kako Bog, u ostvarenju svoga plana, računa s njom. Drugim riječima, vjerski odgojitelji nisu samo učitelji koji posreduju neko znanje, već su svjedoci vjere koji su iskusili nešto od stvarnosti Božje.

Kršćanski odgoj počiva na istinama kršćanske vjere, osobi i poruci Isusa Krista. Naravno, oslanja se i na milost Božju i na Božju pedagogiju po kojoj je Bog Otac svih ljudi, a mi smo međusobno braća i sestre. Odgoj u kršćanskom smislu, dakle, podrazumijeva  suradnju s milošću Božjom u izgradnji pravog i savršenog kršćanina. O tomu svjedoči i sv. Pavao u poslanici Titu gdje kaže: „Pojavi se milost Božja, spasiteljica svim ljudima, koja nas odgaja…“ (Tit 2, 11). Odnos otac-dijete temeljni je pedagoški odnos. Ništa manje nije važna ni temeljna istina o identitetu čovjeka – da smo stvoreni na sliku Božju. Iz našeg identiteta proizlazi i naše poslanje. Drugim riječima, u činjenici da smo stvoreni na sliku Božju krije se čitav jedan odgojni program. Bog koji nam se približio i otkrio u Kristu njega nam je dao za učitelja i za uzor. Stoga primjer njegova života, zapisan u evanđeljima, postaje temelj i mjera za naš kršćanski odgoj.

Obitelj je prirodna sredina i najbolji ambijent za odgoj djece; za odgoj za solidarnost i odgovornost, poštivanje drugih…itd. Obiteljski način života razvija čuvstvena nagnuća koja su preduvjeti i „uganoni kameni“ žive vjere. Brak, utemeljen od Boga, kao osnova obitelji u kršćanskom smislu služi osim pojedinačnom dobru, posvećenju i spasenju supružnika i izgradnji društva. Obitelj je kolijevka i osnovna stanica društva. Ona je istodobno i prvo i trajno mjesto odgoja i duhovnog rasta, i to ne samo jedne osobe nego i čitavog naroda. Drugim riječima, ona je žarište civilizacije ljubavi. U obitelji djeca stječu prvo iskustvo zdrave ljudske zajednice i Crkve, a po njoj se i uvode u ljudsku zajednicu i u Božji narod. Prava kršćanska obitelj od neizmjerne je važnosti za život i napredak samoga Božjeg naroda.  I ne samo to – ona je preduvjet opstanka i napretka društva u cjelini. Naime, nemoguće je i zamisliti društvo koje bi temeljilo svoj razvoj bez obitelji. Kao takva ona zaslužuje pažnju i podršku svih.

Odgoj i stvaranje slike o Bogu

Za ispravan odnos s Bogom i razvoj vlastite duhovnosti nužno je imati ispravnu sliku Boga. Sliku Boga kao oca mi, uglavnom, gradimo na temelju znanja i iskustva kojeg imamo iz odnosa s našim zemaljskim ocem. Iz religioznog ponašanja ljudi možemo sa sigurnošću ustvrditi kako mnogi ljudi imaju krivu ili iskrivljenu sliku Boga. Naime, kako nas vjera uči, čovjek je ograničeno biće i nikada ne može do kraja shvatiti tko je Bog niti, pak, može ispravno u cijelosti odgovoriti na to pitanje. Bog uvijek ostaje misterij. Stoga, čovjek je u neprestanoj opasnosti da na mjesto Boga postavlja različite idole svojih želja, potreba ili sklonosti. Da bi navedenu opasnost izbjegao čovjek je pozvan neprestano „razbijati“ svoju nesavršenu, ljudsku sliku o Bogu i neprestano se nadahnjivajući na Isusovoj Objavi usvajati i graditi pravu sliku Boga.

Religioznost nije nešto što dobivamo s rođenjem i što je u nama, već se rađamo sa sposobnošću za religiozno. Ona se razvija kasnije pod utjecajem okoline, osobito u ozračju obiteljske atmosfere i primjera roditelja. Da bi se dijete razvijalo normalno i uravnoteženo, što također utječe i na zdrav razvoj religioznosti, najvažnija je pozitivna i ugodna obiteljska atmosfera. Roditelji koji prakticiraju vjeru i pokazuju svoje religiozne osjećaje pozitivno utječu na razvoj religioznosti jer djeca u ranoj dobi svoga djetinjstva rado oponašaju roditelje.

U 4. godini svoga života dijete već sebi stvara sliku Boga koji zahtijeva odanost i poštovanje izgrađenu kroz odnose s roditeljima, s naglaskom na oca. Između 5. i 7. godine dijete spoznaje razliku između Boga i roditelji. Roditelji više nisu bezgrešni, svemoćni i oni koji sve znaju. I dalje se vjera bolje prenosi neverbalnom nego verbalnom komunikacijom. U razdoblju adolescencije mladi prvi put zauzimaju osobni stav prema religiji pod pritiskom potrebe za autonomijom i afirmacijom vlastite osobnosti. Mladi otkrivaju smisao za prijateljstvo te ga primjenjuju na Boga shvaćajući ga kao svoga najboljeg prijatelja. Vrlo je važno da se u ovom razdoblju stečene spoznaje o Bogu ostaju u psihi osobe cijelog života i koja se teško mijenja.

Da bi imali pravu vjeru, nadu i ljubav prema nebeskom Ocu nužno je imati sliku Njega kakav on uistinu jest. Mi pojam Boga kao oca uglavnom stječenom na temelju znanja i osobnog iskustva o svome vlastitom zemaljskom ocu. Ako je naš zemaljski otac bio pun ljubavi, razumijevanja i strpljenja prema svome djetetu, ono će tada u svojoj psihi stvoriti pozitivnu i pravu sliku oca i Boga. Iako ovdje govorimo o ocu, majka ima jednako važnu ulogu u razvoju religioznosti i stvaranju slike o Bogu.

Slika nemoćnog Boga stvara se u obitelji u kojoj otac nije bio istinski autoritet, nego slaba i labilna ličnost, osoba opterećena osjećajem manje vrijednosti, strahom i tjeskobom pred odgovornošću. Naravno da ovakva slika Boga ne može biti privlačna i da takav Bog ne može biti čovjeku oslonac u tjeskobnim situacijama života. Ako otac nema razumijevanja za nestašluke svoje djece već svoj očinski autoritet gradi isključivo na kažnjavanju djece onda se kod njih stvara slika Boga kao nemilosrdnog Oca. Dijete koje ima oca koji se ne brine dovoljno za svoju obitelj i koga nikada nije u cijelosti upoznalo imat će sliku Boga kao nezainteresiranog (deističkog), odsutnog Boga.

Nadalje, sliku trgovačkog Boga imaju djeca čiji roditelji svoju ljubav uvjetuju dobrim ponašanjem djece. Osobe koje doživljavaju Boga kao strašnog i dalekog, Boga koji se ne zna i ne želi šaliti, koji je nezadovoljan i mrzovoljan imale su oca koji se nije znao ili nije želio igrati i šaliti s njima, koji je sve shvaćao ozbiljno i prezahtjevno. Kako bi najbolje prenio djeci sliku milosrdnog Boga otac treba biti milosrdan i blag. Prava kršćanska slika Boga je da je on zainteresirani Bog koji se brine za svoju djecu. Sliku dobrog Boga, o čijoj su dobroti puni pohvale biblijski psalmi (Ps 25,8; 33,5; 52,10; 145,8-9), roditelji prije prenose poticanjem djece na dobro i svjedočenjem dobra nego postavljanjem moralizirajućih obrazaca. Roditelji koji nesebično i bezuvjetno vole svoju djecu najbolje pridonose shvaćanju Boga kao onog koji bezuvjetno ljubi.

Roditelj – posrednik vječnih vrednota

Milošću sakrametna ženidbe roditelji primaju odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci i tako ih od najranije dobi uvoditi u otajstva vjere i činiti ih sudionicima crkvenoga života.  Roditelje su prvi i povlašteni odgojitelji svoje djece ispred svih drugih odgojitelja, učitelja, nastavnika, itd. što znači da je njihova uloga nenadomjestiva.  Kao takvi pozvani su da u prvom redu stvore skladno obiteljsko ozračje, prožeto ljubavlju i odanošću prema Bogu i ljudima, takvo koje će pogodovati punom osobnom i društvenom razvoju djece.

Po roditeljima djeca primaju klicu vjere i po njihovim unutarnjim odnosima po prvi puta primaju sliku onoga koga štuju – Boga. Svoju odgovornost svjedoče ponajprije stvaranjem obitelji u kojoj su nježnost, praštanje, vjernost i nesebično služenje svojesvrsno pravilo života. U obitelji djeca se uče odricanju, ispravnom rasuđivanju i vladanju sobom što su kreposti koje doprinose stvaranju i razvitku prave slobode. Roditelji su pozvani, po poslanju koje su primili, učiti djecu moliti se i otkrivati zvanje djece Božje, kako u obitelji tako i u župnoj zajednici. I u obitelji, koja je kućna Crkva, i u župnim aktivnostima roditelji su pozvani razvijati kršćanske vrline kod djece koje će ih nositi kroz cijeli život.

Fra Filip Čogelja