Posted by (Job, 42, 7-9)
Otkud potreba za kaznom
i čežnja za odmazdom
u teškim vremenima?
Kako je to neusklađena duša
koja čezne za odmazdom Svevišnjega
i poseže za Najvišim kao
najsnažnijom potvrdom?
Čega je žedna duša
koja jedva dočeka nesreću
da može pokazati prstom u krivnju?
Za čim traga um
koji u nesreći čita kaznu Božju?
Opažaš li sladostrašće
u kažiprstu koji se najprije
ukočen izduži prema grijesima
a potom uzdigne i prijeteći zanjiše
kaznom s neba?
Bio jednom jedan pravednik.
Ime mu je bilo Job.
Bio je bogat, ugledan i zdrav.
U kratkom je vremenu izgubio sve.
Imanje, obitelj i zdravlje.
Ostao je sam, bolestan i siromašan.
I k njemu su pohrlili prijatelji.
Teolozi.
Bili su sasvim uvjereni
da ga je Bog kaznio.
Nisu doduše znali krivnju
zbog koje je bio tako strašno kažnjen,
ali su bili sasvim sigurni
da ona postoji.
I htjeli su pomoći prijatelju Jobu.
Htjeli su mu pomoći da pronađe svoju krivnju.
Vrlo iskreno.
Imali su vremena za njega.
Tražili su pred njim
njegovu krivnju.
Nisu mogli s njim
jer je Job bio nepopustljiv.
Tvrdio je da na njemu nema krivice.
A prijatelji nisu prestajali
nukati ga da je on ipak sam pronađe.
Jer mora da krivnja postoji,
govorili su.
Neka barem.
Mora da postoji neka krivnja
skrivena u najtamnijem dijelu duše,
u onom nesvjesnom dijelu
ako je već nema u svjesnom.
Kada bi pronašao barem neku nehotičnu,
ako već nema voljne,
sve bi već bilo bolje.
Točno!
Sve bi bilo bolje!
I jasnije!
I logičnije!
Najteže je s nevoljom ako nema krivnje
i s nesrećom ako ne znam zašto me je snašla.
Cijeli um čezne
za dovoljnim razlogom.
Toliko čezne za njim
da je i krivi razlog bolji nego nikakav.
I zato su Jobovi prijatelji bili uporni.
I nukali su ga da prizna
da se kaje,
i da moli oproštenje.
A on je uporno ponavljao da na njemu nema krivice.
Bio je uporniji od njih,
svojih prijatelja teologa.
Bez prestanka,
do kraja knjige je ponavljao
da je bez krivnje.
I onda na koncu knjige
za riječ se javlja Svevišnji.
I dade Jobu za pravo.
Ti i tvoja dva prijatelja,
govori Svevišnji Elifazu Temancu,
jednom od Jobovih prijatelja teologa,
raspalili ste gnjev moj
jer niste o meni onako pravo govorili
kao moj sluga Job.
Ne govori pravo
tko nevolje i nesreće
pripisuje Svevišnjemu.
Ne govori pravo tko na patniku
uporno traži krivicu.
Iz usta pravednika koji trpi nepravdu
izlazi istinita riječ o Nevidljivome.
Na koncu knjige
Svevišnji je gnjevan na Jobove prijatelje,
ali ih nije odbacio.
Poziva ih da žrtvuju sedam junaca i sedam ovnova
i odu njegovome sluzi Jobu
pa prinesu sebi za paljenicu.
Toliko je teška njihova nepravda
pripisivanja krivnje Jobu
i osvetoljubivosti Svevišnjemu.
Sedam junaca i sedam ovnova.
A kad prinesu žrtvu,
sluga moj Job moliti će se za vas,
veli Svevišnji.
Dobrota stiže iz pogođenoga pravednika,
a ne iz uma koji se upeo krivnjom opravdati nesreću.
U davno i daleko vrijeme
na vratima uma
koji u svakoj nesreći mora naći krivnju
stoji Job
i otvara ulaz u drugi svijet,
u nečuvenu i duboku tajnu:
ima patnje bez krivnje.
Ima nesreća koje pogađaju pravednike.
Bio jednom jedan pravednik.
Ime mu je bilo Job.
On je u to davno vrijeme svojom patnjom
osvijetlio ljudima nepristupačnu tajnu
o Stvoritelju svega:
Svevišnjemu je stalo i do Joba
i do njegovih prijatelja.
I Job će moliti za njih,
za svoje prijatelje teologe
koji ne znaju govoriti pravo o Bogu.
Potom će Svevišnji Joba vratiti u prijašnje stanje.
Stoljećima kasnije Job
i mudrost kojoj je on otvorio vrata
bljesnuti će na obješenom Pravedniku
na Golgoti,
a njegovi će prijatelji teolozi,
svemu usprkos,
i dalje u svakoj nevolji
čitati odmazdu Svevišnjega
i u svakoj nesreći krivnju pogođenih.
fra Ante Vučković