Jobova molitva za teologe

Posted by

(Job, 42, 7-9)

Otkud potreba za kaznom

i čežnja za odmazdom

u teškim vremenima?

Kako je to neusklađena duša

koja čezne za odmazdom Svevišnjega

i poseže za Najvišim kao

najsnažnijom potvrdom?

Čega je žedna duša

koja jedva dočeka nesreću

da može pokazati prstom u krivnju?

Za čim traga um

koji u nesreći čita kaznu Božju?

Opažaš li sladostrašće

u kažiprstu koji se najprije

ukočen izduži prema grijesima

a potom uzdigne i prijeteći zanjiše

kaznom s neba?

Bio jednom jedan pravednik.

Ime mu je bilo Job.

Bio je bogat, ugledan i zdrav.

U kratkom je vremenu izgubio sve.

Imanje, obitelj i zdravlje.

Ostao je sam, bolestan i siromašan.

I k njemu su pohrlili prijatelji.

Teolozi.

Bili su sasvim uvjereni

da ga je Bog kaznio.

Nisu doduše znali krivnju

zbog koje je bio tako strašno kažnjen,

ali su bili sasvim sigurni

da ona postoji.

I htjeli su pomoći prijatelju Jobu.

Htjeli su mu pomoći da pronađe svoju krivnju.

Vrlo iskreno.

Imali su vremena za njega.

Tražili su pred njim

njegovu krivnju.

Nisu mogli s njim

jer je Job bio nepopustljiv.

Tvrdio je da na njemu nema krivice.

A prijatelji nisu prestajali

nukati ga da je on ipak sam pronađe.

Jer mora da krivnja postoji,

govorili su.

Neka barem.

Mora da postoji neka krivnja

skrivena u najtamnijem dijelu duše,

u onom nesvjesnom dijelu

ako je već nema u svjesnom.

Kada bi pronašao barem neku nehotičnu,

ako već nema voljne,

sve bi već bilo bolje.

Točno!

Sve bi bilo bolje!

I jasnije!

I logičnije!

Najteže je s nevoljom ako nema krivnje

i s nesrećom ako ne znam zašto me je snašla.

Cijeli um čezne

za dovoljnim razlogom.

Toliko čezne za njim

da je i krivi razlog bolji nego nikakav.

I zato su Jobovi prijatelji bili uporni.

I nukali su ga da prizna

da se kaje,

i da moli oproštenje.

A on je uporno ponavljao da na njemu nema krivice.

Bio je uporniji od njih,

svojih prijatelja teologa.

Bez prestanka,

do kraja knjige je ponavljao

da je bez krivnje.

I onda na koncu knjige

za riječ se javlja Svevišnji.

I dade Jobu za pravo.

Ti i tvoja dva prijatelja,

govori Svevišnji Elifazu Temancu,

jednom od Jobovih prijatelja teologa,

raspalili ste gnjev moj

jer niste o meni onako pravo govorili

kao moj sluga Job.

Ne govori pravo

tko nevolje i nesreće

pripisuje Svevišnjemu.

Ne govori pravo tko na patniku

uporno traži krivicu.

Iz usta pravednika koji trpi nepravdu

izlazi istinita riječ o Nevidljivome.

Na koncu knjige

Svevišnji je gnjevan na Jobove prijatelje,

ali ih nije odbacio.

Poziva ih da žrtvuju sedam junaca i sedam ovnova

i odu njegovome sluzi Jobu

pa prinesu sebi za paljenicu.

Toliko je teška njihova nepravda

pripisivanja krivnje Jobu

i osvetoljubivosti Svevišnjemu.

Sedam junaca i sedam ovnova.

A kad prinesu žrtvu,

sluga moj Job moliti će se za vas,

veli Svevišnji.

Dobrota stiže iz pogođenoga pravednika,

a ne iz uma koji se upeo krivnjom opravdati nesreću.

U davno i daleko vrijeme

na vratima uma

koji u svakoj nesreći mora naći krivnju

stoji Job

i otvara ulaz u drugi svijet,

u nečuvenu i duboku tajnu:

ima patnje bez krivnje.

Ima nesreća koje pogađaju pravednike.

Bio jednom jedan pravednik.

Ime mu je bilo Job.

On je u to davno vrijeme svojom patnjom

osvijetlio ljudima nepristupačnu tajnu

o Stvoritelju svega:

Svevišnjemu je stalo i do Joba

i do njegovih prijatelja.

I Job će moliti za njih,

za svoje prijatelje teologe

koji ne znaju govoriti pravo o Bogu.

Potom će Svevišnji Joba vratiti u prijašnje stanje.

Stoljećima kasnije Job

i mudrost kojoj je on otvorio vrata

bljesnuti će na obješenom Pravedniku

na Golgoti,

a njegovi će prijatelji teolozi,

svemu usprkos,

i dalje u svakoj nevolji

čitati odmazdu Svevišnjega

i u svakoj nesreći krivnju pogođenih.

fra Ante Vučković