Posted by Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6,44-51)
U ono vrijeme reče Isus mnoštvu:
»Nitko ne može doći k meni
ako ga ne povuče Otac koji me posla;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Pisano je u Prorocima:
Svi će biti učenici Božji.
Tko god čuje od Oca i pouči se,
dolazi k meni.
Ne da bi tko vidio Oca,
doli onaj koji je kod Boga;
on je vidio Oca.
Zaista, zaista, kažem vam:
tko vjeruje, ima život vječni.
Ja sam kruh života.
Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.
Ovo je kruh koji silazi s neba:
da tko od njega jede,
ne umre.
Ja sam kruh živi
koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.
Kruh koji ću ja dati
tijelo je moje
— za život svijeta.«
Riječ Gospodnja.
***
Budući da vjera u Boga nije vjera u nešto, nego vjera u nekoga onda je vjera recipročni osobni odnos između nas i Boga, ili bolje reći između Boga i nas, jer Bog uvijek čini prvi korak prema čovjeku. Tu pretpostavku vjere Isus izriče u rečenici „Nitko ne može doći k meni, ako ga ne povuče Otac koji me posla i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.“ Te Isusove riječi podsjećaju nas na jedan pjesnički izraz koji nalazimo kod proroka Hošee, a glasi: „Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.“ (Hoš 11,4a). Treba reći da u tom stihu proroka Hošee Bog izražava bol zbog toga što mu njegov narod ne uzvraća ljubav, ali je time još jasnije da naša vjera u Boga nije nešto što se u nama pojavljuje samo od sebe, nego se radi o našem odgovoru na Božje privlačenje. Stoga doći Isusu znači uhvatiti se za Hošeine konopce Božje ljubavi i ući u nepropadljivi život.
U nastavku se Isus otvoreno poziva na Proroke i kaže: „Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji.“ Rečenicu koja je najbliža tom citatu nalazimo kod proroka Izaije (54,13), gdje se govori o sinovima obnovljenoga grada Jeruzalema koji je pretrpio razaranja i mnoge tjeskobe, ali je sada pred njim velika sreća za njegove stanovnike. Te riječi Isus sada ne primjenjuje samo na Jeruzalemce nego na sve one koji se poučavaju od Oca. U ovom kontekstu to se očito odnosi na slušanje Božje riječi objavljene u Zakonu i Prorocima, jer tko god ispravno prima pouku Svetoga pisma sigurno upoznaje Krista, ili obratno, kako je rekao Sveti Jeronim: „Nepoznavanje Pisma, nepoznavanje je Krista“.
Nakon riječi kojima utvrđuje kako je vjera u njega čvrsto utemeljena u Pismima, Isus se vraća na govor o sebi kao kruhu života koji silazi s neba i koji za razliku od mȁne u pustinji ne hrani smrtni nego besmrtni život.
U tom smislu sada se u Isusovu govoru prvi put pojavljuje jedna riječ koja će kod slušatelja odmah izazvati zbunjenost. To je riječ tijelo. Do ovoga trenutka Isusov govor o sebi kao kruhu koji silazi s neba mogao se shvatiti slikovito, ali kada kaže „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta“ očito je da se radi o pravoj hrani koja se doslovno jede. Poznajemo li izvorni grčki jezik kojim je napisano Evanđelje po Ivanu to zvuči još snažnije.
U grčkom novozavjetnom jeziku postoje dvije riječi koje na hrvatski prevodimo kao tijelo. Jedna je riječ 'soma' koja se odnosi na tijelo u njegovu obličju kao ukupnost različitih organa, pa bismo mogli reći i organizam. Druga je riječ 'sarks' koja se odnosi na tijelo od krvi i mesa, i najbolje bismo je na hrvatski preveli rječju pȕt, kada ta riječ ne bi bila već pomalo zastarjela i vrlo rijetka u upotrebi. U svakom slučaju, kad Isus ovdje govori o svom tijelu kao kruhu upotrebljava upravo riječ 'sarks' koja označava materiju od koje je tijelo sazdano. To je uvod u konkretniji govor o sakramentu euharistije kao „svetoj gozbi na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“, kako glasi poznati molitveni usklik Crkve pred euharistijskim otajstvom. Ali Isusovi slušatelji u Kafarnaumu, kada je on govorio o svome tijelu kao kruhu koji se jede, nikada nisu čuli taj usklik niti su ikad prije primili ikakvu pouku o sakramentu euharistije. Zato se ne trebamo čuditi što će se na Isusove riječi o tijelu i kruhu početi prepirati i zapitkivati: „Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?“ (Iv 6,52). No to je pitanje kojim započinje sljedeći odlomak iz Evanđelja po Ivanu.
fra Domagoj Runje