„Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: Radujte se sa mnom, nađoh drahmu što je bijah izgubila. Tako kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćenog grešnika!“ (Lk 15,8-11)
Poantu ove prispodobe donosi sam Isus primjenjujući sliku o izgubljenoj drahmi na čovjeka koji se svojim grijesima udaljio od Boga. Unatoč tome, pokušat ću u ovom razmatranju dati ovoj prispodobi drukčiji, novi smisao, primjenjujući je na odnos čovjeka prema Bogu.
Tekst me, naime, potaknuo da u njemu prepoznam Isusa. Njega koji predstavlja veliko bogatstvo treba tražiti sa svom upornošću i brižljivošću upravo poput ove žene iz Lukinog evanđelja koja traži izgubljenu drahmu. Često nam se dogodi da izgubimo različite stvari. Neke od njih su nam jako važne, a neke manje važne. Znamo, ono što nam je važno tražit ćemo svim silama i nećemo prestati sve dok to ne nađemo. Izvrnut ćemo ako treba naopačke sve samo da do izgubljene stvari dođemo.
Kad dobro pogledamo onda uviđamo da se to isto događa i u duhovnom životu, čega smo vjerojatno manje svjesni. Naime, često na Boga zaboravimo: dobro nam je, zdravi smo, sve nam ide od ruke pa niti ne mislimo na Boga. Polako svoju dušu zatrpavamo kojekakvim stvarima i ne osvrćući se na sadržaj. Ali kad to dođe do određene granice i počne nam smetati, polako se počne okretati slika: postanemo opterećeni, zabrinuti za svoj život, obitelj, školu i sjetimo se da bi nam netko mogao pomoći.
U jednom trenutku okrećemo se Onome koji to može, ali budući da smo Ga zaboravili i nadomjestili drugim surogatima, trebamo Ga ponovno pronaći. Tada se počnemo pitati: pa gdje je taj Bog, zašto ga nema sad kad ga trebam? Zašto se ovo događa baš meni? Javljaju se razna pitanja u kojima se očituje naše nepoznavanje Boga. Tako govorimo jer ne znamo da je On uvijek bio uz nas: onda kad nam je sve išlo od ruke, i onda kad nam ništa nije išlo onako kako smo željeli. Sveti Augustin to svojim iskustvom izriče: „Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio, a eto: Ti si bio u meni, a ja izvan sebe“.
Ne znamo kako je naš Otac uvijek s nama. Toga nismo svjesni jer Ga dovoljno ne poznajemo, jer smo opterećeni drugim stvarima. On je s nama i kad padamo, kad smo u grijesima i daleko od Njega, kad smo Ga izgubili i zakopali duboko u sebi. Tek kad to shvatimo, možemo započeti potragu za Bogom. Možemo početi tražiti izgubljenu drahmu – Isusa.
Trebamo se vratiti, prvo sami sebi, a potom upaliti svjetiljku u svojoj duši, otkloniti od sebe sve ono što nam zaklanja tu “izgubljenu drahmu“, pomesti sve ono što nam priječi da nam ta Drahma uvijek bude na čistom obzorju. I onda kad je nađemo bit ćemo sretni jer ćemo spoznati koliko nas uistinu Bog ljubi. Saznavši to nastojat ćemo čuvati dubinu svoje duše uvijek čistom da Ga ponovno ne izgubimo. Tada možemo započeti slavlje i tu radost, koja prati slavlje, podijeliti s prijateljima, susjedima jer velika je radost zbog jednog obraćenog grešnika, u ovom slučaju samog sebe. Isuse daj da očistim svoje srce i svoju dušu i da te ponovno nađem. Ti si moja izgubljena “Drahma“. Ne znam kad sam je i gdje izgubio i zatrpao svojim brigama, grijesima i nepovjerenjem prema Tebi. Ima previše stvari kojima se zaokupljam više nego Tobom. Isuse daj mi da ponovno pronađem svoju izgubljenu “Drahmu“ – Tebe – i da s drugima u radosti to mogu podijeliti i proslaviti.
Fra Josip Sušić
Počeci 8 (2007), 1, str. 40-41