Šesta vazmena nedjelja (A) – homilija

BogoslovPosted by

Premda je đakonat u Crkvi ustanovljen za služenje kod stolova (Dj 6,2) kako bi se apostoli mogli više posvetiti molitvi i posluživanju Riječi  (Dj 6, 4), u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih susrećemo jednog od sedmorice prvih đakona, imenom Filipa, kako propovijeda Krista u Samariji. Đakonska se služba prema tome već od samoga početka nije zamislila samo kao služba ‘tehničkoga’ služenja u smislu karitativnoga djelovanja ili osiguranja potrebne materijalne infrastrukture ili logistike za propovijedanje evanđelja. Đakonska služba uključuje navještaj evanđelja i djelima i riječima. Tako je Filip propovijedao Krista. Mnoštvo ga je slušalo, gledalo i prihvaćalo. Da je Filip samo govorio, a ne činio, autentičnost njegovih riječi ne bi se mogla potvrditi. Riječi bi ostale prazne i nepoticajne. A da je činio dobra djela bez navještaja Riječi, ostao bi nejasan izvor i motiv njegova djelovanja. Riječi i djela zajedno postižu najbolji uspjeh. Upravo tako prikazan je u Djelima apostolskim plod Filipova djelovanja koji je urodio velikom radošću.

O važnosti povezanosti riječi i djela govori i drugo čitanje iz Prve Petrove poslanice. Hrabreći kršćane izložene vanjskim nevoljama, progonstvima i nerazumijevanjima, apostol Petar ih potiče da ne zanemare svoj unutarnji život s Kristom. Riječima „Gospodin – Krist neka vam bude svet u srcima vašim“ (1Pt 3,15) poziva ih na njegovanje intimnog zajedništva s Kristom koji preobražava naše srce i savjest, te nam nudi unutarnju sigurnost koja je spremna izdržati sva vanjska zastrašivanja. S takvim unutarnjim stavom kršćani mogu ustrajati u činjenju dobra, čak i onda kad ih drugi nepravedno optužuju. S takvim stavom kršćani postaju sposobni obrazložiti svoju nadu na najbolji mogući način. Poziv da imamo takav odnos s Kristom u kojem smo spremni svakomu koju od nas zatraži dati obrazloženje nade, podrazumijeva to da naš život bude takav da izaziva pitanja kod drugih ljudi. U ovom odlomku o navještaju evanđelja ne govori se kao o misijskom djelovanju u kojem se onima koji nisu čuli za Isusa Krista nastupa odmah s riječima, nego se daje prednost propovijadanju životom koje onda onima koji to zatraže biva obrazloženo vjerom u Isusa Krista, i to nenasilno i blago.  Drugim riječima, čine se da nas apostol Petar poziva da ne rasipamo svoju energiju na ona tumačenja vjere koja nisu utemeljena u onomu što se vidi iz našeg kršćanskog živora.

Odlomak iz Evanđelja po Ivanu o svemu tomu govoru rječnikom ljubavi koja se prepoznaje u vršenju zapovijedi. I inače kad Isus govori o ljubavi onda ljubav nije neki romantičarski ili apstraktni pojam, nego vidljivo očitovanje prihvaćanja njegove riječi. Nemoguće je da netko Isusa ljubi, a odbacuje njegove zapovijedi.

Nakon tvrdnje koja govori o vidljivim izrazima ljubavi u vršenju zapovijedi, Isus svojim učenicima obećava drugoga Branitelja, Duha Istine. Izraz Branitelj u ovom tekstu prijevod je grčke riječi Parakletos koja može označavati branitelja ili odvjetnika u sudskom procesu. No, kako je ta služba bila u židovstvu nepoznata, neki egzegete smatraju da bi točniji prijevod te riječi bio Svjedok. Svjedoci, naime, na sudu imaju presudno značenje jer su oni ti koji znaju istinu. Budući pak da svaka presuda počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka (usp. Pnz 19,15), tako i u Isusovu govori imamo dva Parakleta – svjedoka. Prvi je Isus sam, a drugi je Duh Istine kojega će poslati Otac da bude zauvijek s Isusovim učenicima. Iskazi Isusa i Duha Istine potpuno se podudaraju što potvrđuje da je njihovo svjedočanstvo istinito. Isus naime kasnije kaže svojim učenicima: „Paraklet – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14, 26). Obećanjem Duha Isus osigurava nastavak svoga djela i svoje prisutnosti među učenicima kroz sve vjekove. Taj Duh, koji djeluje svaku put kad se čita Sveto pismo, svjedoči o istinosti Isusovih riječi, a njegovim učenicima daje snagu da ih vrše.

fra Domagoj Runje