Isusov iscjeliteljski dodir

BogoslovPosted by

Usporedimo li Isusov susret s gubavcem, opisan u Evanđelju po Marku, i propise o gubi u Mojsijevu zakonu, lako ćemo uočiti da se neki od tih propisa u ovome događaju vrše, a neki ne. Pokušat ćemo iz toga izvući neku pouku. 

Knjiga Levitskoga zakonika, iz koje čitamo odlomak u današnjemu prvom čitanju, propisuje da onaj tko oboli od gube treba nositi rasparanu odjeću, biti raščupane kose, prekriti gornju usnu i vikati »Nečist, nečist! «. Gubavac je zapravo morao živjeti izdvojen od drugih ljudi, a kad bi koga susreo, morao ga je vičući upozoriti na opasnost od zaraze. Medutim, gubavac iz današnjega odlomka iz Evandelja po Marku to ne čini. On postupa upravo suprotno. Umjesto da viče »Nečist, nečist!« i udalji se od ljudi, on pristupa Isusu, pada na koljena i kaže mu: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Izgleda da gubavac Isusa nije slučajno susreo, nego ga je baš tražio. Na njegovo ponašanje Isus ne reagira onako kako bi se očekivalo, poštujući odredbe Zakona. Isus ne bježi od gubavca i ne prekorava ga što krši Zakon, nego ga ispruženom rukom dotiče i on ozdravlja. 

Taj Isusov dodir gubavca izuzetan je. Znademo da dodirom zaraza prelazi s bolesne na zdravu osobu, a ovdje Isus svojim dodirom bolesnoga ozdravlja. Sve to popraćeno je snažnim emocijama. Isus je, kad mu se približio gubavac, bio ganut, a na njegovu molbu da ga očisti odgovorio mu je: »Hoću, budi čist!« Isus je, dakle, postupio prema onome što je u tome trenutku osjećao i htio. Znao je kako je težak život gubavcima i kako im je zbog njihova stanja mnogo toga uskraćeno. Oni se nisu mogli normalno družiti s drugim ljudima. Nisu mogli dolaziti ni u hram niti sudjelovati u zajedničkome bogoslužju. Dok su drugi ljudi vršili Božje zapovijedi tako što su sudjelovali u blagdanskim slavljima, gubavci su vršili Božje zapovijedi tako što nisu pristupali ni hramu ni drugim mjestima gdje se okupljaju ljudi.

Na taj način postupali su odgovorno i ispravno, pa su negdje u dubini duše mogli osjećati da će ih Bog zbog njihova poštivanja Zakona jednom nagraditi. Ali teško da su u vršenju propisa koji su se odnosili na njihovo žalosno stanje mogli pokazati izvanjsku radost. Slavljenička dimenzija vršenja Zakona u životu gubavaca mogla se osjetiti samo kao čežnja. Pa ipak, samo postojanje propisa o gubavcima svjedoči kako Zakon pazi da im se ne dogodi ono najgore, a to je da budu zaboravljeni ili ignorirani. Ako zbog opasnosti da zaraze druge ljude ne smiju sudjelovati u slavljima i okupljanjima, to ne znači da su gubavci lišeni svakoga odnosa s Bogom i ljudima. Upravo obdržavajući restriktivne propise koji se na njih odnose, gubavci pokazuju ljubav prema bližnjemu, a Zakonom, koji daje praktične upute za razna životna stanja, Bog pokazuje da ga čovjek može susreti i u najvećoj patnji, boli i osamljenosti. 

Premda je zdravlje dobro i poželjno, čovjek ne mora biti zdrav da bi živio u zajedništvu s Bogom. Zdravlje nije apsolutni kriterij po kojem se mjeri vrijednost i smisao života. Ali za zdravlje se svakako treba brinuti, pa i propisi zakona, koji govore o tome kako se treba ponašati gubavac, imaju u vidu čuvanje općega zdravlja naroda, a predviđaju i mogućnost ozdravljenja samoga gubavca, te mu nalažu što u tome sretnom slučaju treba učiniti. U tome okviru događa se i ovaj Isusov susret s gubavcem, susret ispripovijedan upravo u svjetlu ozdravljenja, pa ga tako treba i čitati. Iz te perspektive drukčije se promatra i činjenica da se ni gubavac ni Isus ne pridržavaju svih propisanih normi ponašanja.

Iskustvo nas uči da postoje izvanredne okolnosti u kojima se duh i svrha Zakona ostvaruju mimo njegovih propisa. To je upravo ovdje slučaj. Opasno je dodirivati gubavca jer se tako čovjek može zaraziti, ali ako netko dodirom liječi, onda je jasno da time ne krši, nego upravo ispunjava Zakon kojemu je cilj spriječiti širenje bolesti i donijeti zdravlje. Gubavac je pristupio Isusu jer je vjerovao da ga može ozdraviti, a Isus je dodirnuo gubavca jer je to mogao i htio učiniti. 

Susret Isusa i gubavca time nije završen. Ono što slijedi govori nam da Isus nije htio da se iz toga događaja izvuku pogrješni zaključci i obezvrijede zakonski propisi koji pozivaju na odgovorno ponašanje u slučaju gube ili bilo koje druge bolesti. To se vidi iz toga što se nakon ozdravljenja gubavca Isusov ton drastično mijenja. Prije ozdravljenja Isus je prema gubavcu bio sućutan, ne prekorava ga zbog njegova kršenja Zakona, ali mu se nakon ozdravljenja obraća otresito upozoravajući ga da nikomu ništa ne kazuje, nego neka izvrši ono što zakon propisuje za slučaj ozdravljenja od gube.

Možemo razumjeti gubavčevu radost zbog ozdravljenja i potrebu da svima kaže što mu se dogodilo. Možda je on to smatrao i svojim načinom zahvale Isusu, pa ga nije poslušao i je razglašavao ovaj događaj. Ali Isus od onda je njega nije tražio takvo svjedočanstvo. Štoviše, izričito mu ga je zabranio. Ovdje je dobro prisjetiti se da Isus tako postupa i u nekim drugim slučajevima te zabranjuje da se govori o njegovim čudesima, čak i kada ih uopće nije moguće sakriti, kao što je, primjerice, u slučaju oživljenja Jairove kćeri (usp. Mk 5, 43). 

Očito je da Isus ne želi da ga ljudi doživljavaju kao nekoga čudotvornog iscjelitelja, čije bi se poslanje svodilo na rješavanje zdravstvenih teškoća, koje su sastavni dio čovjekova zemaljskoga života. U tome smislu treba svakako imati na umu nekoliko jednostavnih činjenica. Isus je doista čudesno ozdravljao bolesnike, ali time nije dokinuo nijednu bolest. Nijedan bolesnik kojega je Isus čudesno izliječio nije time stekao takav imunitet da više nije nikada mogao oboljeti i umrijeti.

I na kraju, Isus je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio smrt, ali ni nju nije dokinuo kao neizbježno iskustvo svakoga čovjeka. Čudesnim ozdravljenjem gubavca Isus je pokazao svoje osjećaje prema bolesnicima i spasonosnu snagu Kraljevstva Božjega, a zapovjedivši mu da o tome nikomu ništa ne kazuje, pokazao je da dioništvo u Božjem Kraljevstvu ne ovisi o nečijemu zdravstvenom stanju, nego da se u njega ulazi vršeći volju Oca nebeskoga (usp. Mt 7, 21). 

fra Domagoj Runje

Živo vrelo (2021) 1, 38-39.