Posted by Biblijska prispodoba o siromašnom Lazaru i bogatašu svima je dobro poznata kako u crkvenom tako i izvan crkvenom kontekstu. Njezina poznatost nije jamstvo da se priča i dobro razumjela. Upravo suprotno, nerijetko se dogodi da baš ono što nam je poznato, naoko sasvim jasno i samorazumljivo ostane tek djelomično shvaćeno a još manje usvojeno. Drugim riječima, poznatost evanđeoskih prispodoba zna biti više prepreka nego pomoć pri dubljem razumijevanju onoga što Krist pričom želi reći. U konkretnom slučaju ovoj priči prethodi jedna druga priča – o nepoštenom upravitelju - kojeg gospodar hvali zbog njegove snalažljivosti. Ukratko, uzimajući u obzir širi kontekst Isus navedenim pričama ističe kako se ne može služiti dvojici gospodara, Bogu i bogatstvu. Nije nevažno ni to da sve to govori farizejima, srebroljupcima koji su ga slušali i rugali mu se (usp. Lk 16,15).
Inače, ovu Isusovu prispodobu donosi samo sv. Luka koji je osjetljiviji prema socijalnoj tematici (u ovom slučaju siromasima) u odnosu na druge evanđeliste. Ovo je i jedina Kristova prispodoba u kojoj se spominje vlastito ime, Lazar, Eleazar što u prijevodu znači - Bog mi je pomoć. Upotreba baš tog imena i općenito imenovanje siromaha u odnosu na bezimenost bogataša nije nimalo slučajna.
Ona nedvosmisleno poručuje da izgradnja karaktera jamči osobi trajnost, daje ime po kojem se osoba pamti a ne, kako je već u svijetu općeprihvaćeno, imetak i pozicija u vlasti.
Time Isus želi prevrednovati naše kriterije odnosno poučiti nas o privremenosti našeg boravka na zemlji i o vječnosti koja ovisi o načinu života za vrijeme te privremenosti na zemlji. Način života ponajviše se ogleda kroz kvalitetu odnosa s drugim ljudima, osobito s onima koji su najpotrebniji. Odnos prema njima, po evanđelju, nepogrešivi je pokazatelj odnosa prema Bogu: Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste (Mt, 25, 40)
Koji je problem bogataša?
Premda priča govori o socijalnom kontrastu bogatih i siromašnih, temi vrlo aktualnoj u svim vremenima, bilo bi sasvim površno ako bismo je tumačili samo kao kritiku bogatstva samog po sebi. Uzevši cijelo evanđelje kao mjerilo u prosuđivanju parabole ne čini nam se da je Isus htio poručiti kako je bogatstvo u sebi zlo a siromaštvo dobro ili kako je za spasenje neophodno biti siromašan. Zacijelo nije želio reći ni to da su svi bogataši Božji neprijatelji, koji nemaju empatije za siromašne i protiv kojih treba dignuti revoluciju. Još je manje želio poručiti da su svi siromasi samim time što su siromasi ispunili sve uvjete za nebo i vječni život s Bogom. Iz navedenoga je sasvim očito da parabola ima dublje značenje od puke kritike bogatstva i da s njom Isus smjera na mnogo složenije moralne i etičke dimenzije kojima je bogatstvo samo sredstvo pokazivanja problema ne i problem sam.
Drugim riječima, nije bogataš prispio u pakao zato što je bogat. U pakao ga je dovela njegova neosjetljivost za potrebe bližnjega. Krivica njegova nije u gozbama nego u tome što za njegovim stolom nije bilo mjesta za siromaha Lazara.
Lazar je pred njegovim raskošnim dvorima strpljivo čekao mrvice sa stola, ali on ga u svojoj zaokupljenosti sobom i pohlepi za materijalnim nije ni primijetio. Dopustio je da mu srce zarobi bogatstvo te u njemu više nije bilo mjesta za Lazara, za čovjeka u potrebi. Ukratko, problem bogataša iz priče nije njegovo bogatstvo, već prije svega njegov odnos prema drugima, odnosno nedostatak empatije, suosjećanja i solidarnosti s drugima. Bogatstvo je samo sredstvo koje može biti korišteno i za dobro i za zlo. Ako se bogatstvo upotrebljava isključivo za sebične svrhe, bez obzira na patnju drugih, postaje simbol egoizma i društvene nepravde. Ako se pak koristi za dobro, za pomoć drugima i za opće dobro, kakvih primjera kroz povijest imamo mnoštvo, onda je ono simbol blagostanja kakvom trebamo težiti. S druge strane, Lazar je nagrađen životom s Bogom i njegovim odabranicima ne zbog toga što je bio siromašan već prvenstveno zbog toga što je svoju patnju strpljivo podnosio.
Problem, dakle, nije u bogatstvu već u načinu na koji se do njega dolazi i na koji način se s njim postupa. Egoizam i bezosjećajnost vode ka moralnom propadanju i vječnoj osudi, dok empatija i briga za bližnje predstavljaju istinsku vrijednost koja neće biti zaboravljena.
Isus svima nudi spasenje
Isusovo druženje s carinicima govori da nije isključivao bogate iz Božjeg plana spasenja već ih je pozivao na obraćenje. Čak su mu i prigovarali zbog toga druženja na što je odgovorio kako ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima i kako nije došao zvati pravednike, nego grešnike na obraćenje (Mt 9,11-13). Uglavnom, Isus nije osudio bogatstvo već služenje bogatstvu umjesto Bogu. Ukazivao je na to da novac i imetak mogu biti ozbiljne smetnje koje otežavaju put do Boga. S druge strane, također je želio poručiti da bogatstvo može biti i sredstvo služenja Bogu i bližnjemu. To su primjerice nekadašnji carinici Matej i Zakej, koji su se nakon druženja s Isusom obratili, najbolje potvrdili. Osim njih i toliki drugi sveci i vjernici kroz dugu povijest su pokazali kako bogatstvo može ali i ne mora biti prepreka služenju Bogu i ljudima. O tomu i apostol Pavao ima poučna misao: „Onima koji su u sadašnjem svijetu bogati zapovijedaj neka ne budu bahati i neka se ne uzdaju u nesigurno bogatstvo, nego u Boga koji nam sve bogato daje na uživanje; neka dobro čine, neka se bogate dobrim djelima, neka budu darežljivi, zajedničari – prikupljajući sebi lijepu glavnicu za budućnost da osvoje onaj pravi život.“ (1 Tim 6, 17-19)
I bogati mogu biti spašeni, samo ako postanu siromašni duhom tj. ponizni i velikodušni. Dakle, nije dovoljno samo ne činiti zlo nikome već treba činiti dobro.
Sama moralnost bez darivanja sebe drugima, odnosno obogaćivanja drugih je nedovoljna. Štoviše, može se lako pretvoriti u suptilni egoizam, u slijepo izvršavanje moralnih načela.
U slučaju bogatih to znači umjesto logike posjedovanja i moći njegovati logiku darivanja i služenja. I sama riječ bogatstvo etimološki nas upućuje na pravi izvor bogatstva: Bog je naše najveće bogatstvo. Doista, hodeći s njim nikada ne možemo izgubiti. U odnosu prema njemu svi smo mi mali. A jednom u nebu, saznat ćemo, ističe fra Bonaventura Duda, da je među nama bilo i velikih. Sva sreća da mi njima tada nećemo biti zavidni, a oni nas neće gledati s visine.
Fra Ivica Jurić
Živo vrelo