Posted by Kad bismo htjeli definirati nadu vjerojatno bismo se složili oko toga da ona predstavlja uvjerenje ili čvrst osjećaj da će nešto dobro završiti. U psihološkom smislu nada bi bila emocionalna snaga koja čovjeka pokreće prema budućnosti, motivira da ustraje, da traži rješenje i vjeruje u pozitivan ishod čak i u vrlo neizvjesnim okolnostima. Dok se u psihologiji nada smatra važnim dijelom otpornosti (rezilijentnosti) i preduvjetom mentalnog zdravlja u kršćanskom smislu nada je povezana s vjerom. U psihološkom smislu zdrav je samo onaj tko je okrenut budućnosti, čija psiha nije zarobljenica prošlih događaja već je usmjerena na ono što dolazi. I vjera, s druge strane, čovjeka usmjerava na budućnost. Ona predstavlja prihvaćanje Boga koji nam daje nadu i povjerenje.
Vjera u svojoj biti nije znanstveni sustav, već upravo povjerenje (Joseph Ratzinger). Povjerenje u Boga koji je Gospodar vremena. Budućnost u tom smislu predstavlja vrijeme izvršenja Božjih obećanja.
Premda su materijalne mogućnosti danas neusporedivo bolje nego ikada prije, ipak mi živimo u teškim vremenima. Živimo u krizi vjere, odnosno u bijedi blagostanja (P. Bruckner). Vjera je nekada bila središnji temelj života prosječnog Europljanina. Danas je, nažalost, sve više pretvorena u običaj, kulturološku odrednicu ili čak u apstrakciju, koja nema ništa zajedničko s egzistencijalnim problemima suvremenog čovjeka. Vjera je u krizi upravo zato jer ne pronalazi rješenja na egzistencijalna pitanja društva. Također je u krizi i zato jer ljudi sve više odgovore na svoja pitanja ne traže u području vjere već u nekim drugim područjima, primjerice, u tehnologiji i politici. O tomu je i novoizabrani papa Lav XIV u svojoj prvoj propovijedi govorio: "I danas postoje mnoge sredine u kojima se kršćanska vjera smatra apsurdnom, kao nešto za slabe ili neobrazovane ljude. Mjesta u kojima se prioritet daje tehnološkoj sigurnosti, novcu, uspjehu, moći ili zadovoljstvu (…) To su mjesta gdje je naša misionarska prisutnost očajnički potrebna“. Da, upravo u takvim mjestima i kontekstima kršćanska nada je nenadomjestiva.
Naime, mi živimo u vremenu možda i prenaglašenog javnog optimizma; vremenu u kojem najčešće političari nude lažnu nadu u periodičnim ciklusima. Njihov optimizam usko je vezan uz njihove kratkoročne ciljeve - vlast u razdoblju od nekoliko godina. Takav optimizam redovito služi kao svojevrsni sedativ, umirujuće sredstvo koje se brzo potroši.
Krist je naša nada
Kao kršćani mi jako dobro znamo da se nada u kršćanskom smislu bitno razlikuje od pukog optimizma. Naime, kršćanska nada nije samo očekivanje da će se stvari popraviti ili da će ishod biti za nas biti povoljan, nego ona predstavlja duboko povjerenje u Boga i njegova obećanja, neovisno o okolnostima. Dok je optimizam psihološki stav da će se stvari razviti na pozitivan način nada je direktno vezana za transcendentne temelje. Ona se temelji na vjeri u Božju vjernost, ljubav i spasenje. Nadalje, dok je optimizmu cilj redovito neko blisko ostvarenje krajnji cilj nade je vječni život s Bogom.
Kršćanska nada, dakle, nije usmjerena boljem standardu, zdravlju, premda ga ne isključuje, već prvenstveno životu s Bogom.
Nada je središnja tema Jubilejske godine u kojoj se nalazimo i u kojoj smo pozvani živjeti kao hodočasnici nade. Crkva je hodočasnička zajednica koja putuje između progonstava svijeta i utjehe Božje. Svoju nadu stavlja u Boga koji je vjeran svojim obećanjima. Krist je naša nada jer samo po njemu tmine svijeta ne predstavljaju posljednju riječ. On je Svjetlo koje je pobijedilo i pobjeđuje tamu grijeha i smrt - našeg najvećeg neprijatelja. On je Svjetlo koje ne gasne. Njegova prisutnost daje smisao trpljenju, a njegovo uskrsnuće jamči da smrt nije kraj. U njemu Bog se utjelovio ne da čovjeka osudi, nego da ga podigne, izliječi i spasi.
Zbog toga mi kršćani u Kristu pronalazimo mir u nemiru, nadu u beznađu, snagu u slabosti. Njegovo otkupiteljsko trpljenje postalo je izvorom ozdravljenja, a njegova beskrajna ljubav sidro naše duše kad sve drugo potone.
U njegovu uskrsnuću kršćanska nada nalazi svoj izvor i dobiva svoju potvrdu. Uskrs je najveći blagdan nade. U njemu je razlog naše radosti i naše angažiranosti: već sad možemo i moramo uskrsno živjeti. Gledati ovaj svijet iz nade znači gledati ga iz Božje budućnosti; sadašnjosti dati eshatološku perspektivu i sigurnost da ovaj život ima svoj smisao i cilj. To hoće reći da mi, oslanjajući se na Krista, možemo i moramo biti nositelji nade za bolji svijet, svjetionici istine, pravde i solidarnosti u društvu zaraženom ravnodušnošću i nerijetko usmjerenom samo na svoj mali mikro svijet i oaze hedonizma.
fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: Igor Soban/PIXSELL / Večernji list