Fra Ivica Perić, misionar u Ruandi: Najdublje istine evanđelja mogu se razumjeti tek ako se dobra dijele sa siromašnima

BogoslovPosted by
»Humanitarna udruga ‘Srce za Afriku’ pomaže u prikupljanju donacije za školovanje siromašne djece. Svi ljudi dobre volje koji žele pomoći, posebno da djeca imaju topli obrok, mogu se javiti na e-adresu: srce.za.afriku@gmail.com.«

Crkva na čelu s papom Franjom neprestance se zauzima za mir, za socijalnu jednakost, za siromašne i obespravljene. Tako je na svetkovinu Uskrsa u obraćanju »urbi et orbi« Papa rekao: »Navještaj Uskrsa ne pokazuje neko priviđenje, ne otkriva čarobnu formulu, ne pokazuje put bijega pred teškom situacijom kroz koju prolazimo. Pandemija je još u punom jeku; socijalna i ekonomska kriza vrlo je teška, posebno za najsiromašnije; usprkos tomu – i to je skandalozno – oružani sukobi ne jenjavaju, a vojni se arsenali jačaju. To je današnja sablazan!« Tim povodom razgovaramo s fra Ivicom Perićem, franjevcem Bosne Srebrne koji je misionar u Africi već 31 godinu. Došao je na mjesto hrvatskoga misionara o. Vjeke Ćurića koji je ubijen 31. siječnja 1998. Po odobrenju kardinala Vinka Puljića Franjevačka provincija Bosne Srebrene predala je Vatikanu svu dokumentaciju za beatifikaciju o. Ćurića, koji je spasio stotine tisuća ljudskih života.

»Oko 70 posto stanovništva mlađe je od 25 godina i jako su siromašni«
Začuđuje podatak da ste misionar u selu sa 35 tisuća stanovnika. Možete li malo pojasniti taj fenomen?

Župa Kivumu jako je mala prostorno, dakle pokriva 60-ak četvornih kilometara. Što se tiče strukture stanovništva, oko 70 posto stanovništva mlađe je od 25 godina. No ključno je školovanje jer to im je jedini potencijalni izlaz iz siromaštva, dakle prosvjećivanje. Slikovito gledano, većina ih živi u višečlanim obiteljima, u kućicama u kojima imaju minimalne uvjete dostojne čovjeka. U selu sa 35 tisuća stanovnika ni jedna jedina kuća nema dovedenu vodu, a tek poneka ima uvedenu električnu energiju. To je stvarnost s kojom se suočavamo. Dakle, u tom siromaštvu naša je misija obrazovati mlade, dati im potrebno znanje u strukovnim i tehničkim predmetima kako bi po završetku školovanja mogli naći posao te polako graditi bolji život. U našoj zajednici jedini sam misionar, sve ostalo su naša afrička braća. U sadašnje doba pandemije nemamo volontera ni posjetitelja. Siromašnije su zemlje više pogođene, ostale su na rubu.

Kako je stanje u koroni na afričkom kontinentu, a posebno u državi u kojoj djelujete?

Ne gledamo TV, ne pratimo vijesti pa nismo toliko ni opterećeni situacijom. Naravno, nemoguće je kad nemamo struje. Ipak, u Ruandi je državna vlast situaciju prilično ozbiljno shvatila te su uvedene mjere poput obveznoga nošenja maski čak i vani, a zabranjena su javna okupljanja. Nastave u školama nije bilo od sredine ožujka do početka studenoga prošle godine. Svatko tko doputuje u Ruandu mora biti u samoizolaciji osam dana, a prvi i osmi dan mora se testirati. Na Božić je policija ušla u brojne crkve u zemlji i zbog okupljanja potjerala narod kući. Iako je vlada dopustila slavljenja mise, ipak su zatvorili crkve na određeni broj mjeseci. Isto su napravili čak i u katedrali u Butareu. Na misi koju je predvodio biskup policija je ušla u katedralu i potjerala sve one koji su donijeli djecu na krštenje. Dakle, vlada daje jednu preporuku, a policija čini svoje. To je realna slika u državi.

Misionar govori o školovanju kao najboljoj pomoći siromašnima, pandemiji, represiji prema Crkvi i vjernicima, kojima policija samovoljno prekida mise unatoč tomu što je ruandska vlada dopustila misna slavlja

Vraćamo se na prosvjećivanje i obrazovanje na kojem kao misionar najviše radite. Kako je tu stanje?

Nama je cilj pružiti djeci potpuno obrazovanje, nakon kojega će lako naći posao i doći do sredstava za lakši i bolji život. Moj je cilj bio u Kivumuu siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. No nije bilo jednostavno privući ih u školu. Roditelji su ih radije slali u nadnicu jer bi za cjelodnevno kopanje dobili naknadu od jednoga dolara. Za roditelje koji nisu imali priliku završiti školu, koji i ne znaju što obrazovanje donosi, odlazak njihove djece na nastavu bio je gubitak vremena. Tad mi je sinula ideja. Privući djecu u školu toplim obrokom. Tko dođe na vrijeme i ostane do kraja nastave, svaki dan dobio bi topli obrok. Za roditelje je to bilo nešto potpuno novo. Jedna gladna usta u kući manje. I tako se škola počela puniti. Kad su prve generacije završile školu te postali kvalitetni i traženi majstori, za školu je nastao još veći interes.

Od čega žive afrički župljani?
Župa Kivumu mala je površinski, a prenapučena. Na površini od 60-ak četvornih kilometara živi čak 35 tisuća stanovnika. Premda Ruanda ima izvrsnu klimu jer se nalazi malo ispod ekvatora pa je tu vječno proljeće s dvije sušne i dvije kišne sezone, što omogućava i dvije žetve godišnje, nažalost ljudi su siromašni i gladni. Naroda je puno, zemlje je malo. U malim vrtovima oko svojih kućica sade ono što mogu da se prehrane. Uglavnom je to grah, slatkasti krumpir, imaju možda jedno stablo banane, nešto zeleni. I to im je jedino što jedu. Brojne obitelji u našoj župi topli si obrok mogu priuštiti tek možda dva puta u tjedan dana. Mnogi od njih nisu imali prilike jesti meso, a djeca najčešće i ne znaju što je slatkiš.
Kako danas živi poslanje fra Vjeke Ćurića?

Kad sam stigao u Kivumu, pokrenuli smo srednju školu Centar »Otac Vjeko« koja je imala samo tri odjeljenja. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte. Jer to nije značilo samo izgraditi školu. Ta škola ima svoje redovite troškove. Za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu. Trebali su mi ljudi koji će me pratiti u projektima i poticati donatore da nam pomognu. A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da podupru naše projekte.

Iz toga našega prijateljstva izrodila se humanitarna udruga »Srce za Afriku«, preko koje su počeli skupljati donacije za Centar »Otac Vjeko«, a krajem 2011. godine izdali su i knjigu o mom misionarskom radu »Naš čo’ek u Africi«, koja se prodala u 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli kompletne zarade od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Od tada do danas izgradili smo brojne objekte, Željko je napisao i knjigu »Fra Vjeko Ćurić svetac našeg doba«, danas u sklopu Centra »Otac Vjeko« imamo vrtić, osnovnu i dvije srednje škole, učeničke domove za momke i djevojke, svaki dan kuhamo 1500 toplih obroka za naše učenike i školsko osoblje, ali i za radnike koji nam rade na – izgradnji športske dvorane.

Do sada je u našem Centru »Otac Vjeko« obrazovanje steklo 2256 đaka i studenata koji su primili državne diplome i postali zidari, stolari, zavarivači, električari, vodoinstalateri, krojači, dizajneri, informatičari. Sada školu pohađa ukupno 740 djece, od onih u dobi od samo tri godine do srednjoškolaca na završnoj godini.

Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status »uzor škola u Ruandi«, a u Hrvatskoj smo primili nagradu »Ponos Hrvatske«. Moj je cilj pomoći mladim ljudima da stanu na svoje noge. Ne želimo od njih praviti prosjake i učiti ih da čekaju da dobiju pomoć. Učimo ih da su sposobni sami sebi stvoriti bolje sutra.

Kako izgledaju uskrsni običaji u Ruandi? Što je tu posebno u odnosu na europsku konzumističku civilizaciju?

Najveći kršćanski blagdan u našoj župi Kivumu slavi se skromno. Siromaštvo je najveća zaprjeka župljanima da i uz najbolju volju Uskrs učine drukčijim danom od ostalih. Nema darova, nema nove odjeće za djecu, no, ipak, slavi se dostojanstveno, odlaskom na misu i druženjem obitelji. Ovdje ne postoji običaj bojenja jaja, ali zato mještani Kivumua ispred svojih domova u zemlju postavljaju prethodno posječeno stablo banane jer to je znak da se u kući slavi. Obitelj se okuplja, a svečani objed sastoji se od namirnica koje su im u tom trenutku dostupne u vrtovima. To su slatkasti krumpir, grah, zelje i banane koje se kuhaju, a kruh se smatra poslasticom. Volio bih da poruke koje se izgovore na taj veliki dan, posebice kada je riječ o siromašnima i gladnima, ne ostanu tek izrečene poruke i propovijedi, nego da se one pretoče u konkretnu pomoć i snažan apel našim savjestima kako bismo rasli u uvjerenju da nam dijeljenje sa siromašnima omogućuje razumijevanje najdublje istine evanđelja.

Prošle godine odobren je postupak za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića. Kakva su Vaša sjećanja na nj, posebno jer ste hrabro došli na njegovo mjesto nakon što je on ubijen, i to iz mržnje prema vjeri?

Dok sam još bio misionar u Ugandi, u travnju 1994. izbio je krvavi rat u Ruandi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno milijun ljudi. Posljedice su strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O njegovu djelovanju u vrijeme ruandskoga genocida i u poraću treba se stalno govoriti jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja koje je postalo njegova ratna misija. U vrijeme rata spašavao je pripadnike napadnutoga plemena. Poslije rata nastavio je sa spašavanjem ljudi, ovaj put onih iz drugoga plemena. Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke.

Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi: »Odvedi ovoga momka u bolnicu.« Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je ganjala. Kad sam odvezao momka, po povratku pitam fra Vjeku što će reći ako doznaju da pomaže pobunjeniku, a on mi kaže: »Ja samo pomažem čovjeku u potrebi.« I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj je život nesebično posvetio služenju drugima, no nažalost u tom teškom razdoblju ruandskoga poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima. Moj je cilj bio doći u Kivumu i nastaviti slijediti san našega fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu. Zato danas naš moderni školski centar nosi njegovo ime – Centar »Otac Vjeko«.

BIOGRAFIJA
Fra Ivica Perić franjevac je Provincije Bosne Srebrene. Rođen je 1. siječnja 1960. u Čubrenu kod Kiseljaka. Zavjete je položio 31. listopada 1987., a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1988. U misije je otišao 26. listopada 1990., najprije u Ugandu, a 2003. godine u Ruandu, gdje djeluje u župi Kivumu, u selu sa 35 tisuća stanovnika.
Vlado Čutura
Izvor: Glas Koncila