Posted by Nalazimo se u godini majčinstva i pripremamo se za treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji u Solinu u rujnu ove godine. Prigoda je to da promišljamo o Mariji, našoj nebeskoj Majci, i uzoru majčinstva. O Blaženoj Djevici Mariji, kao uostalom i o njezinom suprugu, kojeg tradicija Crkve najčešće naziva zaručnikom, dakle o sv. Josipu evanđelja govore vrlo skromno. Evanđelistima je ponajprije Isus u centru, a njih dvoje su u službi Njemu tj. izvršenju Božjeg plana spasenja po Njemu. Razumijevajući na takav način uopće se ne treba čuditi što u Svetom pismu, osobito se to odnosi na sv. Josipa, ne nalazimo ni velikih govora, ni nekih spektakularnih djela vezanih za njega. Josip je bio tesar, dakle, jedan jednostavan čovjek, potpuno odan Bogu i predan brizi o Mariji i Isusu. On nam je primjer brige za obitelj ali ujedno i primjer zauzimanja za dobro, pravdu i istinu jer ga evanđelja najčešće i nimalo slučajno nazivaju pravednim. Marija je naša nebeska Majka, uzor vjere i kršćanskog života te zagovornica kojoj se rado utječemo u svojim potrebama. O tome možda ponajbolje svjedoči mnoštvo katedrala, svetišta, crkava i kapelica koje je hrvatski narod njoj u čast sagradio od Istre, preko Zagorja, Slavonije, Bosne i Hercegovine, do Dalmacije i Boke Kotorske.
Crkva je oduvijek pozivala vjernike da kroz razne marijanske pobožnosti, osobito molitvom Anđeo Gospodnji i Krunicom izraze svoju ljubav i zahvalnost Blaženoj Majci Mariji poradi njezine spremnosti da surađuje s Bogom u njegovom planu spasenja. Tako Direktorij za pučku pobožnost veli kako pučka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji izvire iz vjere i ljubavi Božjeg naroda prema Kristu, Otkupitelju ljudskog roda i iz svijesti o spasiteljskom poslanju što ga je Bog u Kristu učinio po Marijinom sudjelovanju (Direktorij, 183). Marija je uzor, primjer ostvarenja kršćanskih kreposti nama vjernicima na svim područjima. Mi ćemo se u ovom tekstu zaustaviti samo na jednoj vrlini za koju smatramo da je jako važna, a radi se o zahvalnosti.
Marija i Elizabeta
Ako pomnije pratimo bogoslužje u Crkvi onda ćemo lako primijetiti kako ono prati Marijin, odnosno Isusov život. Sjećamo se važnih događaja iz njihova života ne samo poradi toga da bi se njima divili, već i, što je još važnije, da bi ih životom nasljedovali. U tom kontekstu evanđelja nam govore o tome kako je Marija, dva mjeseca nakon Navještenja, dakle, čudesnog susreta s anđelom Gabrijelom koji joj je navijestio Božji plan s njom, pohodila svoju rođakinju Elizabetu, koja bijaše trudna. Sam događaj ne bi zavrjeđivao toliko pažnje da se ne radi o za nas dvije vrlo značajne žene. Inače i sam put, budući da Elizabeta nije živjela blizu Marije u Nazaretu, već u malenom selu Ain Karimu blizu Jeruzalema nije bio nimalo jednostavan. Štoviše, Marija je poduzela pravi mali pothvat kad je krenula na put dug oko 140 km, koji je podrazumijevao otprilike oko pet dana pješačenja.
Napomenimo i to, makar to čitatelji zasigurno znaju, kako je Bog Elizabetu i Zahariju u dubokoj starosti blagoslovio potomkom – Ivanom Krstiteljem. Marija je ostala, kako nam evanđelja otkrivaju, s Elizabetom tri mjeseca, da joj bude od pomoći prije i nakon rođenja Ivana Krstitelja. Osobito sv. Luka ističe kako to bijaše radostan susret dviju velikih žena. Po svojim sinovima one su zapravo predstavnice dviju velikih epoha - Staroga i Novoga zavjeta: do Ivana Krstitelja (Elizabetina sina) sežu Zakon i Proroci, a od Ivana Krstitelja navješćuje se (po Isusu, Sinu Marijinu) Radosna vijest o kraljevstvu Božjem. Drugim riječima, Ivan Krstitelj vrhunac je i završetak Staroga zavjeta, a Novi započinje Isusovim utjelovljenjem.
Taj nagovještaj novoga saveza jasno se vidi kad Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, svoju rodicu Mariju oslovljava majkom Gospodinovom, Mesijinom majkom i radosno joj kliče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42). Taj Elizabetin zaziv postao je sastavni dio naše omiljene molitve "Zdravo Marijo". Marija, pak od sreće uzvratila je izgovarajući veličanstveni hvalospjev Veliča, koji u časoslovu u molitvi večernje molimo, odnosno pjevamo svaku večer. Marija je blažena “jer je povjerovala” Bogu; jer je prepustila svoj život u Njegove ruke. U njezinu susretu s Elizabetom očituje se nešto novo što je plod nezaslužene Božje milosti. To se ponajprije vidi u Marijinoj reakciji, tj. u njezinoj zahvalnoj pjesmi kojom veliča Boga. Pred neizmjernim Bogom čovjek ponizan poput Marije ne može drugo doli zahvaljivati Gospodinu, izvoru svakog dobra, i tražiti snage da izvrši Njegovo poslanje.
Evanđelisti, s jedne strane, u navedenom susretu naglašavaju radost Elizabete i Marije zbog dolaska Spasitelja, koji će donijeti spasenje ali isto tako i konkretnu ljubav Marije prema trudnici Elizabeti kojoj je u poodmakloj trudnoći potrebna pomoć. Tako iz ovog susreta možemo izdvojiti dva ključna elementa važna za naš kršćanski život. Prvi je radost što nas Duh Sveti pohađa preko ljudi otvorenih Njegovim poticajima, a drugi je iskrena zahvalnost koja se pretvara u velikodušna ljubav prema bližnjemu, a koja je posljedica naše suradnje s Bogom.
Zahvalnost izgrađuje i temeljni je stav kršćanina
Umijeće življenja u stvari je zahvaljivanje za život i sve ono što nam on donosi. Svijest o tome kao i poticanje na zahvalnosti oduvijek je bilo sastavni dio naše vjere. Počevši od riječi sv. Pavla - Što imaš a da nisi primio? (1 Kor 4,6) ili Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u njemu živjeti; u njemu čvrsto ukorijenjeni, na njemu stalno naziđivani i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte sa zahvalnošću! (Kol 2, 6-8), preko sv. Franje koji je sve stvoreno (ljude, životinje, biljke) smatrao darom nazivajući ih braćom i sestrama, do našeg sluge Božjega o. fra Ante Antića koji jednom reče otprilike ovako: To što mi jesmo to je Božji dar nama, a to što ćemo mi postati neka bude naš dar Bogu. Doista gledajući evanđeoskom optikom naš se život odvija u dinamici dara i uzdarja: sve što jesmo i imamo dar je nama. Međutim, taj dar (npr. talenti koje posjedujemo) po Božjem naumu zahtijeva uzdarje: nije dan samo nama već preko nas i drugima. Drugim riječima, mi smo dar drugima i drugi su dar nama. Ako to nismo ili nam drugi nisu dar to svakako trebamo promijeniti: dopustiti sebi malo više dobrote i primiti je od drugih.
Treba, poput Blažene Djevice Marije i tolikih svetaca uvijek činiti dobro jer to se Bogu sviđa. Nadalje, potrebno je i tražiti uvijek ono što je dobro u drugome znajući kako svaki čovjek ima makar mrvu dobrote u srcu. Ni jedan čovjek nije toliko od blata, a da se u njemu ne bi našlo i pokoje zrnce zlata, govorio je fra Leopold Bogdan Mandić. Koliko god duboko ta dobrota bila zakopana i skrivena u drugom čovjeku, naše je da je pronađemo i iznesemo na svjetlo. Nikad u tom nastojanju ne smijemo odustati. Time ćemo dotičnu osobu spasiti od nje same. I učiniti je dobrom osobom. Da, kod nas su ključevi tuđe dobrote. Posljedično, nama pripada i odgovornost za drugu/e osobe. Osobito se to odnosi na mlađe, na djecu. Prepoznavati u njima ono dobro i podržavati ga zahvalnošću unatoč drugim eventualnim ograničenjima - naš je sveti zadatak.
Sposobnost čovjeka da osjeća zahvalnost unatoč svemu što se događa jedan je od ključnih elemenata njegove sreće i uspjeha. Kad smo zahvalni, onda otkrivamo pravu vrijednost onoga što nam je dano, kao i one koji su za to zaslužni; od Boga do roditelja, prijatelja, kolega, ljudi općenito. Svi su ljudi dar, govorio je sv. Frane. Svi su od Boga i naša su braća i sestre. Kao takvi zaslužuju naše poštovanje i podršku. Stoga, znati reći hvala, znači prihvatiti druge i priznati njihovu vrijednost, a ne samo nedostatke. Vrijedi i obrnuto: nezahvalnost nas udaljuje od ljudi i zatvara u samoću i optuživanje. Štoviše, Immanuel Kant, jedan od istaknutijih kršćanskih filozofa, smatrao je da je nezahvalnost suština, esencija zla.
Zahvalnost je, nadalje, i najbolje oružje protiv ljubomore i optuživanja drugih za naše nezadovoljstvo. I jedno i drugo (ljubomora i optuživanje drugih) drži nas u pasivnosti i vodi k autodestrukciji. Nasuprot tome zahvalnost nas usmjeruje k onom što je pozitivno i k preuzimanju odgovornosti za svoj život i život ljudi koji nas okružuju, osobito onih koji se ne mogu brinuti za sebe. Mjera pripadnosti Bogu upravo je identična mjeri posvećenosti drugima u potrebi. Dao Gospodin i njegova majka Marija, naša najvjernija zagovornica, da mu vjerno i radosno služimo do kraja.
Fra Ivica Jurić