Posted by Kardinal Franjo Kuharić u predgovoru u Kustićevu knjižicu o fra Anti Antiću piše sljedeće: Slugu Božjega fra Antu Antića upoznao sam u Samoboru. On je dolazio na oporavak u franjevački samostan, a ja sam bio tamo župnik. Kroz to vrijeme bio mi je ispovjednik. Imao sam u njemu duhovnog prijatelja koji mi je davao dragocjene i dalekovidne savjete, kao da je gledao moju budućnost.
Svi koji smo ga poznavali doživljavali smo da u njemu i po njemu Bog Čovjekoljubac jednostavno, nenametljivo a sigurno pomaže ljudima. Ta Božja nazočnost sva u službi čovjeka posebno je svetačko svojstvo fra Ante Antića. Očitovala se ta nazočnost naročito kao katolička, svakodnevna i praktična, duboko vezana s Antićevim proživljavanjem Svetog pisma i hranjena sakramentalnim životom, ali nenavezana ni na koju specifičnu teološku školu ili metodu duhovnosti. Antić je pred licem Božjim hodao u punoj svijesti najveće otvorenosti. Stoga oni koji proučavaju njegov život ne mogu pronaći neku posebnu, antićevsku teologiju. Zaista, može se reći da je ta teologija široka kao katolištvo, a u primjeni uvijek određeno praktična.
Božji se ljudi ne gube u raspravama; oni jednostavno žive cjelovitu vjeru Crkve. Znaju što je istina i bit stvari.
Otac Antić, tako su ga oslovljavali, čovjek je duboke vjere, vjernik križa i Euharistije, uvijek u Marijinu društvu. On se svega odriče da bi onda cijenio svaki, pa i najmanji, dar i da bi se trudio trajno darivati. Sav darovan Bogu, ne veže se ni uz koju osobu - zato da bi mogao biti svima sve - a opet s toliko pažnje prema svakoj osobi kao da mu je ona jedina briga.
U svojoj dubokoj ukorijenjenosti u Boga i u ljudsku svakodnevicu otac Ante Antić tipičan je predstavnik onih najboljih franjevaca na našim prostorima i u našoj povijesti koji su, zaljubljeni u Krista i Crkvu, založeni za čovjekovo otkupljenje, davali svjedočanstvo kako hijerarhijsko svećeništvo nije posredništvo koje otuđuje, nego služenje koje povezuje čovjeka i narod s Bogom; tim ostvaruju bit poslanja Kristova, koji je svojim križem razderao zastor u starom Hramu.
Našem sekulariziranom dobu osobito su potrebni sveci koji su uronjeni u svakodnevicu života ljudi, da bi u njoj bili pomoć braći i svjedoci da je moguće snagom Duha živjeti zahtjevnost Evanđelja. Važno je u naše doba u ovoj našoj konkretnoj Crkvi razumijeti poruku oca Ante Antića o neizmjernoj veličini Božje časti i neizmjerivoj bliskosti Božje skrbi za svakoga čovjeka u kakvim god okolnostima živio.
Radujem se pojavi još jednog fra Antina životopisa. Neka i ova knjižica uprisutni njegovu poruku i otkrije njegov primjer u obiteljima, u svakoj župi naše domovine i u svakom hrvatskom katoličkom središtu širom svijeta. Svaki dobar primjer svetoga života potvrđuje plodnost Božje Riječi, koja u dobru i plemenitu srcu donosi rod ustrajnosti (usp. Lk 8,15). kard. Franjo Kuharić
"....Pročulo se po Zagrebu
U Zagrebu, u svetištu Majke Božje Lurdske i oko njega, fra Ante Antić do kraja će razviti svoju svetost u službi Bogu i ljudima. Došao je da bude magister klericima, ali dogodilo se nešto nepredvidljivo. Gradom se pročuo glas da je došao naročiti ispovjednik, živi svetac koji poznaje tajne srdaca te pomaže i u najtežim krizama. Uskoro se pročulo i to da taj fratar izvanredno pomaže u rješavanju svakodnevnih životnih teškoća. Stoga su se pred njegovom ispovjedaonicom produljili redovi pokornika, a samostanski vratar morao je sve češće otvarati vrata fra Antinim gostima. Prof. Ivanov u knjižici Glasnik vječne ljubavi prenosi svjedočanstvo sveučilištarke:
»Vrlo brzo po njegovu dolasku u Zagreb pročulo se za njega. Red je pred njegovom ispovjedaonicom bivao sve duži. Mi studentice smo isto tako željele doći do njega i dogovorile smo se neka prvo jedna izvidi kako je najlakše k njemu doći. Mene je zapalo da ga prva potražim. Dugo sam ga čekala i sa svakom minutom čekanja rastao je u meni prkos, ljutnja, razočaranje. Kad sam se već spremila da odem, pojavio se preda mnom jedan pogrbljen, gotovo posve sijedi redovnik blaga pogleda i ponizna držanja. Njegov izgled me je upravo razočarao, ali više se nije moglo nazad. Odgovorila sam na njegovo pitanje nabusito i predbacila mu dugo čekanje. Nije se naljutio, dapače spokojnim glasom se ispričao i kao da ništa nije bilo dogovorio se za drugi put, iako sam ja odbijala da više dođem. I doista, kada sam drugi put gonjena radozna-lošću ipak došla na ispovijed, ostala sam poražena; rekao mi je tada stvari za koje u mom životu nitko nije znao, otkrio mi je sve moje težnje i osjećanja, naveo sve moje borbe. I eto, do kraja svoga života bio mi je ispovjednik i savjetnik.«
Posebno su Antiću počele dolaziti na ispovijed brojne zagrebačke redovnice. Njihove su poglavarice redovito smatrale da će sveti redovnik dobro djelovati na rast i čvrstoću njihova zvanja. Dolazili su mu i svećenički pripravnici iz drugih samostana i sjemeništa, također brojni svećenici, ne samo iz Zagreba. Mariborski kapucin o. Pavel Kosir svjedoči kako se kao bogoslov na zagrebačkoj Dubravi redovito ispovijedao kod oca Antića. Sjeća se kako je fra Ante govorio: Sinko, klekni, ja ću ti kazati ... I poslije: Sinko, jesi li shvatio što sam ti želio reći ?
O. Pavel nastavlja: »Dvije godine poslije, nakon odsluženja vojnog roka, usput sam ponovno navratio k njemu. Zbog bolesti fizički je bio jako iscrpljen, ali duhovno vrlo svjež.Sinko, kako si, jesi li odslužio ? Dobro, sada znaj ... Ništa mu nisam kazao, a on mi je sve izrecitirao. »Ali, pater, ja ne mogu ...« - Sinko, sve će biti, nastoj...., ja ću moliti za tebe! I bilo je sve u redu.
Svjedočenje zadarskog duhovnika
Iskusni duhovnik zadarskoga sjemeništa, istaknuti naš katolički publicist don Žarko Brzić više se puta u Zagrebu susretao s fra Antom. Ovako bilježi svoje dojmove o njemu:
„1. Sav je bio uronjen u Božju prisutnost, koja se zapažala u razgovoru, posebno za vrijeme ispovijedi i blagoslova koji mi je redovito na svršetku davao. Svoje bezgranično pouzdanje u Gospodina i zagovor. Majke Božje nastojao je prenijeti u dušu sugovornika.
2. Često mi je kao svećeniku isticao da ću postići određene milosti u svojim duhovnim potrebama samo ako ostvarim u potpunosti zapovijed ljubavi prema bližnjemu. On je smatrao da mnoge milosti ne dobivamo od Gospodina baš zbog toga što mnogo griješimo protiv ljubavi bližnjega.
3. U našim razgovorima nisam zapazio da bi ikad od mene tražio nešto što bi bilo nerazborito i pretjerano. Iako je bio zahtjevan, imao je osjećaj za mjeru svakog pojedinca. On je razumio čovjeka, i to je bila njegova velika karizma.
4. Ono što mi se kod oca Ante najviše dopalo i što me najviše potreslo bilo je njegovo veliko milosrđe prema svim ljudima. Po uzoru na učitelja Isusa Krista sagibao se s velikom blagošću nad svakom ljudskom bijedom. Nije osuđivao ljude ni kad su počinjali velike grijehe. Stjecao se dojam da su mu najbliži oni koji su najdublje pali. Nije se sablažnjavao ni nad kojim čovjekom, nego je svakoga želio što više približiti Bogu.
5. Uvijek je u meni izazivala čuđenje činjenica kako je otac Ante, star fratar koji nikamo nije izlazio iz svoje samostanske sobice, mogao biti toliko suvremen da se je lako uživljavao u ljude različitih zanimanja, različite dobi i spola. Lako je i brzo prodirao u ljudsku dušu - kao da pred sobom ima otvorenu knjigu.
6. Kad sam jednom zgodom promišljao da zbog odgovornosti duhovničke službe u zadarskoj bogosloviji i svojih ljudskih ograničenja i slabosti dadem ostavku, on mi je savjetovao: Nemoj, brate moj. Tvoji đaci bit će ti poticaj da i ti budeš bolji. To nisam očekivao.
7. Osobito me privlačila duhovna širina i dobrota srca oca Ante. Uvijek me je rado primao, a znao sam da je boležljiv i da mu treba mira. Kao da me je želio vidjeti i čuti. Gledao sam u njemu živa sveca već za života. I u susretima s njime doživio sam istinu da kršćanska prava svetost ne stvara od ljudi neka nepristupačna i daleka bića, još manje ekstravagantna i neprirodna, nego bliska i draga kao sunce što nas grije.
8. Podupirao me je i hrabrio u mom publicističkom radu. Cijenio je ulogu katoličkog tiska i isticao vrijednost takva apostolata. Iz njegove sam sobe svaki put izlazio ohrabren i ojačan u svakom pogledu.
9. U svom časoslovu čuvam fotografiju oca Antića na odru. Na poleđini sam napisao: »Smatram velikom milošću da sam u srijedu 3. ožujka 1965. u 18 sati i 15 minuta bio kod umirućeg. Bio je pri potpunoj svijesti, ali u teškim mukama. Klekao sam pokraj njegova kreveta, poljubio mu svetačku ruku i zavapio od srca: »Oče Ante preporučam se u svojim potrebama, molite za mene. On me je blagoslovio i rekao: Hoću, hoću !“
Brojni duhovni vođe naših sjemenišnih, redovničkih i drugih zajednica napajali su se tih godina na fra Antinoj duhovnosti i stoga se njegov utjecaj, tih ali djelotvoran, još osjeća na cijelom našem crkvenom prostoru. To je na svoj način i službeno potvrdio nekrologij, samostanska zabilježba nakon njegove smrti:
»Iako se trudio prikrivati pred ljudima, miris njegove svetosti posvuda se širio tako da su ga svi koji su ga poznavali nazivali svetim, naročito u Zagrebu, gdje je proveo 19 godina te je bio u tom velikom gradu pravi apostol i ispovjednik, dajući svojim savjetima nadnaravno svjetlo svima koji su mu dolazili. Mnogi svjedoče da je bio od Boga obdaren milosnim sposobnostima, osobito poznavanjem srdaca i proricanja budućnosti.«
Za dostojanstvo siromaha
Zna se da je bio osobito osjetljiv za nevolje onih koji su se stidjeli tražiti ičiju pomoć. Ne smatrajući da se prave važnima za takve bi sam prosio. Očito je pazio da ne bude povrijeđeno njihovo dostojanstvo. Zajedno s Bogom, onim biblijskim, on je nadasve cijenio dostojanstvo čovjeka. Pomagao je brojnim obiteljima hraniti i školovati djecu, ohrabrivao majke da rađaju. Mnogim je studentima i studenticama osigurao besplatno ljetovanje. Redovnički poglavari onih zajednica koje imaju svoje kuće na moru ili u planinama morale su se bojati kad bi ih fra Ante zamolio ljetovanje za jednu osobu, jer redovito je s tom jednom dolazilo još dvoje ili troje, noseći kratko fra Antino pismo u kome bi darežljivog poglavara uvjeravao neka se ne srdi, da ti mladi ne traže mnogo, da će ih već nekako smjestiti.
Posebno su zanimljivi slučajevi kad je fra Ante insistirao da se ovoj ili onoj majci brojnije djece osigura odmor na moru. Ako drukčije nije išlo, on bi u razgovorima s uglednijim i imućnijim zagrebačkim intelektualcima i poslovnim ljudima najednom pružao ruku uz riječi: Daj izvadi hiljadarku! Zbunjeni sugovornik redovito je vadio barem dvije, znajući uostalom da Antić točno zna koliko ih ima u novčaniku. Uopće je pokazivao veliko poštovanje prema majkama. Također mu je bilo važno da naši siromašni ali sposobni studenti na prekidaju studija zbog neimaštine. Za njih se morao naći i stan i hrana i novac i ogrijev, za one najsposobnije i specijalizacija u inozemstvu.
Nitko nikad neće saznati kako je fra Ante dolazio do svih tih novaca i drugih potrepština, do tolikih adresa na koje je potrebite slao za pomoć, a imućne da pomognu. Kad bi počeo izlagati te naume i diktirati takve podatke, izgledalo je da opet upada u svojevrsni svetački, iako sasvim ovozemni, zanos. Da nije postao redovnikom, zacijelo bi bio izvrstan organizator i poslovan čovjek.
Čudo po Kardinalovu zagovoru
Kad je fra Ante ljudima pomagao da svladaju neimaštinu, bolest i druge nevolje, zajedno s njim je to radio i u njemu trajno živući Bog; stoga koji put nije lako odrediti pravu granicu između čudesne i naravne pomoći u tim slučajevima. Koji su mu dolazili zbog svojih bolesti, primali su preporuke za liječnike, pomoć za lijekove, ali često također izvanredne, upravo čudesne milosti. Prenosimo svjedočenje majke iz glasila Dobri otac Antić 1/1971.Osamnaestgodišnja kćerka joj se g. 1954. bila teško razboljela. Prijateljica joj savjetovala da pođe fra Anti, ali taj ležaše teško bolestan. Tek treći put uspjela je da je primi. Čim je otvorila vrata, kaže da je počela drhtati i piše:
»Osjetila sam nešto nadzemaljsko kad sam ugledala da leži u krevetu: blago i svetačko lice Ante Antića. Ja sam dotrčala do njegova kreveta, klekla sam a iz mojih očiju poteklo je vrelo suza. Fra Ante me je blago tješio: Što vam je, gospođo, pričajte, smirite se.
Počela sam govoriti o teškom stanju svoje kćerke. Tješio me je da je bilo itekako teških slučajeva pa da su s pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja svoje kćerke, ja ću to blagosloviti a tada neka ona obuče. Svetu misu reći ću sutra za njezino zdravlje.«
U subotu ujutro u 10 sati došla sam opet. Fra Ante više nije ležao već sjedio. Uzeo je majicu moje kćerke i dugo je molio divnih molitava, a ja sam klečeći skrušeno slušala. Kad je svršio moliti, rekao mi je ove riječi, koje su duboko usađene u mom srcu i nikada ih neću zaboraviti: Recite svojoj kćerki da joj fra Ante poručuje da će ozdraviti i neka se moli Kardinalu i neka mu reče da je fra Ante rekao da je mora ozdraviti!
Puna vjere i nade otrčala sam opet u bolnicu da vidim kako je moja kćerka. Našla sam je na nogama i rekla mi je: »Mama moja, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici kod svete mise.«
Od onoga dana mojoj je kćerki bilo svaki dan sve to bolje. Vratila se kući, a sada je, hvala dragom Bogu i pomoći dobroga fra Ante, dobro.
U roku od 3 mjeseca položila je završni razred gimnazije i maturirala s uspjehom. Uvjerena sam da je njezinu ozdravljenju pomogao fra Ante Antić i on je sada zaštitnik moje obitelji.«
Ovo svjedočenje odmah podsjeća na poznate biblijske izvještaje o Isusovim čudesima. Antić spaja izravno djelovanje sile Božje s upotrebom stanovitih predmeta, u ovom slučaju blagoslivlje majicu mlade bolesnice. Drevni je običaj u našim južnim stranama da roditelji donose dječje košuljice na blagoslov, osobito kad su ta djeca teže bolesna. Zna se da Božja snaga može djelovati izravno ali upotreba majice ili košuljice nije nikakva magija, nego znak koji je sasvim u skladu s utjelovljenskom naravi cijele Kristove Crkve. Pošto je Bog čovjekom postao, lakše nam je razumjeti da su važne i drage male stvari za našu svakidašnju upotrebu, da nam voli iskazivati svoju ljubav upravo po tim malim znakovima. U ovom je slučaju posebno zanimljivo što fra Ante čudo koje je od Boga već izmolio želi povezati sa zagovorom dragog Božjeg čovjeka Kardinala koji je tada već bio u vječnosti, pred licem Božjim. Njih dvojica su znali jedan drugoga i na ovome svijetu te su nastavili surađivati i nakon što se Kardinal preselio na drugi svijet. Fra Ante govori o njemu kao o pouzdanom prijatelju koji zacijelo neće odbiti da se zauzme za ono do čega je njegovu prijatelju toliko stalo. Ovo donekle podsjeća na svetog Ivana Arškog, koji je više svojih čudesa izričito pripisivao zagovoru svete Filomene. Kod njega je to očito bio znak skromnosti; htio je izbjeći da ga ljudi smatraju čudotvorcem. U ovom pak fra Antinu slučaju jače je istaknuto kako se Božji prijatelji na ovom i na onom svijetu zajedno s Bogom skrbe za ljude..."
Iz knjige Živka Kustića, Tješitelj čudotvorni, Životni put fra Ante Antića