Kad zaboravim opraštati zaboravit ću voljeti!

Posted by

Mali ljudi ne mogu se diviti drugima.

Divljenje kao da otkida dio njih pa ga ljubomorno čuvaju samo za sebe.

Oni nikada ne opraštaju drugima makar i samo nešto negativno načuli ili pročitali o njima u medijima.

Neki će od njih uskraćivanje svog divljenja ili čak otvorenu mržnju shvaćati kao pravednu osvetu tim drugima koji su uspjeli, veliki, poznati.

Da je do njih ti veliki ljudi bili bi obični nitkovi, niškoristi.

S nepatvorenom radošću srezali bi ih na svoj nivo, ako ne i niže.

U svojoj osrednjosti oni ne znaju da upravo rastu diveći se velikima.

Od velikih ljudi se uči.

Preko njih i kroz njihove darove divimo se i Bogu njihovu i našem Stvoritelju.

I Njegova se slava očituje u veličini i bogatstvu svojih stvorenja.

On je toliko različit od nas.

Velik u svemu, a  najveći u milosrđu.

On svima prašta.

Čak namjerno zaboravlja naše grijehe samo da bi nam opet mogao oprostiti;

da bi nam se mogao “diviti” ne sjećajući se duga.

Upravo to nesjećanje otvara put rastu,

daje krila nama,

drugomu da se i mimo svojih planova ostvare.

Zašto ne bi smo od Njega učili?

Ljudsku “pamti pa vrati” On okreće u “oprosti i zaboravi”, okreni drugi obraz.

Mržnji i srdžbi ne daj prespavati u svojoj kući, svom srcu.

Možda je baš oproštenje preduvjet prave ljubavi?

To je zato jer oproštenje uljepšava drugoga.

Oproštenje je jedini 'ambijent' u kojem povjerenje pruža svoje ruke i drugog nosi na ramenima.

Ono drugom omogućuje da sebe vidi, doživi boljim i da to uistinu i bude.

Ono je ključ koji tuđu budućnost otključava ili zaključava.

Ključ koji otvara vrata uspjehu ali i neuspjehu u slučaju blokade.

Zahvaljujući njemu mi smo nošeni na ramenima velikih pa smo zato i viši od njih.

Po njemu će, ako Bog da, i drugi, mali biti viši od nas

jer ćemo ih nositi na svojim ramenima.

Oproštenje je glavni instrument Božjeg djelovanja

i glavni mamac našeg posvećenja.

Ne može oprostiti samo onaj tko dovoljno ne voli.

Tko dovoljno Boga ne voli

i ne dopušta Mu da ga Njegova ljubav mijenja.

Opraštanje drugima i traženje oproštenja uvjet je susreta s Njim u Euharistiji, a ona je srce naše vjere. Kolijevka Crkve i sredstvo našeg posvećenja.

Preko nje nas Bog grli, prima u zagrljaj kao svoju rasipnu

ali dragu djecu koja Mu dolaze u kuću, na zajedničko slavlje

ne dopuštajući pritom ni da mu dokraja iznesemo svoje poniženje.

Prima nas i uzdiže te Njegovom ljubavlju postajemo dostojni sudionici u nebeskoj gozbi,

u Kristovoj kozmičkoj liturgiji kojom preobražava cijeli svijet.

Ako je opraštanje i traženje oprosta preduvjet zajedništva i radosti u životu s Njime

- ne bi li ono trebalo biti i preduvjet našeg iskrenog susreta

i ispunjenog života jednih s drugima?

Kad zaboravim opraštati pamtit ću kojekakve gluposti koje će me usporavati u dobru.

I mene i druge ljude kojima sam okružen.

Kad zaboravim opraštati zaboravit ću voljeti.

A kad zaboravim voljeti zaboravit ću biti Čovjek.

 

fra Ivica Jurić

Foto: www.pexels.com