Ivan Krstitelj borac u areni života i smrti

BogoslovPosted by

Ivan Krstitelj bijaše posljednji veliki prorok koji stoji na prijelomu iz Staroga u Novi zavjet. Njegova je veličina neprijeporna. Za nj Isus veli: Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. Premda tako velik, poput svih drugih istinskih velikana, Ivan je bio izuzetno skroman i ponizan. Ustrajno je odbacivao mišljenje većine koja ga je smatrala mesijom te sebe predstavljao Gospodinovim pretečom uporno priznajući Njegovo prvenstvo. Nadahnjujući se na njegovom primjeru u ovom tekstu ćemo govoriti o ulozi proroka u društvu, o pravom i lažnom proroku te o tome kako pobijediti apatiju čiji smo zarobljenici već dugo vremena.

Kada su svi izgledi negativni, kada se na obzoru ne pojavljuje zvijezda i kada se osjeća potpuna dezorijentacija, usuditi se tada naviještati optimizam i bolja vremena čini se nevjerojatno – gotovo naivno. I  baš to što se većini čini nevjerojatnim i naivnim čini sv. Ivan Krstitelj: naviješta nadu i nagoviješćuje bolju budućnost onda kada je izraelskom narodu bilo najteže. Naime, u slučaju Ivanovu radi se o malom Izraelu u velikom i moćnom Rimskom carstvu. Izrael je pokoren, okupiran, zapušten u svakom smislu. Narod teško podnosi nametnute satrape poput Poncija Pilata, Heroda i sanja osloboditelja; obnovu velike države, slavnog Davidova kraljevstva.

Suvremenici Ivanu savjetuju, baš kao nekoć a i danas svima koji se odvaže proročki govoriti, da se mudro prilagodi i da ne govori protiv moćne vlasti jer će nastradati. Uzalud, jer Ivan se samo Bogu klanjao i njegovu istinu iznosio, bilo to zgodno ili nezgodno. I nastradao je od Heroda. Radi istine i obrane Božjih vrijednosti je nastradao. Ivan poziva na obraćenje, poziva da se dignu glave gore u vremenu sveopće apatije. Grijeh osuđuje, grešnike nikada – njih poziva na obraćenje Bogu i poštivanje njegovih zapovijedi. Suvremenici ga provociraju pitajući: Tješiš li lažno poniženog čovjeka „bogatog“ svime osim nadom u budućnost? Gdje je taj tvoj Bog uslijed ovolikih nepravdi i patnji naroda? Ivan se ne da zbuniti i nastavlja svoju misiju.

Važno je ovdje zapaziti kako oni, poput tolikih danas, odbijaju aktivno se staviti na Božju stranu – činiti dobro -, a Boga optužuju za nedjelovanje! Slično je bilo i s drugim prorocima. Bili su progonjeni jer se nisu uklopili! Nisu se znali klanjati božanstvima i duhu vremena.

Vrijeme apatije

Je li danas drukčije? Odnosno, tko može danas, u ovoj krizi kojoj se ne nazire kraj, biti pronositelj nade, optimizma, a da ga ne izrugaju i proglase naivnim? Drugim riječima, zašto nam pesimisti zvuče ozbiljno i realno a optimisti neozbiljno i naivno? Ima li to ikakve veze s našim očekivanjima? S našom vjerom? Itekako da ima. Nitko od nas ne zna što će se točno dogoditi u budućnosti. Za sada nije dokazano da je itko toliko vidovit da uvijek točno predvidi razvoj događaja. Oni koji vjeruju vidovitom Milanu i drugim šarlatanima, sami su si krivi. Dakle, jedina izvjesnost je u biti – neizvjesnost. Ako je tomu tako zašto onda pesimističke izjave zvuče pametnije, mudrije? Zar pesimizam ima veću moć od optimizma, od vjere?

Čini se da pesimist postavlja stvari tako da bude zadovoljan i u slučaju pozitivnog i negativnog ishoda. U slučaju pozivnog ishoda uvijek može reći da mu je drago što se prevario, a u slučaju negativnog on potvrđuje svoj autoritet i mudrost jer „znao je on što će biti“. Tako bez obzira na ishod, pesimist uvijek ispada mudar i potvrđuje svoj autoritet.

Sve je to dobro dok su pesimisti u manjini jer opreza nikad dosta. Međutim, kada je u društvu puno pesimista, onda nastaje kolektivni pesimizam. On je razarajući jer demotivira sve one koji se bore za uspjeh, pravdu, istinu, promjene u društvu. Nastaje tako mentalitet pasivnosti, apatije, mentalitet koji je a priori skeptičan prema svemu i sve dočekuje na nož. Mentalitet koji umjesto podrške gotovo svu inteligenciju koristi za osporavanje onih odvažnijih, onih koji premda svjesni vlastitih granica ipak ih neprestano žele nadilaziti. Kao konačan rezultat prevladavanja ovakvih razmišljanja imamo tzv. kulturu „pametnih gubitnika“ – onih koji sve znaju, o svemu dijele mišljenja i savjete ali su i dalje pasivni, nemoćni, siromašni, frustrirani. Sva sreća da je taj mentalitet nama tako dalek u Dalmaciji.

Pesimizam kao zaštita od razočaranja

Neki se pesimizmom štite od razočaranja. Od života kažu bit će što bude i onda se nepodnošljivom lakoćom prepuštaju hirovitim vjetrovima da ih nose poput lista bez plana, puta i cilja. Lakše bi podnio da mi se i pola želja ne ispuni, nego da vegetiram svakodnevno ne želeći ni jednu; ne očekujući ništa, i štiteć se, tobože, na takav način od razočaranja.

Odustati od želja i planova prepuštajući se poput lista vjetrovima vlastitih ili tuđih osjećaja da me slobodno nose od cvijeta do smeća, od planinskog potoka do smrdljive lokve, bez plana i rasporeda – ne daje nam nikakvo jamstvo protiv razočaranja. Štoviše, to izručenje drugima i nestalnim osjećajima još zvati mudrošću života, dokaz je možda i najveće ludosti. A ludost i razočaranje veliki su prijatelji.

Zaboravljaju, međutim, da se pritom štite i od poželjnih promjena, uspjeha, sreće. U svojoj biti optimizam nije nikakav pogled na sadašnju ili buduću situaciju. On je životna snaga, snaga da se nadamo tamo gdje se drugi predaju nekoj čudnoj sudbini; snaga da se dignemo i idemo naprijed upravo onda kad se čini da sve ide po zlu; snaga da podnosimo udarce, snaga koja nikad ne prepušta budućnost protivniku, grijehu, zlu, Sotoni, nego se aktivno za nju bori. Ta snaga za nas je vjera. Ona mijenja čovjeka. Daje smisao a s njim i ljepotu našem životu.

Sigurno je da postoji i onaj glupi, kukavički, naivni optimizam, navodi poznati njemački  teolog Bonhoeffer, kojeg svakako treba odbaciti. Taj je prožet rezignacijom, pasivnošću – ljudi ništa ne čine da im bude bolje ali se boljem nadaju; neki čak i  „pobožno“ bježe od svih problema i odgovornosti. Svaljuju svu odgovornost na druge, svugdje vide nekakvu urotu protiv njih, protiv države, vjere… a u biti ne žele „prionuti poslu“, prihvatiti odgovornost i počet rješavati jedan po jedan problem.

“Možda će sutra biti sudnji dan? Ako bude onda ćemo rado obustaviti rad za bolju budućnost ali prije toga ne”, jednom je poučno zaključio gore spomenuti teolog. Takav bi trebao biti i naš stav: činiti dobro i dobru se nadati.

U vremenima opće apatije i rezigniranosti nastaje plodno tlo i za razne nazovi ‘proroke’, gurue koji izgubljenima nude slamku spasa. Ne ulazeći dublje u seciranje njihova ponašanja istaknut ćemo samo jedan element po kojem se razlikuju od pravih proroka.  Naime, ovi nazovi proroci uvijek na sebe skreću pažnju: oni su oni koji donose rješenja, nude recepte. Njihov egoizam, zaokupljenost samima sobom, a nerijetko i novcem i društvenim statusom,  uspješno ih razotkriva.

Ivan Krstitelj nema ništa zajedničko s takvima. On poput svakog pravog proroka svojom skromnošću i dobrotom upućuje ljude na Boga i to čini besplatno. Bahat čovjek to ne može. On ne ukazuje na Spasitelja, nego na sebe. Samo skromni nalaze Boga. Samo malenima se On objavljuje.

Vrijeme (ne)sebičnosti

Usredotočimo li se samo na sebe, kao što nam to, primjerice, preporuča danas mnoštvo nazovi proroka i gurua, nikad nećemo otkriti svrhu svoga života. Čovjek koji se samo sobom bavi mora nužno biti nesretan. Jedno moramo naučiti i to dobro zapamtiti: stvoreni smo od Boga i za Boga – i dok to ne budemo shvatili, nećemo moći dokučiti pravi smisao svojeg života. Drugo što moramo naučiti jest da je čovjek zdrav samo onda kad je otvoren prema budućnosti, kad se nada, vjeruje.

Čovjek ne živi na zemlji samo za to da bi nakon njegova života lijepo govorili o njemu, da bi ostavio lijepu uspomenu, da bi mu gradili kipove, davali ulicama njegovo ime i sl. On živi da bi zaslužio vječnost – njegov cilj je život vječni, život s Bogom. Nismo baš toga često svjesni ni mi zaređeni službenici Crkve. Bog nas je za sebe stvorio. On je naš početak i naš kraj, naš izvor i naš uvir.

Kad vidimo neki aparat, a ne znamo kako radi i čemu služi, onda pitamo autora ili čitamo uputstva. Isto je i s našim životom – nismo ga sami sebi dali – poklonjen nam je od Boga i Bog mu daje svrhu. Uputstva kako ćemo živjeti nalaze se u evanđelju. Bog nas je stvorio i dao nam svrhu – da služimo Njemu služeći drugima.

Ivan Krstitelj je služio Bogu i ljudima na svoj specifičan način živeći kao pokornik i boreći se za pravdu, istinu, za dobro naroda. Poput Ivana i mi trebamo, svatko sukladno sposobnostima i službamo koje vršimo, beskompromisno braniti Božje vrijednosti, vrijednosti obitelji, braniti Božji nauk i imati veliko srce za ljude našega vremena i za njihove probleme.

Ukoliko bi izostao naš angažman tj. konkretna pomoć drugima i zauzetost za opće dobro naša vjera pretvorila bi se samo u ideologiju. A to se nipošto ne smije dogoditi jer naša vjera nije skup istina, ideja nego odnos s Bogom čija ljubav grije nas, a preko nas onda i sve ljude s kojima se susrećemo.

Današnje vrijeme također treba proroke.  Treba ljude koji će živjeti disciplinirano, skromno, moliti iz srca, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Mi upravo čeznemo za Božjim ljudima koji glasno pronose Božji glas i  upozoravaju na opasnosti i stranputice. Mi trebamo one koji će izvoditi narod iz ropstva duha ili tijela. Možda i u tebi čuči kakav proročki dar. Neka te Gospodin blagoslovi da i ti budeš Njegov, barem mali prorok.

fra Ivica Jurić