Posted by U samostanu o. fra Ante Antića na Trsteniku u Splitu u subotu 4. ožujka proslavljeno je Antićevo, spomen 52. obljetnice smrti Sluga božjega o. fra Ante Antića. Kao uvod u svečanost održana je i trodnevnica. Prvi dan trodnevnice na Pepelnicu misno slavlje je predvodio gvardijan samostana fra Domagoj Runje, drugi dan domagistar bogoslova fra Domagoj Volarević, a trećeg dana misno slavlje i pobožnost Puta križa predvodio je fra Stipe Nimac, profesor u mirovini, zajedno sa članovima mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda „Blagovijest“. Na samo Antićevo svečanost je započela u 18,30 sati svetom misom koju je predslavio nasljednik o. fra Ante Antića na službi magistra franjevačkih bogoslova fra Ivica Jurić u koncelebraciji s nekolicinom svećenika. Njegovu propovijed donosimo u cijelosti.
„Sestre i braćo, riječi iz Knjige proroka Izaije, koje maloprije čusmo, posebno su me dirnule pa ću ih stoga još jednom pročitati: »Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati, Gospodin će te vodit bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepit kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. Djeca će tvoja gradit na starim razvalinama, podizati na temeljima drevnim….“ Ukratko, bit ćeš blagoslovljen, dakle, budeš li putevima Gospodnjim hodio! Bit ćeš blagoslovljen dopustiš li da Bogu da te vodi i da te Njegova riječ oblikuje.
Također mi još odzvanjaju u ušima i riječi koje prethode ovima: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti“.
Kako krasne riječi? Kako utješne misli koje dušu uzdižu i usmjeruju na pravi put? Evo programa za sreću za sreću na zemlji i spasenje u vječnosti! Biblija je puna takvih misli, jednostavnih a istovremeno tako dubokih misli koje uzdižu, oplemenjuju, jačaju čovjekov duh. Da, Bog i preko njih djeluje, a čovjek je pozvan umjesto nadmenosti, Božjoj riječi pristupati s poštovanjem i poslušnošću.
Poslušnost Božjoj riječi temeljni je stav svakog pravog kršćanina, ali i Židova. Pa i šire - sve abrahamovske religije, dakle, ne samo židovstvo i kršćanstvo, već i islam imaju poseban odnos prema svojoj svetoj knjizi. Zato se, uostalom, i zovu religije Knjige. Možemo čak u tom kontekstu i reći kako ništa nije svetije od ukoričene i otisnute Božje riječi koja u Knjizi prebiva.
U kontekstu govora o snazi i ljepoti objavljene Božje riječi želim s vama podijeliti i misli dvoje izraelskih pisaca, po vlastitom priznanju i ne tako religioznih, koji upravo govore o važnosti Božje riječi zapisane u Tori: "Veličina starog Izraela nije stvar gradova i kraljeva. Vrlo je moguće da je materijalni život ondje bio surov, građevine kojekako sklepane, a način odijevanja primitivan. Vrlo je moguće da je i Salomonova veličanstvena palača bila neka traljava nastamba, ili čak puka izmišljotina. Iskreno, stara židovska arhitektura nije nešto čime se najviše dičimo… Ali tekstovi su sjajni poput palača." Sveti tekstovi su, dakle, najblistavija ostavština židovske vjere i civilizacije.
Tisućama godina Židovi nisu imali gotovo ništa osim knjiga. Nisu imali zemlju, nisu imali velike gotičke katedrale, gradove ili velika sveta mjesta. Imali su Knjigu, odnosno svete knjige i o njima se najviše pričalo za obiteljskim stolom. Tako su ti sveti tekstovi išli od generacije do generacije, uvijek iznova i kroz različite okolnosti govorili o vječnim vrijednostima. I ti sveti tekstovi tako su istkali, prema nemalom broju židovskih pisaca, najvažniji element njihova identiteta.
Sad se možemo upitati što je ono što definira, tj. formira naš identitet? Jednom zgodom Isus govoreći o izgradnji identiteta onih koji ga slijede uzeo je sliku iz svakodnevnog života i govorio o dobrom i lošem građenju kuće. Ukratko: dobro gradi onaj tko gradi na kamenu, a loše onaj tko gradi na pijesku. Iz njegove slike građenja na pijesku i na kamenu kuće života s lakoćom zaključujemo i to kako je mudrost važnija od radišnosti. Naime, dobro je graditi, truditi se, biti radoholičar ali je još važnije mudro graditi: graditi na čvrstom temelju, na kamenu jer u suprotnom i unatoč našoj radišnosti sve se može srušiti.
I sad dolazimo do onog najvažnijega a čemu je sve ovo prethodno bilo samo uvod, a to je pitanje - na čemu ja, odnosno vi gradite svoj život? Na što se oslanjate? Što definira vaš identitet? Koji su vaši temelji koji nose i osmišljaju vaš život? Jedni grade na snazi ali zdravlje je krhko, snaga prođe - i život se uruši. Drugi grade na ljepoti… ali i ona je prolazna unatoč kirurškim korekcijama. Treći opet grade svoj život na inteligenciji… no i ona zna zakazati. Neki opet na bogatstvu ili na drugom čovjeku ali i to se pokazalo nepouzdanim. Konačno, na čemu treba graditi svoj život?
Koji je to temelj tako pouzdan i čvrst da bi jamčio sigurnost i uspjeh? Možda da se oslonimo na čitanje koje danas čusmo? Po njemu je Bog pravi temelj, on je "stijena vječna"; njegove zapovijedi su temelj na kojima se gradi kuća života, kuća uspjeha.
Čuli smo u čitanju: vrši zapovijedi i bit ćeš blagoslovljen! Pa to se i podrazumijeva zar ne? Ta na čemu bi drugom kršćanin i mogao graditi svoj život nego na Bogu, i vršenju njegovih zapovijedi? Kako to samo lijepo i pobožno zvuči? A što li se sve iza toga ne može skriti?
Kako li smo sebe kadri prevariti, pa graditi na iskrivljenim slikama o Bogu koji sve dopušta, a ništa od nas ne traži? Zar nismo skloni graditi i na tuđim pričama o njemu, tuđim iskustvima? Na riječima koje su nekada i prazne fraze ili pak ideologija za osobne, a ne Božje interese?
Čovjekov život naizgled sav moralan i skladan može se lako srušiti kao kula od karata, ako nije na čvrstom temelju: ako vjera ne dolazi iz srca, ako nije s Bogom na ti. To je sluga Božji fra Ante Antić, kojeg se danas sjećamo, jako dobro znao. Svu svoju snagu crpio je iz odnosa s Bogom. Preko molitve i predanog vršenja svakodnevnih dužnosti, naravno.
Vjera koja je samo dio tradicije, folklora i religiozne kulture, a ne dolazi iz srca i iz osobnog odnosa s Bogom, je kao ukrašeni stari sat u predvorju: budi, doduše, lijepa sjećanja ali više ne radi.
Za graditi život na stijeni, na vjeri u Boga potrebno je otvoriti se Bogu, razgrnuti sve strahove i obzire i s Bogom kao prijateljem graditi svoj život. To znači i biti Božji ali i biti svoj, razvijati primljene talente - biti original a ne ničija kopija. To je Antić u odgoju bogoslova primjenjivao gotovo 40 godina. Nikomu nije nametao svoju viziju kakav on mora biti, već poštivao osobnost svakoga i usmjeravao pojedinca putom koji mu Bog određuje i na koji ga poziva.
Graditi život na pravim temeljima znači i biti ponizan; oslanjati se na Boga kako je to fra Ante činio i često isticao u svojim pismima. Ponizan čovjek nije nesamostalan, nesposoban čovjek, kako bi netko krivo pomislio, već naprosto realan čovjek: čovjek koji svoju ograničenost oslanja na Božju svemogućnost. I taj, dakle, mali, skromni, naoko obični čovjek je upravo velik zato što je „mali“. Biti ponizan, nadalje, ne znači loše misliti o sebi, podcjenjivati se. To nipošto. Ne loše, nego manje misliti o sebi. Manje misliti na sebe, a više na druge. Biti tu za druge. Biti poput Krista, sv. Frane i sluge Božjega o. fra Ante Antića…
Sestre i braćo, sjećamo se danas jednoga velikana duha, do kraja odanog sina Crkve i našeg hrvatskog naroda, čovjeka koji je, kako netko lijepo za njega zapisa, "vidljivo uronjen u Boga hodao među nama kao živa i neprestana molitva". Da, njegov je život bio u znake stalne predanosti, uronjenosti u Boga. No nije zbog toga živio u oblacima, da se tako izrazim. Naprotiv, čvrsto je stajao na nogama, upućen u stvarnost života i puno više od različitih hvalisavaca, ondašnjih i današnjih.
Koliko je onih koje je o. Antić znao ganuti svojom pažnjom za obične svakodnevne stvari? Bio je sav uronjen u Boga, ali istodobno i bliz svakom čovjeku, osobito onima koje je tištio grijeh ili su bili na rubu društva. Svima je pomagao i duhovno i materijalno: duhovno neumorno ispovijedajući i strpljivo vodeći duše, a materijalno pomažući siromašnima, posebno studentima. O tomu najbolje govori činjenica da su vjernici kroz četiri dana poslije njegove smrti, a prije ukopa na Mirogoju, u procesijama čekali pred njegovom sobom da bi mu dodirom i molitvom zahvalili ili koga preporučili.
Sluga Božji o. fra Ante Antić imao je dar čitanja srca. I to je bila njegova najveća specifičnost u odnosu na druge duhovne velikane. Penitente bi kadgod „zaskočio“ znanjem o njihovim grijesima, i prije nego su o istima i zucnuli. Imao je i sposobnost prodiranja u dušu, tj. čitanja tuđih misli. Ipak bio je tako ponizan da je navedenu karizmu više skrivao, nego otkrivao.
To je ujedno i razlog njegove neprisutnosti na širem društvenom području. Naime, po darovima kojima ga je Bog obdario, a da nije bilo poniznosti koja je to priječila, on bi zasigurno bio puno više u središtu šire javnosti. No, umjesto popularnosti, on je izabrao skrovitost i za sve zahvaljivao Bogu, izvoru svakog dobra. Dao Gospodin da ga i mi u tome slijedimo“.
Sveto misno slavlje završilo je molitvom Večernje, pjevanjem Lauretanskih litanija i molitvom za proglašenje blaženim i za zadobivanje milosti po zasluzi o. fra Ante Antića. Kroz trodnevnicu misna slavlja su animirali bogoslovi, a na sam dan spomena Sluge Božjega o. fra Ante Antića pjevanje su predvodili pjevači iz zbora franjevačkih bogoslova i zbora mladih "Vox pacis" pod ravnanjem fra Frane Bosnića i uz orguljsku pratnju Petra Prosenice. Nakon sv. Mise uslijedio je završni dio 1. memorijalnog malonogometnog turnira "Fra Ante Antić". Po završetku turnira o. gvardijan je prigodnim riječima pozdravio sve sudionike i podijelio nagrade najboljim ekipama.