Posted by
Sveto misno slavlje predvodio je provincijal mnp. o. fra Marko Mrše. U svojoj propovijedi fra Marko je govorio kako su ova dvojica apostola svojom mučeničkom smrću zapečatili vjernost Kristu Gospodinu. „Oni su stupovi crkve i temelji naše svete vjere. Obojicu je Krist zahvatio svojom ljubavlju. Obojica dobivaju novo ime: Šimun postaje Petar – stijena, a Savao postaje Pavao – veliki navjestitelj Božje riječi i apostol naroda. Uza sve sile vjetra i oluje i sve svoje slabosti, svojom krvlju posvjedočili su svoju ljubav i vjernost Kristu.
Kao što su ovi apostoli svjedočili za Krista koji ih je pozvao, tako su se i petorica naše braće davno odazvala Kristu i kroz 50 godina ostala vjerna svome poslanju, služeći Gospodinu i svome hrvatskom narodu“.
Na kraju sv. misnog slavlja fra Ante Jurić pozdravio je prisutne u ime kolega:
„Početak našega svećeničkog puta ili života dogodio se 29. lipnja 1972. godine na blagdan sv. Petra i Pavla ovdje u Gospinoj crkvi u Drnišu. Tog dana šibenski biskup Josip Arnerić zaredio je nas desetoricu đakona: fra Dinka Aračića, fra Juru Brkana, fra Miju Ćaletu, fra Danka Glibotu, fra Antu Jurića, fra Vinka Marovića, fra Božu Norca Kljaju, fra Ivana Norca Kljaju, fra Šimu Samca, fra Ivana Vidovića.
U sjemeništu nas je bilo 33, u novicijatu 22, a zaređeno nas je 10 za svećenike. Od toga broja dvojica su posustala, a trojicu je Bog pozvao s ovog svijeta k sebi: spominjemo ih se s poštovanjem i ljubavlju.
Dan ređenja je, dakako, bio veliki dan u našem životu, obilježeni smo neizbrisivim pečatom, sakramentom sv. reda. Još i danas mi odzvanjaju u ušima litanije svih svetih koje su pjevali bogoslovi dok smo bili prostrti pred ovim oltarom Gospodnjim. Vjerujem da nas je otada pa do dana današnjega pratio sveti i moćni zagovor svih svetaca i svetica Božjih.
To sjećanje na svećeničko ređenje i na mladomisničko slavlje ispunja nas i danas radošću i zahvalnošću. Mi smo ti koji smo se već davno odazvali i Njega slijedili, kao redovnici 60, a kao svećenici 50 godina.
Znamo da svećenik može biti samo onaj koji se svjesno, velikodušno i radosna srca preda Kristu i surađuje s Njim u molitvi.
U našemu svećeničkom životu uvijek se tražila predanost pozivu, tj. požrtvovnost, odgovornost te ljubav prema povjerenim dušama i ljubav prema Domovini iz koje potječemo. A nadasve tražila se vjernost i postojanost.
Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana, ali je itekako važno biti vjeran kroz sav život. Bog od nas nije tražio neka veličanstvena djela, nego je tražio ljubav i vjernost.
A za to što smo postali redovnici, svećenici te ostali vjerni Gospodinu i ustrajali u svome svećeničkom pozivu, najprije trebamo zahvaliti svemogućem Bogu od kojega dolazi svaki dobar dar, svaki blagoslov.
Potom moramo zahvaliti Blaženoj Djevici Mariji Majci Božjoj na Njezinoj pomoći. Ona je naša duhovna majka, ali ujedno i majka svećenika.
Dakako, veliki je broj onih koji su nas na kojekakve načine zadužili. Hvala i svima onima koji su sebe i svoje molitve utkali u naše svećeništvo, odnosno u naše živote. To su najprije naši roditelji, koji su već preminuli, prešli u vječnost; tu dolaze i naši pokojni župnici, odgojitelji u sjemeništu, novicijatu te profesori u gimnaziji i bogosloviji.
Kroz tih 50 godina prošle su mnoge drage osobe kojima trebamo uvijek biti zahvalni, a kojih je sada teško poimence nabrajati.
Većina od nas postali smo župnici, bilo ovdje u Domovini, bilo u inozemstvu. Kao župnici nismo samo popravljali zgrade, crkve, prvenstveno smo popravljali crkve u dušama povjerene nam braće i sestara.
Propovijedanjem Riječi Božje, dijeljenjem sv. sakramenata krštenja, ispovijedi, pričesti, vjenčanja, održavanjem vjeronauka, posjećivanjem bolesnika, osamljenih, izgrađivali smo župnu zajednicu i živu crkvu Božju.
Moramo spomenuti da je nekoliko naših kolega završilo visoke studije i postali su profesori u gimnaziji ili bogosloviji. I oni su, dakako, svojim radom kao profesori utrošili svoje živote i prenosili na mladu braću vjeru, teološko znanje, franjevački duh mira, dobrote i ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi. Tako će mlade generacije nastaviti ondje gdje smo mi stali, bit će na duhovnom braniku vjere i naše domovine Hrvatske.
Kroz 50 godina svatko je na svoj način orao na njivi Gospodnjoj i svi smo, prema svojim mogućnostima, radili na širenju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji.
Tih 50 godina prohujalo je jako brzo. Danas se sjećamo prošlosti i još jednom od srca zahvaljujemo Gospodinu na svemu što nam je udijelio u tom proteklom vremenu.
A naša budućnosti prekrivena je velom Božje tajne. Ona je u Njegovim rukama. Neka se na nama u svemu izvrši sveta volja Božja.
Neka taj isti Bog koji nas je pozvao u svećeništvo i koji nas je pratio svojim milostima, bude i u budućnosti naša utjeha i jakost, a na kraju našeg života i vječna nagrada.
Riječ Božja u knjizi Otkrivenja kaže: ”Onaj koji ustraje do kraja, primit će vijenac života.”
Isuse Kriste, Ti si uvijek bio s nama i nadamo se da ćeš ostati i do kraja našeg života. Ti si isti jučer, danas i sutra, Tebi neka je hvala i slava u vijeke vjekova, Amen.
Zahvaljujemo ocu župniku na organizaciji ovog slavlja, pjevačkom zboru i braći svećenicima koji su došli za ovu prigodu“.
Izvor: https://www.franjevci-split.hr/
U ime bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, na čelu s magistrom fra Ivanom Režićem i domagistrom fra Domagojem Volarevićem, iskreno čestitamo našim zlatomisnicima!