Čovjek želi gospodariti bez Boga pa gura svijet u anarhiju i sunovrat

BogoslovPosted by

Marija je protulijek današnjem naglašenom feminizmu koji ne želi djecu. Bez djece nema budućnosti. Bez majki koje su spremne rađati nema nade ni budućnosti hrvatskom narodu. Slaveći Mariju na nebo uznesenu slavimo smisao povijesti spasenja i našega života na zemlji, kaže dr. fra Tomislav Pervan, teolog i hercegovački franjevac, poznati ispovjednik iz Međugorja, koji je na početku pandemije prebolio i koronavirus.

– U „Vjerovanju“ ispovijedamo da je Isus Krist „radi nas ljudi radi našega spasenja sišao s nebesa.“ Smisao dolaska Boga na svijet jest spasenje svijeta, čovjeka. „Bog je tako ljubio svijet …“ U kolovozu slavimo Marijino uznesenje – vrhunac Božjega djela u čovjeku. Naime, nakon proslave utjelovljenja i rođenja Isusa za Božić, otkupljenja i proslave na Veliki petak i Uskrs, posvete i rađanja Crkve na Duhove, slijedi kršćanski život kao plod onoga što je Krist izveo, u Duhu obećao i ostvario. Kao klimaks života nudi nam Crkva Mariju dušom i tijelom na nebo uznesenu. Težimo za vječnim životom. Čovjek osjeća, nije stvoren za zemlju. Marija je već ondje, u punoj slavi. Marija puto- i smjerokaz! „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“ – na Mariji se uzbiljilo. Slavimo to na Veliku Gospu. Negdje „na pola puta“ između Duhova i Svih svetih, kad Crkva slavi veliku Božju žetvu. Svi sveti, još nisu u uskrsnoj slavi. Tomu se nadamo o uskrsnuću mrtvih, kako nam vjera kaže – bjašnjava Pervan.

Vrlo jednostavno. Društvo bez Boga, bez Transcendencije jest jednodimenzionalno, u okvirima svijeta. U konačnici, ništa nema smisla nema li Boga. Nestane li Bog iz svijesti, nestaje i čovjek. Tomu smo svjedoci u svim totalitarnim sustavima od Francuske revolucije do danas. Kad su jakobinci poslali pod giljotinu posljednjega francuskog kralja, prekinuta je veza između Neba i Zemlje. Kraljevi bijahu pomazivani u katedrali u Reimsu.

Nakon što su prekinuli poveznicu, odrubili glavu kralju, sunovratili su Francusku i svijet u napoleonovske ratove, zatim slijedi niz revolucija, totalitarizmi, katastrofe i ratovi, neviđenih razmjera. Plod racionalizma je nijekanje Boga. Racionalizam je dijete protestantizma koji je u biti negacija katoličkog vjerovanja tijekom petnaest stoljeća. Tužno je promatrati kako se danas protestantizam sveo na racionalizam i nešto etike. Bez sakramenata, bez tradicije, mistike i svetaca. Bez protežnice vječnosti i vječnoga života, čovjekov je život na zemlji besmislen, torzo. Veliki de Lubac pisao je o Tragediji humanizma bez Boga. Filozof Heidegger rekao je jednom „da nas spasiti može jedino neki Bog“. Nažalost, vjeru je izgubio kao isusovački student, dok je Bog davno izveo spasenje čovjeka u Isusu Kristu.

Nedavno ste kao odgovor na pitanje zašto gore europske katedrale napisali da suvremeni ikonoklasti nemaju milosti ni pred čime i ispisuju novu povijesti?

U korijenu svakoga ikonoklazma jest nijekanje i prevrat postojećega. Ne želimo ići u ikonoklazam u Crkvi u prvom tisućljeću. Sjetimo se pustoši koju je ostavio ikonoklazam za reformacije. Koliko je neprocjenjivih umjetnina stradalo, samostana, kipova, slika, oltara, tabernakula uništeno i devastirano. Spomenuh, protestantizam kao prosvjed, kao negaciju postojećega. To je u korijenu svake revolucije. Revolucije su kasni plodovi antičke gnoze s kojim su se već borili pisci Novoga zavjeta te sveti oci, npr. Ignacije, Justin, Irenej. Gnoza smatra materiju djelom „demijurga“, zloga božanstva, stoga treba materiju nadići, prijeći u nadspoznaju, gnozu. Očita oprjeka kršćanstvu gdje Bog postaje čovjekom, tijelom, dijelom Zemlje.

To se nastavlja kroz povijest?

Njih slijede revolucionari, svjesno ili nesvjesno, i ikonoklasti. Zorno se to dade pratiti od 1968. Marš kroz institucije, rušenje ograda, tabua, seksualna revolucija, kineska „kulturna revolucija“. Mao je nakanio zatrti kulturnu baštinu taoizma, što seže do Konfucija i Lao Tsea. Htio je iskorijeniti tisućljetne ideje, običaje, navike, kulturu i vjeru! Lišavajući naciju tradicije, svega što su tisućljećima baštinili i njegovali, stvorio je milijardu beskućnika, unatoč tehničkoj revoluciji i prestižu Kine. Nisu nigdje doma. Nisi doma otme li ti se ili ukloni što je tisućljećima bilo sveto! Kakva je samo kulturološka devastacija uslijedila nakon toga u Kini, a slijedom nje i u svijetu.

Sjećam se, studenti su na Zapadu šezdesetih godina nosili sa sobom Maovu Bibliju, uputnik za revoluciju. Stvoriti „novo“ pod cijenu krvi! Danas su Kinezi na vrhuncu tehničke moći, ali duhovno opustošeni, beskućnici. Sličan virus ikonoklazma zahvaća danas svijet. Ne bira zemlje ni nacije. Ruše staro, žele ispisati novu povijest. Novodobni sankiloti i apatridi, bez doma i zavičaja, nose u sebi rušiteljski nagon. Ne samo od „nine eleven“, napada na njujorške Twinse, nego danomice gledamo pustošenje gradova na Zapadu. To je postalo globalno, nalik virusnoj pandemiji.

Stojimo li na pragu globalnog nasilja?

Svjedoci smo, žitelji iz gradova na Zapadu masovno sele, traže mirna područja u provinciji, manja naselja; u gradovima se osjećaju nesigurno. U neke četvrti ne smije čak ni policija. Antisemitizam je u Francuskoj uzrok iseljavanja Židova. Više od devetsto crkava u posljednje je vrijeme u Francuskoj devastirano ili zapaljeno. Kršćani su u strahu za sebe i vjeru. Pitamo se, ne idemo li ususret novim katakombama? Kršćanofobija je zahvatila odavna Europu, danas Amerike, da ne govorimo o sudbini kršćana u islamskom svijetu, od Magreba do Filipina. U svijetu vlada pomutnja, dezorijentacija širokih razmjera. Privatno kao i javno, online i offline ljudi se ponašaju sve više iracionalno, emocionalno, poput krda, zastrašujuće. Vijesti su prepune izvješća o posljedicama takva ponašanja. Vidimo zapravo simptome, ne sagledavamo uzroke takvu stanju i ponašanju.

I koronavirus je globalna pojava.

Vjera kaže, zlo je u svijetu posljedica čovjekova grijeha. Bog je sve stvorio i zaključno se veli, „bijaše sve dobro, veoma dobro“. Uživa Bog u djelima ruku svojih. I prvom čovjeku! Nakon čovjekova pada sve se okreće protiv čovjeka. Grijehom je zaratio sa stvorenjem. Doskora se veli kako se „Bog pokajao što je stvorio čovjeka“. Šalje potop, ali koja korist kad je s čovjekom u Korablju zakoračio i grijeh. Prvi grijeh Noe bijaše njegovo pijanstvo te grijeh sinova. Zato Bog obećaje kako više ne će biti potopa, „makar su čovječje misli zle i opake od njegova početka“ (Post 8,21).

Pogrješno je vjerovati da je pandemija Božja kazna. Najveća je kazna za čovjeka grijeh, kidanje veze i životne niti s Bogom. Rječnikom Novoga zavjeta postaje on „planetes“, planet, besciljni lutalica svemirom, bez putanje. Na svojoj je to koži iskusio ateist Nietzsche, koji baladu završava riječima: „Weh dem, der keine Heimat hat“. Pjesma opijeva zimski prizor, snijeg, hladnoću, graktanje vrana, i zaključno: „Jao onomu tko nema topla doma i zavičaja“ u mrzle dane. Bez Boga čovjek se smrzava.

 I Vi ste oboljeli i bili među prvim žrtvama. Što ste razmišljali tada i sada?

Obolio sam od „korone“, kako se kaže, u rizičnoj životnoj dobi. Bijaše sve moguće. Jedan subrat, a zajedno smo testirani, preminuo je na respiratoru. Kako sam se osjećao? Trajna neizvjesnost, ali i vjera u Gospodina. Molio sam Gospodina da u trenutku ako se i kad se nađemo licem u lice, da se susretnemo i prepoznamo kao prijatelji i znanci. Sve moje djelovanje, misao i pisanje od snažnih duhovnih iskustava iz god. 1979. jest kristocentrično. Isus Krist u žarištu je moga promišljanja, djelovanja, pisanja. Ispovjedaonica kao mjesto silnih iskustava. Utješno je čuti povratne informacije, i nakon petnaest godina, kako je pojedince milost dirnula, kako su se obratili. Utjeha da će me dočekati i ti kojima sam pomogao pronaći Isusa kao Gospodina. Trajno molim, „ne dopusti da se ikada odijelim od tebe, Isuse!“, što se moli u Dušo Kristova, a svećenik u misi, prije pričesti.

Mnogi ove aktualne pojave gledaju kao apokaliptične?

Doskora će stoljeće kako je A. Huxley napisao „Vrli novi svijet“, Orwell svoju „Životinjsku farmu“, „1984.“ U njima je oslikano apokaliptično stanje svijeta, svenadzor. Jedina sreća – biti nerođen. Ne biti na svijetu. Nema velikih narativa o kojima je govorio filozof Lyotard, postmoderna je stavila sve pod upitnik, nema apsolutnih istina, sve je relativno. Praznina se nečim mora ispuniti („natura horret vacuum“) pa se u međuvremenu kristaliziraju ideje s nakanom ponuditi tumačenje i značenje specifične naravi.

Ipak, ma koliko prošli narativi bili manjkavi, davali su životu značenje i smisao. Danas se čini, jedini je smisao i značenje rat protiv svih koji su na suprotnoj strani, ma kako se zvali. Rušiti spomenike povijesnim veličinama zato što pojedinci misle da su bili na krivoj strani. Zato postulat, ispisivati ponovno povijest za one koji su na „pravoj strani“. Jedan rasizam izaziva proturasizam, i tako u nedogled. Apokaliptičnim možemo smatrati ovo vrijeme jer odavna je nadmašen Orwell sa svojim predviđanjima.

Danas nekoliko svjetskih magnata iz Silicon Valley, primjerice Google, Twitter, Facebook, Apple, manipulira i usmjerava globalnu misao, nakane i akcije u svijetu. Što i kako misliti, što objaviti, kako stvoriti javno mišljenje, stav većine, kako se izraziti, kako pronaći one koji će za dobre novce usmjeravati mišljenje i ponašanje drugih. Razvija se to neslućenom brzinom, konačni je cilj stvoriti novu „religiju“ elektroničkoga doba. Dobiti posao u tim tvrtkama mogu samo lijevoliberalni, „leftardi“.

Spomenuli ste „svenadzor“?

Google ima više od dvadeset, Facebook više od trideset tisuća „policajaca duha“, „mentalne policije“, lijeve orijentacije, koji nadgledaju sve što se objavi. Paze na „političku korektnost“, onemogućuju objavu bilo čega što ne uklapa u njihove „gabarite“. Imaju stroge dogme, odašilju posvuda svoje „fetve“, anateme, kletve; nepoćudne ušutkavaju, izbacuju iz javnog prostora i govora. Rugaju se Crkvi zbog dogmi i inkvizicije, a veći su dogmatičari i inkvizitori od svih znanih u povijesti. Danas i na našim hrvatskim ulicama i trgovima. Apokaliptična vremena sve-nadzora? Ne ostvaruje li se što je pisao prije 120 godina ruski filozof i pjesnik Vl. Solovjev u svome Antikristu koji stvara svjetsku religiju, bez Boga. O tome je govorio u novije doba papa u miru Benedikt. Antikrist na djelu, jer je izokrenuta ljestvica vrijednosti, pojam dobra i zla. Grijeha više nema. Kad se govori o apokaliptičnim vremenima, treba spomenuti Zvijer iz Apokalipse koja utiskuje biljeg klanjateljima pa nitko tko nema broja ni žiga zvijeri na ruci ili čelu ne može ni kupovati ni prodavati, ni trgovati ni nabavljati. Ne idemo li tomu ususret?

U jednom dijelu Hollywooda, modernoga Babilona, otvoren je noćni klub s dva slova. B.C. (tj. Before Christ) tj. „Prije Krista“. Bar.B.C. Recidiv u poganstvo? Neopoganstvo? Noćni klub za uživanje opijata, za razvrat, bakanalije, orgije? Dakle, nijekanje Isusa Krista i svega što je donio ovomu svijetu. Nije li to prisutno i na našim plažama (prim. Zrće)?

Što se mora mijenjati u ljudskim odnosima?

Ukratko, do doba skepticizma i racionalizma te ateizma bijaše shema: Bog Stvoritelj – svijet (kozmos) – čovjek. Čovjek kao mikrokozmos, Božja slika. Kad se čovjek „ugurao“ u centar, Bog je gurnut na rub, napose nakon tehnoloških otkrića te Novoga svijeta. Bog je postao suvišan, dekristijanizacija se Europe i Amerika širi. Isus je govorio, živio i bio u osobi Kraljevstvo Božje, stvara se danas „Kraljevstvo čovjeka“. Tu je bitna razlika. Čovjek želi gospodariti bez Boga, stoga gura svijet u anarhiju i sunovrat. Treba promijeniti svijest. Bez Boga se ne može, bez njega sve je besmisao. Vratiti Boga na njegovo mjesto pa će se i odnosi među ljudima promijeniti, u smislu odgovornosti, solidarnosti, ljubavi. U zaboravu Boga obistinjuje se što je kazao Hobbes: „Auctoritas, non veritas facit legem“ – Zakone stvara i donosi auktoritet, ne istina. Nismo li tomu svjedoci i u našem Saboru (Istanbulska, Marakeška itd.)?!

Ima li Crkva snage i na koji način može pridonijeti današnjem vremenu?

Reforma je u Crkvi počela s Leonom XIII. Na početku stoljeća, na Novu, 1901., svečano je u Vatikanu intonirao Veni Creator Spiritus. Izdao je pet enciklika o Duhu Svetome. Ivan XXIII. najavio je Sabor i dao moliti za Nove Duhove. Sabor bijaše djelo Duha, i sva potonja obnova u Crkvi, ako je išla u pravom smjeru, slijedom kontinuiteta, ne protestantskoga diskontinuiteta, djelo je Duha Svetoga. Marija ima istaknutu ulogu. Mariju ne promatrati u njezinoj biti, nego povijesnom djelovanju. Ona je akcija, napose u svojim ukazanjima. Na toj crti Međugorje je također globalni fenomen. Ne lokalni kao Lurd ili Fatima. Sjetimo se sv. Ivana Pavla II. Crkva je univerzalna, sveopća, katolička. To je njezina prednost i zato može biti globalni sugovornik sa svojim evanđeoskim zasadama i Isusovom istinom. Međugorje je, slobodno se smije reći, sveprisutno u svijetu.

Kako kao teolog promatrate teološku misao danas. Je li u zastoju?

U svome odgoju i teološkom odrastanju upućen sam na njemačku teološku misao. Sa žaljenjem mogu reći da više nema teoloških velikana koji su obilježili prošlo stoljeće poput Guardinija, Rahnera, von Balthasara. Nedavno je preminuo oštroumni J. B. Metz, zadnji Rahnerov vrli učenik. Živ je još od veličina J. Ratzinger/Benedikt XVI. Na teološkom nebu ne vidim neke izrazite zvijezde. Tu i tamo koja bljesne, ali nema teološke sinteze u jednoj osobi. H. Küng se ne može smatrati katoličkim teologom jer mu je oduzeta venia legendi. Nedavno je preminuo istaknuti njemački bibličar Klaus Berger. Objavio je više od sedamdeset knjiga, kapitalno mu je djelo o Apokalipsi, dva sveska, oko 1600 stranica. Izdao u jednom svesku vrijedan komentar Novoga zavjeta. Veliki gubitak za katoličku pravovjernu egzegezu na njemačkom području.

Kakva je duhovnost potrebna za vrijeme koje nam predstoji?

Već u pojmu duhovnost imamo zbilju Duha. Bez Duha nema duhovnosti, Duh se ne da staviti u stezulje. Puše gdje i kako hoće. Možemo reći, koliko svetaca, toliko duhovnosti. Jedni vole Franju Saleškoga i Filoteju, drugi Franju Asiškoga, treći Dominika, Ignacija, Tereziju Avilsku, Malu Tereziju i njezin Mali put, Charlesa de Foucaulda – suobličenost s Isusom. Sve što vodi dubljoj spoznaji vjere, Isusa Krista, Duha Božjega, u Crkvi je dobro došlo i u ima mjesta. Karizmatska duhovnost danas prevladava. Računa se da karizmatika ima oko petsto milijuna. Tu vidim duhovski zamašnjak, jasno, bez karizmatskih „ekscesa“, prenaglašavanja nekih karizma. Vrijede plodovi, ne toliko darovi Duha. Pavao daje jasne smjernice u 1 Kor 14 i Gal 5. Međugorje je otvoreno svima jer Marijin plašt zakriljuje sve. Bez razlike.

Koja je onda uloga Marije?

Marija je, primjerice, protulijek današnjem naglašenom feminizmu koji ne želi djecu. Bez djece nema budućnosti. Bez majki koje su spremne rađati, nema nade ni budućnosti hrvatskom narodu. Odavna je upaljeno crveno svjetlo na demografskoj krivulju hrvatskoga naroda, ali i Zapada. Potresla me i potaknula na razmišljanje jedna vijest. Znamo za golema razaranja crkava u Iraku za vladavine ISIL-a. Na ruševinama jedne crkve u Mosulu stoji svećenik koji jasno poručuje: U ovom trenutku daleko je bitnije za nas obnoviti žene i majke da rađaju djecu nego crkve. Moliti se može i u ruševini, ali nam trebaju novi životi, djeca, životni zamašnjak. Tu su majke bitne. U svome osobnom slučaju mogu reći, moji su roditelji imali desetero djece, u najgore doba rata i poraća. Desetero još žive djece, trideset i dvoje unuka i već 45 praunuka, a četiri su još u blagoslovljenu stanju i čekaju bebe ove godine. Jedna nosi dvojke. Kad se sabere, s preminulim roditeljima više od devedeset potomaka! Hrvatske majke i očevi, ne bojte se života ni djece. Ona su zalog vaše sreće i sretne nam zajedničke budućnosti.

Darko  Pavičić

Izvor: www.vecernji.hr