Čovjek od svojih vjerovanja, navika, običaja, osjećaja, želja, talenata, statusa, novca, titula, imanja i svega što čini njegov ovozemaljski habitus, gradi svoje vlastite svjetove, više ili manje utvrđene, uvjeren u njihovu stvarnost i nepokolebljivu vjerodostojnost. Misli da se njegova kula od karata nikada neće urušiti, i da je on upravo to što posjeduje, što ga čini vidljivim u društvu i po čemu se ističe u svojoj okolini.
Čovjek se naveže na svoj habitualni svijet, poistovjeti se s njime i vidi sebe kao važnog i istaknutog pojedinca u lokalnim ili širim razmjerima. Želi biti viđen, drago mu je kad dobiva priznanja, raduje ga uspjeh i gradi na tomu sliku o sebi samom, vjerujući da je to jedina i istinita slika. Čini mu se nevjerojatnim da bi ta slika o sebi kao važnom i uspješnom pojedincu bila lažna ili kao kuća na pijesku. I religija mu se čini prisnom ako je u društvenoj funkciji kao struktura koja samo nadodaje njegovu ugledu i počastima, ili ako mu pruža mogućnosti da se istakne, uzvisi, uzdigne i potvrdi kao čovjek od značaja.
Čovjek ima potrebu graditi svoje identitete na onome što ih potvrđuje. Sve ono što mu se suprotstavlja, što ga iskušava i dovodi u pitanje njegovu sliku o sebi, doživljava kao neprijateljstvo. Opasnosti da svijet vidi plošno izložen je svaki čovjek, dok ga sudbina ne iskuša, dok ga život prvi put gadno i iznenadno ne porazi i ne baci u blato.
Istinski susret s Bogom moguć je jedino onda kad se uruše naše laži i samoobmane. U nekim trenucima rasvjetljenja, čovjek može spoznati vlastitu samoću i otuđenost usred stvari u kojima je vidio smisao svog postojanja. Kad mu se uruši osobni i društveni habitus koji je godinama stvarao, kad shvati da Bog nije istovjetan ni s njegovim vjerovanjima, titulama, novcem i žudnjama, da Bog nije ni isključivo Bog religije, nego je iznad svega toga, neuhvatljiv u naše kalupe i programe, u naše fraze i ideologije, da je istinski živi Bog najbliži ranjenu ljudskom srcu kad je razgoljeno, očajno i oslobođeno od svih ruha koje navlačimo na sebe i na svoja tvrda ega. U tom času lucidnosti, uvidimo da je slika Boga kakvu smo stvorili uvijek u nešto ukalupljena, i uvijek služi nekim interesima, previše je ljudska a premalo božanska.
Isus Krist nam je u svojoj osobi pokazao savršenu ravnotežu čovječjeg i božanskog. Božansko pročišćuje ljudskost, a ljudsko ukoliko ne računa s božanskim, redovito se prometne u nešto neljudsko. Čovjek je ono što jest u dubini svoga bića, u dubini svoga srca, tamo gdje je njegova čovječnost najskrivenija i najranjivija, tu je i najvjerodostojnija i najotvorenija Bogu. Kad se nađe gol i razgoljen, kad mu ne pomaže više ništa ono što je bio i mislio da jest, kad vidi da sve što je gradio propada i nestaje, preostaje mu ili pokleknuti pred ništavilom, ili susresti Boga! Strašna alternativa, ali sredine na kraju nema! Ostaje ili – ili!
Ono smo što jesmo kao ljudi ili nismo ništa! Ali uvijek jesmo nešto, čovjek ne može biti ništa! I kad ostane bez svega opipljivog, on je čovjek i možda najviše čovjek ukoliko se preda Bogu koji mu dolazi ususret. Priznati ništavilo nije u ljudskoj prirodi jer time čovjek priznaje da je – ništa! A kako živa duša može biti ništa? Zato čovjek postaje čovjekom u susretu s Bogom, tako dobiva svoj transcendentni identitet, svoj pravi božanski habitus.