Braćo! Ljudi! Zašto vam je život dan?

BogoslovPosted by

Ako bi bilo istina da duše umrlih s vremena na vrijeme prelijeću među nama, promatraju nas, lako čitaju naše i najmanje pobude, dok mi njih ne vidimo niti naslućujemo njihovo bestjelesno prisustvo – na tako nešto bi sličilo i putovanje pod specijalnom pratnjom.

Uranjaš u vrevu slobode, zatječeš se u gužvi. Gledaš rastreseno na događanja koja se tebe sigurno ni najmanje ne mogu ticati. Sjedaš na starinski putnički »divan« i slušaš čudne i bezvrijedne razgovore: te nekakav tamo muž tuče ženu ili ju je ostavio, te neka se svekrva, bog sveti zna zašto, ne slaže sa snahom, te susjedi u zajedničkom stanu drže upaljeno svjetlo u hodniku ili ne brišu noge, te neko nekoga ometa u poslu, te opet nekome tamo nude dobro mjesto a taj se ne usuđuje da prihvati prijedlog – pa i nije tako jednostavno promijeniti posao, zar ne? Sve to slušaš I počinju te podilaziti žmarci negodovanja: tebi je prava mjera stvari u Svemiru, mjera svih slabosti i svih strasti, tako jasna, a ovim grešnicima nije dato da je saznaju. Samo si ti istinski živ, ti koji si bestjelesan, a svi oko tebe samo greškom ubrajaju sebe u žive.

A među vama – nepremostiva provalija! Ne smiješ im ni viknuti, niti ih prodrmati za ramena, ni zaplakati nad njima! Jer, ti si samo duh, priviđenje, a oni – materijalna tijela.

Kako da im otvoriš oči? Mogao bi samo ako bi im se pokazao kao duh, prividio kao utvara, u snu im se javio: Braćo! Ljudi! Zašto vam je život dan!? U gluho doba noći otvaraju se vrata ćelija smrti i ljude s velikom dušom odvlače na strijeljanje. Na svim prugama ove zemlje, u ovaj čas, evo baš sada, ljudi koji su jeli preslanu haringu oblizuju suhe usne suhim jezikom, maštaju о velikoj sreći da mogu ispružiti noge, da mogu obaviti nuždu.

U Orotukanu zemlja odmrzne na jedan metar tek s dolaskom ljeta i samo tada se mogu u njoj sahraniti leševi preminulih tijekom zime. A vi što živite pod plavim svodom, pod toplim suncem, vi imate mogućnost da raspolažete svojom sudbinom, možete poći piti vodu, možete se ispružiti, ići kuda vam je volja bez straže. Kakve neočišćene noge! Kakva svekrva! Recite samo, i ja ću vam kao iz rukava izručiti ono što je najvažnije u životu, sve njegove zagonetke.

Ne jurcajte za varljivim sablastima – za imanjem, za zvanjem! Da se to nabere – prođu desetine godina kidanja živaca; da se izgubi – dosta je samo jedna noć. Živite tako da život uvijek promatrate odozgo, ne plašite se siromaštva, ne jurite sreću, ionako: ni dobra do vijeka, ni zla bez lijeka. Zar vam nije dosta što se ne smrzavate i što vam žeđ i glad ne razdiru utrobu? Kralježnica vam nije slomljena, na obje noge hodate, objema rukama hvatate, na oba oka vidite, na oba uha čujete – što još ima kome da zavidite?

Zavist prema drugome najviše nas same nagriza. Protrljajte oči, očistite dušu i više od svakoga volite onoga tko vas voli i onoga tko vam je naklonjen. Ne psujte, ne vrijeđajte, ni s kim od njih ne rastajte se posvađani: jer, tko zna, možda je to vaše posljednje viđenje prije hapšenja, da im ne ostanete u rđavoj uspomeni!…

Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag
Foto: https://unsplash.com