Posted by Na vjeru ne smijemo gledati kao na skup formula koje treba naučiti napamet i redovito ponavljati, nego na odnos s Bogom koji nas vodi kroz život i usmjerava na budućnost. Ona nije nikakav zatvoren sistem ideja nego otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama i nadahnuću.
Čovjek se mijenja iz odnosa s Bogom. Svijest da ga Bog prihvaća i da je njegovo dijete, mijenja ga iznutra i čini Božjim suradnikom, prijateljem. Rasipni sin vraća se ocu tek kad se sjeti očeve ljubavi. Papa Franjo je na mnogo mjesta od samog početka svog pontifikata govorio o važnosti milosrđa. Ono je, moglo bi se sa svom sigurnošću ustvrditi, jedan od temeljnih pojmova, stupova na kojima Papa gradi svoju viziju Crkve. Tako na samom početku bule “Misericordiae vultus – Lice milosrđa” Papa ističe kako je Isus Krist lice Očeva milosrđa. Bog nam je svu ljubav u njemu pokazao. Otkrio nam je sebe i nas same jer misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes 22). U sljedećem broju gore navedenog dokumenta (Misericordiae vultus) Papa govoreći o milosrđu naglašava: „Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja. Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetog Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha.“
Kad promišljamo o čovjekovoj ljubavi, empatiji prema drugom čovjeku pitamo se na čemu se ona temelji. Koji je izvor, ishodište naše dobrote prema drugom čovjeku? Zar ljudska empatija ne počiva na Božjem milosrđu? Zar Božja ljubav nije istinski temelj svih drugih ljubavi? Naime, mi ljubimo druge jer smo ljubljeni. Od Boga smo željeni i ljubljeni i prije nego nas je stvorio. On se iz ljubavi prema nama žrtvovao za nas. Srušio je jednom i svakodnevno ‘ruši’ (npr. preko sakramenta pomirenja) zid grijeha koji nas razdvaja od Boga. Često zaboravljamo njegovu žrtvu te na njegov nauk gledamo kao na popis zabrana i ograničenja umjesto da u svemu vidimo prijatelja i mogućnost ostvarenja svojih najdubljih čežnji. Ući u krug njegovih ne znači samo dobro naučiti vjerske istine već prvenstveno biti njegov iznutra. Životom mu pripadati. Djelima svjedočiti pripadnost.
Bit kršćanstva nije u poznavanju ideja, nauka, već u susretu s osobom – Isusom Kristom. Susret s Njim mijenja. A gdje se susret s njim događa? – u crkvi, u euharistiji, sakramentu ljubavi i predanja, sakramentu nad sakramentima. Sakramentu preko kojeg je sam Bog odlučio ostati s nama i dao na zapovijed: Ovo činite meni na spomen. Gdje su dvojica ili trojica u moje ime i ja sam s njima. Ne jedete li kruha života kojeg ću vam dati nemate života u sebi… Krist nas zove sebi. Njemu mi dolazimo u goste, slušamo Božju riječ i s njim prinosimo Bogu žrtvu, same sebe dopuštajući da nas oblikuje i pretvori u svoje suradnike.
On djeluje i na druge načine i ljudi mogu iskusiti njegovu prisutnost i drugdje. Pa ipak je smatrao bitnim, kad nam je taj sakrament ostavio i to kao oporuku ljubavi uoči svoje muke i smrti, da se okupljamo i da slavimo Boga u zajednici. Ne, dakle, samo pojedinačno već u zajednici. Odnos s njim neodvojiv je od odnosa s drugima. Eto razloga zašto nam treba Crkva. Za isto ono zašto nam je trebala i proteklih dvije tisuće godina. Budući da je ona kuća Božja, mjesto susretanja s njim i s drugim ljudima, mjesto učenja ali i svjedočenja vjere, nije slučajno da je stoljećima ukrašavana s onim što mi kao ljudi možemo najbolje napraviti: najboljim materijalima, kipovima, slikama, posuđem. Zašto? Zato jer Bogu pripada najbolje. Jer ga i djelima ruku svojih slavimo. Jer mu pjevamo, zvonimo, oblačimo svečane odore… jer želimo svečanost, uzvišenost, sveti obred, jer tu dodirujemo božanstvo. Jer se tu događa ono najvažnije, nečuveno, Bog nam dolazi u skromnim prilikama kruha i vina.
Njegova žrtva nije proizvela lanac osvete i novih žrtava. Ne, on nije nikoga okrivio, štoviše, on moli za one koji ga razapinju. On poziva na neosvećivanje, neuzvraćanje zlim na zlo. On prašta čak i onima koji ga razapinju. Nečuveno. U Kristovoj žrtvi stoga sve su naše žrtve povezane, prisutne (Girard). On dobrovoljnim prinosom svoga života dokida žrtvenog jarca; dokida krug, spiralu nasilja i ljubavlju pobjeđuje zlo, oduzima mu zamamnu snagu, skida opne s očiju koje sljepilom zavode i sve ljude trpaju u kalupe nepomirljivih kolektivizama. Sada bez opni, i uz njegovu pomoć, čovjek vidi da se ljudi razlikuju te da ne postoje ni dva ista čovjeka kamoli milioni istih. Da, Bog uvijek u konačnici pobjeđuje. I čovjek s njim. On Krista uskrišuje i pokazuje tko je pravi Gospodar vremena, povijesti, životâ. Usvojiti njegovu logiku i u svakom čovjeku umjesto protivnika vidjeti brata bio bi znak da ga uistinu slijedimo.
Stoga i na vjeru ne smijemo gledati kao na skup formula koje treba naučiti napamet i redovito ponavljati, nego na odnos s Bogom koji nas vodi kroz život i usmjerava na budućnost. Ona nije nikakav zatvoren sistem ideja nego otvorena stvarnost, uvijek na putu i podložna promjenama, nadahnuću odozgor kao i bijegu u zemaljsko. Vjera je prvenstveno vjera nade, vjera u Osobu a ne u formulu. Ona nije nikako posjed nekih prosvijećenih koji s visoka dijele lekcije i savjete nego je ponizna i solidarna sa svim ljudima koji traže Boga. Ona, nadalje, nije nikakav bijeg u sigurnost “zaokruženih ideja”, lišen sumnji i nedoumica, nego upravo suprotno: kuća blaženog nemira.
Vjera je suprotnost očaju. Umjesto nesebičnog prepuštanja apatiji, sterilnoj dokolici i težnji da „zabava što dulje traje (show must go on) vjera širi obzorja, budućnost smješta u susret s Gospodinom, Gospodarom povijesti, njegovim slavnim dolaskom. Ona, prema tome, nije prijetnja koja bi čovjeka grozničavo držala uz sadašnje trenutke radosti i ugode već prostor ostvarenja Gospodinovih obećanja. Najbolje tek slijedi. Svijest o tome kako umjesto neizbježne propasti slijedi ono najbolje – novi život s Bogom lišen ograničenosti koje prate čovjeka na ovozemaljskom putu – ispunja ga mirom i angažiranim iščekivanjem.
Ukratko, život mu nije neka nepregledna čekaonica neumoljive smrti, već hodočašće kroz predvorje raja prema kući Očevoj. Na tom hodočašću nije najvažnije ono što čovjek ima, jer to može put i otežavati, već ono što on jest. Ta nenavezanost za materijalno koje treba služiti čovjeku, a ne obrnuto, i usmjerenost na izgradnju karaktera, koju ‘zub vremena’ ne nagriza već ostaje vječno naša trajna prepoznatljivost, čini njegov hod laganim, društvo ugodnim, a cijeli život smislenim pothvatom. Zaključno još možemo reći – što god radio pronađi vremena za molitvu. Ona je potreba duše i kroz nju se izgrađuje odnos s Bogom. Rezerviraj deset minuta za Boga uvijek osim kad imaš puno posla. Tad rezerviraj dvadeset jer molitva nije privilegij besposličara već izvor snage i kreativnosti za radoholičare.
Fra Ivica Jurić
Izvor: Miljevci, XLV (2021.) 1(63), 24-25.