Posted by Nakon duge zimske pauze odlučili smo napraviti prvi veći ovogodišnji biciklistički vijađ. Dan je bio prekrasan kao i na prošlom bicikliranju po okolici Splita. A kako i ne bi kad se radi o Danu rada, danu kad mnogi ljudi odmaraju u prirodi. I dok su mnogi odlučili odmarati se i odmorom slaviti rad mi smo se odlučili umoriti da bi se dobro odmorili. Zvuči neobično ali nije zato manje istinito. Čovjek se može dobro odmoriti samo ako se prethodno dobro umori. Već ste shvatili kako se mi profesori - a ovi put se radi se o kolegama fra Anti Vučkoviću i fra Domagoju Volareviću - nedovoljno umaramo.
Doduše, fra Domagoj koji je gvardijan najvećeg samostana redovnika u Hrvatskoj, nikako se ne bi složio s navedenim. Kako pak fra Toni sad radi više u mirovini nego prije dok je predavao na fakultetu kao profesor tako ovo ne može biti drugo doli moje izdvojeno mišljenje. A ja se držim stare mudrosti: tko prizna pola mu se prašta. I ne znam uopće zašto si umišljam da ću i ja u mirovini raditi više. Možda i nisam usamljen u ovakvim razmišljanima. Međutim, kako se produžava životni vijek možda će se produžiti i odlazak u mirovinu pa od planiranoga neće biti ništa. Ako se čak i to dogodi ova priprava na veći rad u mirovini - bit će još duža.
Isključeni privremeno od svakodnevnih briga a naoružani dobrim raspoloženjem krenuli smo ovaj put na Pag, zahvalan otok za bicikliste zbog svoje preglednosti, ravnice i neobičnih a opet prekrasnih pejzaža. Naime, otok Pag je poznat po svojoj jedinstvenoj kombinaciji prirodnih ljepota, kulturne baštine i gastronomije. Već kad smo sišli s autoceste, malo prije Maslenice, i približavajući se Pagu mogli smo po bjelini iz daljine naslutiti njegovu specifičnost. Naime, Pag, osobito njegov sjeveroistočni dio ima Mjesečev pejzaž: kameniti, gotovo pustinjski krajolik koji podsjeća na površinu Mjeseca. Odakle Mjesečev pejzaž na Pagu? To je rezultat kombinacije više prirodnih faktora. Na prvom mjestu nalazi se poznata bura: jak, suh i hladan sjeverni vjetar koji najčešće s Velebita puše prema Pagu. Zatim oskudna otočna vegetacija koju bura neumorno ispuhuje i u kombinaciji s morem odnosno solju čini još oskudnijom ostavljajući za sobom samo gole hridi i oštro bijelo kamenje.
Uz tirkiznu boju mora taj beživotni pejzaž pruža gotovo nadrealan osjećaj; osjećaj neopisive hladnoće i istovremeno neke neobične, ogoljene ljepote. Okružen morem u sjeni velikog Velebita leži Pag, bez šume i zaklona sa sjevera leži sav ogoljen, izručen buri, nepredvidivom moru kao i jakom suncu. More, modro i beskrajno, u ovom vremenu kad se bura privremeno sakrije u dubinu Velebita a turisti još nisu pristigli, more tada tišinom grli paške žale, priča priču koja se samo u osami čuje. Ne, nije to pejzaž, ni more to nije, ni planina, to je jedinstven osjećaj — kao da hodaš po rubu svijeta, gdje sve su riječi već izgovorene i gdje više ništa ne treba reć, uljepšati, nadodati. Može se samo osluškivati. Upijati. U bonaci odmoriti svoju nemirnu dušu. Dopustiti da vanjski mir pobjedi unutarnju buru.
No događa se i obrnut proces. I to baš tamo po sredini Paga, na daleko razvikanoj plaži. Nemirna duša unosi nemir oko sebe i nesklad u prostor. Tu simfoniju stvorenoga najčešće uništavaju različiti "zvučni onečišćivači", glomazni zvučnici u klubovima kao i razlupani auspusi bjesnih auta i motocikala na koje je svojevremeno Toma Bebić ukazivao. Bezuspješno. Tehnika je približila, da ne kažem pobijedila prirodu ali tehnika za razliku od prirode nije stvorila bliskost, blizinu, opuštenost. Stoviše, uvećala je samoću. Sa stotinama uređaja, aplikacija, platformi... pojedinac sve češće hoda sam, jede sam, živi sam.
Ukratko, osluškujući prirodu bivamo i poučeni kako prava radost života ne proizlazi iz onoga što imamo već iz onoga što jesmo. I sve dok nismo zadovoljni onim što jesmo imanje će ostati nedovoljno. Pa i onda kad ga imamo previše. Jer nisu stvari već ljudi oni koji dušu uzdižu. Radost je odraz smirene duše koja kao takva i vanjsku ljepotu primjećuje i cijeni, čuva i unaprijeđuje. Nemiran duh žrtvuje vanjsku ljepotu za svoje hireve a duhovan čovjek oplemenjuje okoliš i ljude koji se daju poučiti.
U prošlom "skitanju" biciklima po Pagu, od prije koju godinu, obišli smo srednji i sjeverni dio Paga. U prigodnom putopisu istaknuli smo zadivljenost kako mnoštvom tako i vještinom građenja suhozida. Suhozidi su diljem Dalmacije najbolji spomenik radišnosti naših predaka kao i simbol nesalomljive volje da iz škrte zemlje izvuku maksimum. Prošli put smo biciklom obišli Pag od Novalje do vrha na sjeveru, do Luna, punte Paga, i natrag a ovaj put od Paškog mosta preko Paga do Novalje i natrag. Prema sjeveru držali smo se biciklističke staze koja podrazumijeva i bili put/makadam uz sjeverne dijelove otoka iznad Paga a na povratku smo uglavnom vozili po južnoj ruti tj. državnoj cesti koja povezuje Novalju i Pag.
Nakon prelaska Paškog mosta nakratko smo obišli obližnju Forticu, utvrdu izgrađenu u 17 stoljeću za kontrolu prolaza između Paga i kopna, te se uputili kroz skladno složene suhozide prema sjeveru. Već sam početak ukazivao je na specifičnost Paga koja se našim bicikliranjem u dubinu otoka sve više pokazivala. Naime, kontrast pitoresknih i gotovo čarobnih malih mjesta na južnoj strani i gotovo pustinjskog krajolika na sjevernoj strani otoka toliko je izražen da bi čovjek i zatvorenih očiju uočio razliku.
Pedaliranje pak uz masline, mendule, opojne mirise mediteranskog bilja, miris i zvuk ovaca, makar se nekima i miris janjetine pričinjao - nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Plavetnilo mora osvaja. Sivilo kamenjara na južnoj strani umanjuje kako lavanda i ružmarin jednako tako i kadulja, timijan i smilje. Oni svojim aromama stvaraju jedinstvenu i opojnu atmosferu kojoj se teško oteti. Njihovi eterični mirisi nisu samo ugodni za osjetila, već imaju i ljekovita svojstva, stoljećima poznata u narodnoj medicini (fratarske ljekaruše) i kulinarstvu a sve više cijenjena i od mnogih turista s kontinenta.
Naravno, brnistru smo namjerno izostavili samo zato da bi je posebno istaknuli kao neizostavan dio mirisnog mozaika Mediterana. Ako se pitate kako izgleda brnistra brzo ćemo vam odgovoriti da je to onaj žuti grm koji već izdaleka primijetite kad se s kontinenta približavate obali. Ona u proljeće ukrašava cijelo primorje, osobito na južnim padinama, svojom bojom i prodornim, slatkim mirisom. Njezin miris je često prvo što osjetite dok se približavate obali. Inače, po njoj je Split i dobio svoj naziv (grčki ασπάλαθος = aspálathos, latinski Spalatum=Split).
Novalja je inače jako poznata turistička destinacija, osobito za mlade. O tisućljetnoj prošlosti i burnim vremenima kroz koje je prolazila Novalja svjedoče brojni arheološki nalazi i ostaci u gradskom muzeju, među kojima se svojom jedinstvenošću ističe antički rimski vodovod iz 1. st. koji je jedini objekt takve vrste na hrvatskoj obali Jadrana. Akvedukt je dugačak oko 1,2 km i njegov se početak nalazi unutar spomenutog muzeja. Uz muzej može se posjetiti i crkva Majke Božje od Ružarija (Mala crikva), koja se nalazi u samom središtu Novalje i u današnjoj veličini sagrađena je u 17. st. na temeljima ranokršćanske bazilike.
Nakon ručka i prvog ovogodišnjeg kupanja u Novalji krenuli smo južnom rutom prema autu na Paškom mostu. Na polovici puta, u Pagu, na samoj rivi i u društvu Juraja Dalmatinca sjeli smo osvježiti se pivom.
Inače, navedeni poznati arhitekt i kipar iz 15. stoljeća imao je ključnu ulogu u urbanističkom oblikovanju novog grada Paga sredinom 15 st. (stari je bio tri kilometra južnije i bio više izložen buri). Premda Juraj Dalmatinac nije izravno projektirao sve građevine, njegova je uloga u oblikovanju urbanističkog plana grada bila presudna i osobito vidljiva na izgradnji Kneževa dvora i Biskupske palače. Kao što je svima poznato najvažnije djelo Jurja Dalmatinca je Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, jedno od najznačajnijih ostvarenja hrvatske i europske gotike i renesanse. U gradnji iste, cijele od kamena, Juraj je razvio jedinstvenu tehniku slaganja kamenih ploča "na suho" i ukrasio katedralu s preko 70 realističnih portreta građana toga vremena.
Premda je rođen i odrastao u Zadru Juraj Dalmatinac je najvažnija djela ostavio u drugim gradovima. Osobito u Šibeniku i Pagu ali i u Splitu (Kapela sv. Staša /Sv. Arnira u splitskoj katedrali), Trogiru (Radovi na Katedrali sv. Lovre (ne i poznati Radovanov portal) i Dubrovniku (nadzor nadgradnjom / obnovom poznatih zidina, suradnja na projektiranju Kneževa dvora). Osim poznatog kipara susreli smo u šetnji Pagom s još jednim Hrvatima poznatim imenom, točnije spomenikom koji krasi centar Paga.
Radi se o Bartolu Kašiću, rođenom pažaninu i znamenitom isusovcu, autoru prve gramatike hrvatskog jezika ("Institutiones linguae illyricae", Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige iz 1604.). Inače, Kašić je prvi preveo i cijelu Bibliju na hrvatski jezik (oko 1633.). Međutim, za razliku od njegova prijevoda Rimskog rituala (Rituale romanum, 1640.) prijevod Biblije nikada nije objavljen. Moguće da je zabrana došla zbog straha od širenja reformacijskih ideja, a dijelom i zbog protivljenja nekih hrvatskih kolega koji su mu zamjerali što je Bibliju preveo na dubrovačko, tj. štokavsko narječje.
U Pagu vrijedi posjetiti i crkvu Marijinog Uznesenja iz 15. stoljeća (Vela Crikva), najveću i najljepšu crkvu na otoku koja posjeduje mnoštvo slika i relikvija (bila i katedralom od 1443. godine do ukinuća Paške biskupije 1828. godine i pripojenja zadarskoj nadbiskupiji). Uz Mjesečev pejzaž paški sir je svakako jedna od znamenitosti po kojima je otok Pag osobito poznat. To je jedan od najpoznatijih hrvatskih sireva, specifičan po tome što se radi od mlijeka paških ovaca koje pasu aromatično bilje natopljeno morskom solju. Dakako da ne možemo preskočiti ni poznatu pašku janjetinu. Dok smo se vozili prema gradu Pagu vidjeli smo mnoge ovčinjake ograđene višestoljetnim suhozidima. Čini se da su ovce najbolja prevencija požara iz jednostavnog razloga što u škrtoj zemlji koju ovce pasu - nema što ni izgorjeti. Vrijedi i obrnuto: zapušteno zemljište i zapuštena šuma predstavlja najveći problem vatrogascima i svim ljudima. Lako zapaljivi materijal koji se godinama skuplja/taloži predstavlja najveći rizik za velike požare.
Također vrijedi posjetiti muzej soli, Crkvu svetog Franje iz 15. stoljeća, uz koju je bio nekad i samostan franjevaca konventualaca, zatim benediktinski samostan svete Margarite iz 15. stoljeća, poznat po daleko cijenjenoj paškoj čipki kao i po jednoj slastici – paškim baškotinima. Časne sestre benediktinki su održavale i prenijele tradiciju izrade paške čipke, jedne od najpoznatijih i najcijenjenijih hrvatskih rukotvorina, koja se nalazi i pod zaštitom UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština.
Kako smo se približavali svom početnom odredištu na Paškom mostu tako je i sunce sve više tonulo u more. Ovih gotovo 100 km ostavilo je traga na tijelu ali ni približno toliko koliko radosti u duši. I ma koliko došli u napast, osobito u brdovitijim dijelovima prijeđene rute kad nas e-bike "prišiša ka' od šale" ipak do daljnjega ne odustajemo od klasičnog bicikliranja jer - nema dobrog odmora bez dobrog umora. I opet ćemo.
Tekst: fra Ivica Jurić
Foto: fra Ante Vučković