Putešestvije fratara po Pagu

BogoslovPosted by

Prve dane proljeća jedna mala skupina fratara (fra Ante Vučković, fra Domagoj Volarević i moja malenkost), zaljubljenika u biciklizam, odlučila je proslaviti jednodnevnim izletom na Pag. Nakon djelomičnog obilaska Hvara, Brača i Pašmana došao je red da upoznamo izbliza, a to se ponajbolje čini biciklom, i našu odavno željenu destinaciju – otok Pag. Bijaše to do nekidan nama skriveni dragulj Jadrana, otok neobičnog pejzaža, čvrsto zagrljen sa sjevera od silnog Velebita i još silnije bure, koja ga razdire svojom silinom te u kombinaciji s morem – po krajobrazu čini sličnim Mjesecu.

Pomnjivo prateći vremensku prognozu izdaljega smo ciljali učiniti izlet na Pag između dvije marčanske bure. Tako je i bilo. Nakon par prekrasnih proljetnih dana osvanuo je miran i vedar dan s ugodnih petnaestak stupljeva u zraku. Nikoga nije trebalo nagovarati, štoviše, jedva smo čekali dočepati se našeg odredišta. Dočim smo se od izlaza Posedarje na autocesti udaljili kojih dvadesetak minuta, ostavljajući Zadar i Ravne kotare za leđima, pred nama se ukazao paški most, koji otok spaja s kopnom, a s kojega su se nazirali obrisi bijelog/surog otoka mjesečeva krajobraza, obasjanog jakim marčanim suncem. Prešavši most kratko smo se zaustavili razgledavajući krasno obnovljenu Forticu, utvrdu nad prolazom s koje puca očaravajući pogled na paški most, Velebit na sjeveru, posut po vrhovima i ‘džepovima’ snijegom kao i na manje otoke  u daljini, na jugu i jugozapadu: Vir, Molat, Olib i Silba.

Pag spada u naše najrazvedenije otoke; obiluje nebrojnim miljama prekrasnih uvala i plaža. Sa svojih 63 km treći je naš otok po dužini, odmah iza Hvara i Cresa. Osim toga okružen je čistim, tirkizno plavim morem, što ga čini omiljenim odredištem za ljetni odmor. Brojni apartmani i kuće za odmor, posuti osobito po južnim dijelovima otoka, ponajbolje svjedoče o njegovoj omiljenosti. Naziv grada a onda i otoka koji, radi kurioziteta spominjemo, administrativno pripada dvjema županijama (ličko-senjskoj i zadarskoj) po jednoj teoriji dolazi od lat. pagus što znači selo, a po drugoj teoriji naziv potječe iz još starijeg razdoblja i grčkog je podrijetla – dolazi od riječi pege što znači izvor. Budući da na Pagu ima izvora, čak i u samom gradu, i da je Pag barem u početku bio selo a osim toga ima grčkih i latinskih ostataka, potonjih puno više, nije lako predvidjeti koja će teorija u konačnici pobijediti. Odoljeli smo da ne postavimo vlastitu teoriju, premda su iskušenja bila velika.

Ipak da zadovoljimo istraživački duh ističemo jednu zanimljivost. Naime, Karlobag, grad na kopnu i ne tako dalek od Paga, možda tek pola sata vožnje brodom, također u svom imenu skriva pag – točnije Karlov pag, Karlovo selo/mjesto. Ako bi to bilo točno onda mi navijamo za prvu teoriju premda je neuobičajeno da se mjesto, koje se prvi put spominje u 10. stoljeću, dakle, za vrijeme hrvatskih vladara, naziva grčkim ili latinskim imenom. Bilo kako bilo čini se da je podijeljenost obilježje koje oduvijek prati i obilježava štoriju Paga, od najranije povijesti do danas. U tome, zapravo, na neki način predstavlja Hrvatsku povijest u malom.

Samo ćemo jednu činjenicu spomenuti iz burne povijesti Paga, koja navedeno potvrđuje. Naime, Pag su kroz povijest neprestano svojatali obližnji jači gradovi: Zadar i Rab. Koliko je to znalo biti doista mučno i krvavo svjedoči i činjenica da su Zadrani, polažući pravo na to da im Pag plaća različite poreze/namete, pet puta od 1202. do 1400. napali, srušili i osvojili Pag te ga prisilili da plaćanje nameta, ponajviše zbog unosne industrije solju. Pažani su, za razliku od ratobornih zadrana, na temelju onoga što smo pročitali, samo jednom, i to sa samo jednom galijom, skupa s Venezijom, napali Zadar. Za rat, dakle, nisu uvijek bili neophodni okolni narodi.

Otok Pag specifičan je po tome što na sjevernom dijelu ima vrlo malo raslinja koje je zbog posolice vrlo slano. Ovce koje pasu tu ‘slanu’ travu i aromatično bilje poput smilja, kadulje i bušina daju specifičnu vrstu mlijeka od koje se radi nadaleko poznati i hvaljeni paški sir.

Od Novalje, preko Jakišnice do Luna, koji je punta Paga a izgledom iz zraka podsjeća na veliki mač vozili smo se biciklima po sto puta ‘gori-doli’ uživajući u blagim uzbrdicama i nizbrdicama, videći čas Velebit i sjeverni dio obale, čas južni i otočiće u daljini. Praćeni blagim povjetarcem, jakim suncem i društvom nebrojenih maslina, ovaca i krasno složenih visokih suhozida stigli smo prvo do crkve sv. Jeronima u Lunu, u kojoj smo se pomolili a zatim i do najsjevernijeg rta s kojega se lipo vidi otok Rab ali i Cres i Lošinj.

Putujući otokom osobito smo ostali zadivljeni mnoštvom, vještinom građenja i visinom suhozida. Suhozidi diljem Dalmacije najbolji su spomenik naše radišnosti i nesalomljive volje da iz škrte zemlje izvučemo maksimum. Oni su tihi ali rječiti svjedoci teškog života naših pradjedova. Svojim oblicima, površinom, izgledom i namjenom, jedan su od najreprezentativnijih primjera pučkog autohtonog graditeljstva. Oni predstavljaju naš Kineski zid i to ne u dijelovima jer su veći od njega, i to nekoliko puta.

U nedavnom intervju dr. Joško Belamarić, dugogodišnji voditelj Zavoda za zaštitu spomenika u Splitu, govoreći o važnosti i zanemarenosti naših suhozida ističe: “Suhozidi dalmatinskih vinograda protežu se na dužini od dva Zemljina ekvatora, volumenom su višestruko veći od volumena svih egipatskih piramida zajedno i sedam puta su duži od Kineskog zida, a do danas nisu primijećeni kao spomenik ljudskog rada i nisu na popisu svjetske spomeničke baštine. Milijuni radnih dana i golem ljudski trud uloženi su tijekom tisućljeća u krajolik izuzetne ljepote i najviše antropološke vrijednosti”. Rečenom se nema što dodati. Suhozidi se grade kao prirodne granice između ograda/zemljišta različitih vlasnika. Ovi na Pagu specifični su po svojoj visini vjerojatno zato da ih ovce ne mogu preskočiti, a po svemu sudeći služe i kao zakloništa od snažne bure. Na povratku iz Luna, preko Novalje, svratili smo u grad Pag, grad bogate i burne prošlosti. Tako smo saznali da postoje Stari i novi grad Pag, koji su međusobno udaljeni oko tri kilometra. Naime, Stari grad Pag bio je smješten na nepovoljnom položaju koji nije dozvoljavao širenje grada, a bio je izloženiji snažnim udarima bure. Tako je daleke 1443. godine započela izgradnja novog grada (današnjeg Paga) 3 kilometra sjevernije od nekadašnjega. Jedan od poznatih graditelja koji je sudjelovao u izgradnji novog grada je i Juraj Dalmatinac.

U Pagu, inače, vrijedi posjetiti Zbornu crkvu Marijinog uznesenja iz 15. stoljeća (Vela Crikva), najveću i najljepšu crkvu na otoku koja posjeduje mnoštvo slika i relikvija, muzej soli, zatim Crkvu svetog Franje iz 15. stoljeća, uz koju je bio nekada i samostan franjevaca konventualaca, Benediktinski samostan svete Margarite iz 15. stoljeća, poznat po daleko cijenjenoj paškoj čipki kao i po jednoj slastici – paškim baškotinima.

Ukratko, Pag je poznat po čuvenom paškom siru, paškoj čipki, proizvodnji soli, paškoj janjetini, lijepim narodnim nošnjama, po Bartolu Kašiću rođenom pažaninu znamenitom isusovcu, autoru  prve gramatike hrvatskog jezika itd. Poznatu pašku janjetinu nismo probali ali neke druge delicije jesmo. Naime, htjeli smo posjetiti jednu od najboljih paških sirana, siranu Gligora u Kolanu, degustirati i kupiti sir ali to nismo uspjeli jer je ona nedjeljom, Bogu hvala, zatvorena. Ipak našli smo sir i vino uz put, ‘na stoliću’ lokalnog proizvođača. Iako smo na povratku u Split planirali sirem i vinom proslavit pobjedu protiv reprezentacije Mađarske u kvalifikacijama za europsko nogometno prvenstvo, to se nije dogodilo. Izgubili smo od Mađarske. Srećom nismo izgubili apetit pa su nam sir i vino isto prijali i bili zaslužena nagrada nakon prekrasnog dana. Opet se pokazalo kako sport povezuje i kako je igra važna a sir i vino sporedni.

Fra Ivica Jurić

Foto: fra Ante Vučković