Posted by Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 24 , 13-35)
Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.
On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«
A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«
A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«
Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.
Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.
Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.
Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«
U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«
Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.
Riječ Gospodnja.
***
Pođemo li u razmišljanju o današnjem odlomku iz evanđelja po Luki od njegove posljednje rečenice, vidimo da su dvojica učenika iz Emausa, kad su se vratili u Jeruzalem ostalim učenicima ispripovijedili dvije stvari: „ono s puta“ i „kako ga prepoznaše u lomljenju kruha“. Pođimo i mi tim redom i prisjetimo se najprije „onoga s puta“. To je put iz Jeruzalema prema Emausu udaljenom šezdeset stadija, što je negdje između jedanaest i dvanaest kilometara. To bi bilo oko dva i po sata prosječnoga hoda. Putnici su dva Isusova učenika, koji nisu pripadala užem krugu Dvanaestorice. Jednomu se ne spominje ime, a drugi se zvao Kleofa, po predaji muž jedne od triju Marija koje su bile podno Isusova križa. Zato se ta Marija i naziva Marija Kleofina (Iv 19,25).
Ne znamo u kojem se trenutku Isus pridružio učenicima na putu, ali baš iz Kleofine rečenice „Za si ti jedini stranac u Jeruzalemu“ čini se da je to bilo blizu Jeruzalema. Ali to nije toliko ni važno. Važno je što se putem događalo, a to je Isusovo otkrivanje dvojici učenika što u svim Pismima ima o njemu. Podsjetimo se da se ovdje riječ „Pisma“ odnosi samo na Stari zavjet, jer Novi, premda je postojao kao stvarnost, još nije postojao kao Pismo.
Dvojica učenika znali su što se ovih dana s Isusom dogodilo u Jeruzalemu. Oni su mislili da to znaju bolje i od svoga suputnika, jer još nisu prepoznali da je to sâm Isus. Zato su mu potanko ispripovijedili sve što se dogodilo i čak mu otužno dali do znanja da taj Isus Nazarećanin nije ispunio njihove nade. Rekli su mu i za priče žena da su vidjele anđele u grobu, ali to ih je samo zbunjivalo. U svakom slučaju, dvojica učenika u svemu tome nisu došli do zaključka da su se u Isusu ispunila Pisma. To je zato jer su oni očekivali ispunjenje Pisama onako kako su to općenito očekivali Židovi u ono vrijeme: doći će Mesija iz Davidova potomstva, oslobodit će narod od svih njegovih neprijatelja i ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo.
Oni su se nadali kralju koji će sjediti na Davidovu prijestolju, a ovomu kralju prijestolje je bilo križ na kojem je razapet. Oni su očekivali da će Mesija uništiti njihove političke neprijatelje, a ovaj Mesija je uništio neprijatelja koji se zove smrt, i to tako što je smrt podnio. Oni su očekivali kralja koji će učvrstiti granice svoga kraljevstva, a ovaj je rekao za sebe da nije kralj od ovoga svijeta i propovijedao o Kraljevstvu Božjem koje je u svijetu prisutno kao kvasac. Nevidljiv je kad se pomiješa s tijestom, ali vidiš njegovo djelovanje.
Dvojica učenika nisu to ništa mogli shvatiti zato jer su Pisma čitali naopako. Oni su istraživali Pisma tražeći u njima što se tek ima dogoditi, umjesto da su iz onoga što se dogodilo i događa razumjeli Pisma. Upravo tako postupa Isus. On im polazeći od toga što se s njime dogodilo tumači što u svim Pismima od Mojsija i proroka, ima o njemu. Isus nije nerealno očekivao to da će učenici čitajući Pisma sami unaprijed predvidjeti sve što će se s njim dogoditi, nego je očekivao to da će, sad kad se sve dogodilo, shvatiti da je to ono što već piše u Pismima, i da će povjerovati. Tako nam je Isus dao i jednu uputu za osobno čitanje i primjenu Svetoga pisma, a to je da ga čitamo kao ogledalo u kojem prepoznajemo i upoznajemo sebe u Božjem svjetlu i tako hranimo i učvršćujemo svoju vjeru u Isusa Krista koji se prisutan u Pismima, a ne da predviđamo da će se nešto iz Pisama ispuniti onako kako smo mi u svojoj glavi zamislili.
Isusovo tumačenje Pisama na putu u Emaus događa se svaki put kada mi kao kršćani čitamo Stari zavjet prepoznavajući u njemu navještaj Kristova pashalnoga otajstva, a to se posebno svečano slavi u liturgiji Vazmenoga bdjenja kada se Pisma čitaju pod svjetlom uskrsne svijeće koja se postavlja pokraj ambona. Eto to je „ono s puta“ kada je dvojici učenika gorjelo srce, ali im se još nisu otvorile oči. To se dogodilo kada su ušli u kuću. Ne vani, ne na putu, nego u kući. Vani se prije toga dogodila tipična scena istočnjačke gostoljubivosti (koja je uostalom vrlo slična našoj), a to je da se gosta bez prestanka nutka i gotovo ga se prisiljava da uđe u kuću i sjedne za stol.
Pa kao što piše u Poslanici Hebrejima gdje se aludira na Abrahama i Lota. „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!“ (Heb 13,2), tako sada Kleofa i drugi učenik ugošćuju onoga koji je neusporedivo uzvišeniji od anđela (usp. Heb 1,1-14).
Slijedi trenutak u kojem Isus uzima, blagoslivlja, lomi i daje kruh, kako je to kod Židova običaj na početku jela. U tom činu učenici ga prepoznaju. Kao da je Isus lomljenjem kruha razderao zastor koji im je zatvarao oči i sad kad su im se oči otvorile događa se ono najneobičnije: Isus im iščezava s očiju.
Ali nije teško protumačiti što znači njegovo iščezavanje s očiju nakon što je blagoslovio i razlomio kruh. Zapravo, to su protumačila već sama dvojica učenika kad su se iste večeri hitro vratili u Jeruzalem i rekli ostalim učenicima kako su ga prepoznali u lomljenju kruha. Nije to Sveti Luka napisao u evanđelju, ali ne bih se čudio da su učenici iz Emausa dotrčali u Jeruzalem s razlomljenim kruhom u ruci i podijelili ga s ostalim učenicima jer su shvatili da je Isus koji im je iščeznuo iz vida tjelesnih očiju ostao prisutan među njima u svakom lomljenju kruha.
fra Domagoj Runje