Kako vide vidioci u Međugorju – psihološka analiza p. Mije Nikića

BogoslovPosted by

Sve što čovjek vidi, čuje, osjeti, doživi i spozna, sve to prolazi kroz filtar njegovog nutarnjeg svijeta, njegove afektivnosti, njegove prošlosti koja više ili manje iskrivi objektivnu stvarnost. Spomenuta istina se odnosi ne samo na poruke koje osoba prima od ovoga svijeta, nego također i na poruke koje primamo od Boga, odnosno od bića s drugoga svijeta, od Majke Božje, anđela i svetaca.

Sve što od njih čujemo, prolazi kroz naš nutarnji svijet, kroz „cjedilo naših osjetila“, rekao bi kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa u miru Benedikt XVI. Slično razmišlja i veliki poznavatelj duša i priznati učitelj duhovnog života, sv. Ignacije Lojolski, osnivač Družbe Isusove. U svojim Pravilima za razlikovanje duhova, on kaže da se i đavao može obući, odnosno maskirati u anđela svjetla da bi tako uspješnije zavarao dušu i odveo je od Boga. Zato treba biti oprezan i dobro ispitati duhove prije nego im potpuno povjerujemo, upozorava nas sv. Ignacije.

Teološko mjesto javne i privatne objave

Nauk Crkve jasno razlikuje javnu od privatne objave i napominje kako između njih vlada bitna razlika. Javna objava „označava Božje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelome čovječanstvu, a kojega ćemo vidljivi trag pronaći u dvodijelnoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta“.

Bog se korak po korak objavljivao ljudima na način da ga razumiju, a najviše im je progovorio u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao čovjekom da ljudima njihovim jezikom kaže ono što Bog želi i od njih očekuje. Sv. IVAN OD KRIŽA s pravom zaključuje da bi svako traženje nove objave bilo neprihvatljivo, štoviše, to bi Boga vrijeđalo, jer nam je već rekao sve u svome Sinu Isusu.

„Darovavši nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konačna Riječ, Bog nam je odjednom tom jedinom Riječju rekao sve… Što je naime nekoć djelomično govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davši nam to sve, pošto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga još ispitivati ili iskati od njega viđenja i objave, ne samo da bi činio glupost, nego bi Boga vrijeđao, jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega tražio još kakve stvari.“

Kad govori o objavi, Katekizam Katoličke Crkve daje nam na znanje da mi Božju objavu još nismo do kraja shvatili ni razumjeli. „Premda je objava dovršena, ipak nije sva potpuno izrečena niti joj je sadržaj iscrpljen. Na kršćanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeća cjelovito dosegne domašaj objave“ (KKC, 66). Sam Isus je rekao da nam još mnogo toga ima kazati, ali da sada to ne možemo nositi (usp. Iv 16,12-14).

Osim javne objave koju je Crkva prihvatila, postoji još i privatna objava, odnosno razna ukazanja, viđenja, nutarnji govori i slično. Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže sljedeće: „Tijekom stoljeća bilo je takozvanih ‘privatnih’ objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ‘poboljšaju’ ili ‘upotpune’ konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi“ (KKC, 67).

Privatna objava biva vjerodostojna po tome što usmjeruje prema javnoj objavi. Pristanak priznatim privatnim objavama treba biti sukladan pravilima razboritosti. Flamanski teolog i veliki poznavatelj problematike privatnih objava kaže da crkveno odobrenje privatne objave obuhvaća tri elementa: 1) Dotična poruka ne bi smjela sadržavati ništa što bi bilo suprotno vjeri ili moralu Crkve; 2) Dopušteno je objaviti je; 3) Vjernicima je dopušteno podariti joj na razborit način svoj pristanak.

Govoreći o privatnim objavama kardinal Ratzinger donosi sljedeći kriterij njezine vjerodostojnosti i prihvatljivosti za Crkvu: „Mjerilo za istinitost i vrijednost neke privatne objave jest njezina usmjerenost prema samome Kristu. Ako nas ta objava odvraća od Krista, ili ako pak samu sebe osamostaljuje ili ako se nudi kao neki drugi i bolji poredak, štoviše važniji i od samoga Evanđelja, onda ta objava sigurno ne potječe od Duha Svetoga, koji nas uvodi u Evanđelje, a nikako ne izvodi iz njega.

To ne isključuje da neka privatna objava ne (po)stavlja nove naglaske, da ne ističe nove oblike pobožnosti ili pak produbljuje i proširuje stare. Međutim, u svemu tome mora se raditi o tome da ta privatna objava hrani vjeru, nadu i ljubav, koji ostaju za sve trajni put spasenja.“

Psihološki karakter privatnih objava

Teološka antropologija razlikuje tri načina zapažanja ili viđenja stvarnosti: gledanje pomoću osjetila odnosno vanjsko tjelesno zapažanje (visio sensibilis), nutarnje zapažanje (visio imaginativa) te duhovno gledanje odnosno zrenje koje se događa u visokom stupnju mističkog doživljaja (visio intellectualis).

Privatne objave, odnosno razna viđenja i ukazanja spadaju u vrst nutarnjih zapažanja (visio imaginativa) budući da slike i likove koji se prikazuju u viđenjima ne postoje u izvanjskome prostoru i njih „vide“ samo vidioci za koje je spomenuto nutarnje zapažanje ili zrenje identično s vanjskom osjetnom pojavom. To znači da vidioci imaju dojam kao da gledaju neku pojavu vanjskim tjelesnim zapažanjem kao što vide svi ljudi.

Spomenuto nutarnje gledanje ili visio imaginativa aktivira se onda kad je duša dirnuta impulsima, poticajima neosjetnoga, tj. onoga što nije vidljivo ili zamjetljivo običnim osjetilima, nego je zamjetljivo nekim „nutarnjim osjetilima“. Likovi koji se ukazuju osobama u privatnim objavama tako diraju dušu da ona reagira na te impulse. „Za to je potrebna nutarnja budnost srca koje redovito nema zbog snažnih vanjskih zbiljnosti te slika i misli koje ispunjavaju čovjekovu dušu“, naučava nas kardinal Ratzinger (sada papa u miru Benedikt XVI.).

Povlašteni primatelji ukazanja i privatnih objava su često djeca jer je njihova duša još premalo iskrivljena, a nutarnja sposobnost zapažanja je još uvijek netaknuta, smatra kardinal Ratzinger. Svojevrsnu potvrdu spomenute tvrdnje možemo naći kod samog Isusa koji na prigovor velikih svećenika i starješina da se ušutkaju djeca koja su na Cvjetnicu klicala hosana u jeruzalemskom hramu, odgovara „iz usta djece i dojenčadi pripravljaš sebi hvalu“ (Usp. Mt 21,16).

Struktura procesa prevođenja nutarnjih zapažanja

Temeljna istina u svakoj percepciji glasi da mi nikada ne vidimo čisti objekt, niti shvaćamo doslovno poslanu poruku, nego i jedno i drugo (objekt i poruku) doživimo na svoj, subjektivni način, a to znači da ih malo iskrivimo ili u najmanju ruku ograničimo. To vrijedi za percepciju ili spoznaju vanjskim osjetilima, a još više za percepciju nutarnjim zapažanjem. U doživljavanju i interpretiranju vanjske vidljive i nevidljive stvarnosti uvijek ima udjela i subjektivni čimbenik.

U svojoj knjizi Psihologija i duhovno razlučivanje, Noémi Meguerditchian kaže: „Mi se Bogu približavamo, shvaćamo ga i razumijevamo – bilo u našem čitanju Biblije, bilo u stvarima koje nam se događaju – polazeći od nas samih, od naših strahova, naših ideala, naših mentalnih shema shvaćanja i reakcija koje smo nakupili tijekom svoga odgoja od samog početka naše povijesti“.

Sve što vidimo, čujemo, opipamo i doživimo, prolazi kroz cjedilo ili filtar naših osjetila koja odrađuju proces prevođenja. „U nutarnjem gledanju proces prevođenja postoji daleko više nego u vanjskome tako da je subjekt onaj koji bitno sudjeluje u stvaranju slike onoga što se pojavljuje. Slika se može „primiti“ samo prema njegovim osobnim mjerilima i mogućnostima“, kaže i naučava kardinal Ratzinger.

To praktički znači viđenja i ukazanja nikada nisu prenesena kao fotografija bilo vizualna ili auditivna onoga što su vidioci vidjeli i čuli, nego su slika i sadržaj “filtrirani“ ili „procijeđeni“ kroz nutarnji psihički aparat vidioca, odnosno kroz njihove svjesne i nesvjesne želje, strahove, očekivanja, konflikte i stavove.

Spomenutu tvrdnju možemo ilustrirati sljedećim primjerom: ako se jednom crncu ukažu zajedno đavao i anđeo, u interpretaciji svoga doživljaja i viđenja crnac će najvjerojatnije reći da je anđeo bio crne, a đavao bijele boje kože, dok bi vidioc koji je bijelac, rekao da je anđeo bijele, a đavao crne boje kože. Tko od njih ima pravo? Mislim da smijemo reći: obojica. Nijedan nije lagao, a govore različito. To je sudbina naše percepcije. Sve što se prima, prima se na način primatelja.

Spomenute tvrdnje potvrđuje dubinska psihološka analiza procesa ljudske spoznaje i percepcije. Ona izgleda ovako:

  1. PERCEPCIJA: na početku mora biti neki impuls izvana ili neka ideja ili viđenje iznutra. Ono prvo što nam dođe na pamet ili što zamijetimo vanjskim ili „nutarnjim“ osjetilima pokrene lanac spoznaje i djelovanja.
  2. AFEKTIVNA MEMORIJA: to je živa uspomena naše prošlosti; uspomena povijesti osjećajnog (emocionalnog) života svake osobe. Budući da nam je uvijek na raspolaganju, ona igra važnu ulogu u procjeni i interpretaciji svega oko nas i kao takva može se nazvati matrica svakog iskustva i djelovanja. Iskustva afektivne naravi koja smo doživjeli u prošlosti odmah se aktiviraju kad se otkrije bilo kakva veza između onoga što trenutno vidimo ili doživljavamo s onim što smo nekada u prošlosti vidjeli ili doživjeli. Takva „probuđena“ afektivna iskustva imaju moć da stvarnost koju trenutno doživljavamo „oboje“ svojim bojama, odnosno „filtriraju“ prema vlastitim željama, strahovima i očekivanjima.
  3. AFEKTIVNA PROSUDBA: ona se događa na temelju afektivne memorije. U našem prvom kontaktu sa svijetom – bilo vanjskim ili nutarnjim, najprije dolazi do afektivne prosudbe i prosuđivanja stvarnosti. Ova se prosudba ravna prema subjektivnom kriteriju koji zaključuje da je nešto dobro i istinito samo zato što se to meni sviđa, odnosno da nije dobro ni istinito ako mi se ne sviđa. Radi se dakle o posve egoističnom i subjektivnom kriteriju koji iskrivljuje stvarnost. To je prvotna prosudba koju osoba čini nesvjesno i to samo na temelju svojih iskustava emocionalne naravi iz prošlosti.
  4. EMOCIONALNI ODGOVOR: spomenuta afektivna prosudba pokrene određene emocije koje predisponiraju osobu da reagira na određeni način, tj. da se približi objektu koji joj se sviđa ili da se udalji od svega što je procijenjeno kao nepoželjno. Na temelju emocionalne prosudbe aktiviraju se pozitivne ili negativne emocije koje pokrenu osobu na djelovanje. Takva odluka i djelovanje vlastito je djeci i nezrelim osobama makar su odrasle.
  5. RAZUMSKA PROSUDBA: nakon afektivne prosudbe i aktiviranih emocija, prije nego stupimo u djelovanje, trebala bi se dogoditi razumska prosudba. Ona se ravna prema kriteriju istine. Osoba koja misli razumski, pita se da li je ono što mi se sviđa zaista dobro za me, da li je istina ili nije. Aktivirajući razumsku prosudbu prije odluke i djelovanja, osoba će uvidjeti kako se često puta događa da je istinito baš ono što joj je teško i što joj se ne sviđa.
  6. PROČIŠĆENE EMOCIJE: nakon razumske procjene stvarnosti aktiviraju se pročišćene ili nesebične emocije. One su nam potrebne da nas pokrenu na djelovanje.
  7. ODLUKA I DJELOVANJE: nakon razumske prosudbe i pročišćenih emocija može se donijeti zrela odluka i dati se na djelovanje koje će sada biti dostojno čovjeka i koje će doprinositi njegovu dozrijevanju i istinskom ostvarenju u svakom pogledu.

Primjena na primjeru privatnih objava i ukazanja

Polazimo od pretpostavke da se radi o autentičnoj objavi i stvarnom ukazanju koje je percipirano nutarnjim zapažanjem. Spomenuto nutarnje gledanje nije mašta, nego stvarni i istinski način zapažanja. Međutim, govor o doživljenoj objavi i interpretacija viđenoga u jednom ili više ukazanja, već su drugotna elaboracija prvotne doživljene stvarnosti. To znači da od vidjelaca mi dobivamo „filtriranu“ ili „procijeđenu“ stvarnost.

Ne čine to vidioci svjesno. Oni pričaju onako kako mogu i znaju, često puta su i sami svjesni da njihov govor i opis daleko zaostaje od onoga što su stvarno vidjeli i doživjeli. S tim u svezi, kardinal Ratzinger kaže: „Slike su naprotiv satkane takoreći od poticaja što dolazi odozgor i postojećih sposobnosti i mogućnosti subjekta koji zapaža, u ovom slučaju djece. Stoga je slikoviti jezik tih viđenja simbolični jezik“.

U opisu i interpretaciji onoga što su vidjeli i doživjeli, vidioci upotrebljavaju slike i znanje koje su naučili u školi i vjeronauku. Upravo to je imao na pameti kardinal Ratzinger kad je za opis tajne koju je dala fatimska vidjelica Lucija, rekao: „Završetak tajne podsjeća na slike koje je možebit Lucija vidjela u pobožnim knjigama i kojih je sadržaj crpljen iz ranijih spoznaja vjere“.

Ova Ratzingerova izjava savršeno se slaže s onim što otkriva dubinska psihologija kad govori o procesu percepcije bilo koje osobe. U jednom autentičnom ukazanju poruka i slika koju nam vidioci prenose jesu rezultat poticaja odozgor, od Boga, Isusa, Majke Božje ili nekog sveca i postojećih sposobnosti osobe koja ima ukazanje. To znači da će isti događaj i istu poruku vidioci različito prenijeti, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima, odnosno prema svojim željama, strahovima i očekivanjima.

Drugim riječima, osobna povijest, afektivna memorija, sve ono što je vidjelac u svome životu doživio nužno se upliće u poruku i viziju koju on odozgor prima. Sukladno tome, moramo reći kako treba biti oprezan i kritičan u prosudbi onoga što nam vidioci prenose kao poruku Neba. Nije razborito sve što kažu odmah primiti „zdravo za gotovo“, nego treba provjeravati duhove.

Treba imati na pameti da nam vidioci nikada ne prenose fotografije vizija niti snimljeni tekst poruka, nego do nas dolazi ono što je već prošlo kroz njihov nutarnji svijet, njihovu podsvijest, njihovu prošlost. Imajući na pameti ovu činjenicu, postaje jasno kako je u ovu stvarnost o privatnim objavama i ukazanjima nužno uvesti pravila o razlikovanju duhova. Toga je bila svjesna i vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila da njoj nije darovano tumačenje tajne, nego samo njezino viđenje.

Papa Benedikt XVI.: Tumačenje tajni spada na Crkvu

„Tumačenje tajne spada na Crkvu, a ne na vidioca“, kaže bivši kardinal Ratzinger, a sada papa u miru Benedikt XVI. Nadalje, kad vidioci govore o budućim događajima, često puta dramatičnim i zastrašujućim koje čekaju ovu našu povijest, ne smijemo ih uzimati doslovno kao navještaj nečega što će neminovno doći, nego kao prijeteću opasnost koja bi se mogla dogoditi ako se ljudi ne obrate.

I o tome govori kardinal Ratzinger u svome tumačenju fatimskih tajni: „Budućnost nije nipošto nepromjenljivo determinirana, a slika koju su djeca vidjela nikako nije unaprijed snimljeni film onoga što će se dogoditi u budućnosti, u kojoj ne bi bilo moguće ništa više promijeniti. Cijelo je viđenje uslijedilo uopće s razloga da se posvijesti čovjekova sloboda te da se ta sloboda usmjeri prema pozitivnome. Smisao ukazanja odnosno viđenja nije da nam prikaže film o nepromjenljivo fiksiranoj budućnosti. Smisao je ukazanja upravo suprotan, naime da se pokrenu sve snage promjene prema dobrome i za dobro“.

Prema tome, ne postoji nepromjenljiva sudbina koja upravlja ovim svijetom, nego postoji Providnost Božja koja uvijek ima zadnju riječ. Vjera i molitva su sile koje mogu zahvatiti u ljudsku povijest. Komentirajući izjavu Pape Ivana Pavla II., izrečenu 13. svibnja 1994. godine, kako je majčinska ruka usmjerila u drugome pravcu smrtonosno zrno, koje mu je trebalo oduzeti život, kardinal Ratzinger zaključuje „da je na kraju molitva jača od metaka, a vjera snažnija od divizija“.

Izvor: Glasnik Srca Isusova i Marijina (http://glasnik-sim.hr)