S velikom nježnošću Dostojevski opisuje drugi dolazak Isusa na zemlju, ne poput munje koja je sijevnula od istoka prema zapadu na koncu svijeta, nego prije toga, kao posjet svojoj djeci. Iz beskrajnoga milosrđa, piše veliki ruski pisac, Isus se javio tiho i neprimjetno, ali svi su ga odmah prepoznali.
To su redci iz njegova zadnjega romana, Braća Karamazovi, koji je pisao dvije godine i koji je neka vrsta njegova literarnoga mementa jer je umro manje od četiri mjeseca nakon njegova objavljivanja. Radnja je slična Zločinu i kazni, ali mnogo zamršenija jer se ubojstvo dogodilo u obitelji, između oca i njegova četiri sina, a k tomu u knjizi ima vrlo mnogo rasprava o Bogu, slobodnoj volji i morala; moglo bi se reći da je roman zapravo teološka drama koja se bavi problemima vjere, sumnje i razuma u Rusiji koja je upravo krenula na put modernizacije i revolucije.
Strašni nesporazum
U toj bogatoj i razvedenoj priči pojavljuje se i Isus kojega ljudi odmah prepoznaju. Narod s nezadrživom silinom hrli k Njemu, piše u Karamazovima, okružuje ga, jati se oko Njega, prati ga. On tiho prolazi između njih s blagim osmijehom beskonačne samilosti. Sunce ljubavi gori u Njegovu srcu, zrake Svjetlosti, Pravednosti i Sile izviru mu iz očiju, obasjavaju ljude i potresaju njihova srca ljubavlju koju mu uzvraćaju. On širi prema njima ruke i blagoslivlja ih, a kad dodirne ljude, ili čak kad oni dodirnu njegovu halju, zrači ljekovita sila.
Međutim, kao i kada je Isus prvi put došao na svijet, dolazi do strašnoga nesporazuma i Bogočovjek je ponovno uhićen. Uhitio ga je Veliki Inkvizitor, a tu pripovijest u pripovijesti priča lik Ivan Karamazov koji ispituje svoga brata Alekseja, redovnika novaka, o mogućnosti osobnoga i dobrohotnoga Boga. „Veliki Inkvizitor” važan je dio romana i jedan od najpoznatijih ulomaka u modernoj književnosti zbog svojih ideja o ljudskoj prirodi i slobodi te temeljne dvosmislenosti. U dugom monologu Veliki Inkvizitor tvrdi da samo đavolska načela mogu dovesti do sveopćega ujedinjenja čovječanstva: daj čovjeku kruha, nadziri njegovu savjest i vladaj svijetom; Isus je pogriješio jer je čovjeka visoko cijenio.
„Zašto si nam došao smetati?” pita Veliki Inkvizitor uhićenoga Isusa. „Zar nisi tada tako često govorio: 'Hoću vas učiniti slobodnima.' Ali evo, vidio si sada te 'slobodne' ljude. U ovo vrijeme, i to baš sada, ovi ljudi su sigurniji nego ikada da su potpuno slobodni, međutim, oni su nam sami donijeli svoju slobodu i pokorno je položili pred naše noge.”
Čovjek bez slobode
Kome su to ljudi darovali svoju slobodu? Dostojevski piše zagonetno i dvosmisleno, ali u jedno nema sumnje: ljudi su se okrenuli od Krista i poklonili onom „strašnom i mudrom duhu”, kako stoji u romanu, „duhu samouništenja i nepostojanja” koji je napastovao Krista u pustinji. Dostojevski smatra tri pitanja kojima je Đavao iskušavao Isusa nečim što daleko nadilazi svu ljudsku mudrost, sažetkom sve kasnije povijesti, spojem svih nerazrješivih proturječnosti ljudske prirode na cijelom svijetu. Naime, Veliki Inkvizitor smatra da za ljudsko društvo nema ništa nepodnošljivije od slobode te da će čovjekovu pokornost kupiti svatko tko mu da kruh:
„A vidiš li ovo kamenje u ovoj goloj i vrletnoj pustinji? Pretvori ga u kruhove, i za Tobom će pohrliti čovječanstvo kao stado, zahvalno i poslušno, premda vječno u strahu da ćeš povući ruku svoju od njih i da će im nestati Tvojih kruhova. Ali nisi htio lišiti čovjeka slobode i odbio si prijedlog, jer kakva bi to bila sloboda – zaključio si Ti – kad bi se pokornost kupila kruhom? Rekao si da čovjek ne živi samo od kruha, ali znaš li Ti da će se u ime tog istog kruha zemaljskog dići na Tebe duh zemlje, i sudarit će se s Tobom, i pobijedit će Te.”
Te čudne i strašne riječi pročitao sam još dok sam išao u školu, kada sam prvi put uzeo u ruke taj velik i neobičan roman; otada sam ga pročitao čitavoga još dvaput, a u zadnje vrijeme opet sam počeo u nj zavirivati. Slika Isusa koji je ponovno došao na svijet, i koji je ponovno izložen prosuđivanju moćnika, ne može se lako zaboraviti. Dirljivo Krista dočekuju obični i skromni ljudi, oni djetinjim povjerenjem donose Isusu svoje bolesti i patnje, i sasvim prirodno prihvaćaju njegova čuda. Oni koji su na vlasti, međutim, odbijaju ga, i radije prihvaćaju životna načela njegova Protivnika.
Cijena rata
Nećemo pogriješiti ako u Velikom Inkvizitoru prepoznamo duh modernoga obilja, visokoga standarda i potrošačkoga društva. „Čovječanstvo će proglasiti ustima svoje premudrosti i znanosti da nema zločina, dakle, da nema ni grijeha, nego ima samo – gladnih. 'Nahrani ih, pa onda i traži od njih vrlinu!' – eto što će biti napisano na barjaku koji će se podići protiv Tebe i koji će srušiti hram Tvoj. Na mjestu hrama Tvoga podići će se nova zgrada, podići de se ponovno strašna Babilonska kula.” No nitko ljudima neće dati kruh dokle god ostanu slobodni, nego će donijeti svoju slobodu pred noge Velikog Inkvizitora i kazati: „Nahranite nas, pa makar nas i porobili!”
Dok traje užasan rat u našoj velikoj blizini, vidimo da i on ima cijenu: pristajanje uz sankcije napadaču u znak solidarnosti sa žrtvom. To znači skuplji benzin i plin, više cijene u dućanima, možda čak i nestašice, što se sve čini sitnicom ako može zaustaviti razaranja. Pa i na to se nerado pristaje jer nam komfor više znači od života ljudi koji čak i nisu daleko od nas.
Veliki Inkvizitor prezire ljude, smatra ih slabima, poročnima, ništavnima i buntovnima. I ovako govori Isusu: „Ti si im obećao kruh nebeski, ali, ponavljam opet, može li se on, u očima slabog, vječno poročnog i vječno nezahvalnog ljudskog plemena, usporediti sa zemaljskim? I ako za Tobom, u ime kruha nebeskog, pođu tisuće i deseci tisuća, što će biti s milijunima i s desecima milijuna bića koja neće biti kadra da prezru zemaljski kruh radi nebeskog? A nama su mili i slabi. Oni su poročni i buntovni, ali, na kraju krajeva, baš će oni postati poslušni. Oni će se diviti nama i smatrat će nas za bogove zato što smo im se stavili na čelo i što smo pristali da podnosimo slobodu koje su se oni uplašili i da njima vladamo – tako će im naposljetku biti strašno da budu slobodni!”
Blagi osmijeh
No Veliki Inkvizitor griješi! On govori Isusu kao da ga poznaje, ali ne poznaje ga; on nije osjetio Silu koja iz njega struji; on govori o nebeskom kruhu, a da nema ni najbljeđu predodžbu o čemu je riječ. Veliki Inkvizitor posve je zemaljski, zbog čega i nema snage da se izdigne iz svoje slabosti i sebičnosti. Tko je makar i na tren uhvatio Kristov blagi osmijeh beskonačne samilosti, promijenjen je jer mu se srce potreslo. Čak je i Veliki Inkvizitor na kraju osjetio plam Kristove ljubavi: pošto je saslušao sve optužbe, Isus mu se približio i nježno poljubio. Ne može se Isusu odoljeti.
Boris Beck
Izvor: Svjetlo riječi