Václav Havel o mržnji

BogoslovPosted by

Onako kako zaljubljeni čeznu za ljubljenima i ne mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje

Havel je na Konferenciji o mržnji u Oslu 28. kolovoza 1990. govorio o fenomenu mržnje. Govorio je kao izvanjski, nemirni promatrač toga fenomena, „jer među brojnim negativnim osobinama, kojih sigurno imam dosta, začudo nemam sposobnosti mržnje“. Izlagao je o osobinama ljudi koji mrze i pokušao je dati objašnjenje podrijetla njihove mržnje. Veli da je mržnja „iskaz stanovite velike i, u suštini, nezasitne čežnje, stanovite trajne nemogućnosti ispunjenja želja, stanovite mahnite ambicije. Ona je unutrašnja monumentalnost koja svoga nositelja uvijek nanovo na nešto tjera, nekamo ga vuče, i gotovo nadilazi“.

O mržnji se ne može govoriti kao o nedostatku ljubavi, jer s njom ima nešto slično – samotranscendentni element, „odnosno, ono upinjanje k drugom, ovisnost o njemu, čak izravno delegiranje dijela vlastitog identiteta u drugoga. Onako kako zaljubljeni čeznu za ljubljenima i ne mogu bez njih, tako i mrzitelji čeznu za objektom svoje mržnje. Kao i ljubav i mržnja je izraz čežnje za apsolutnim, iako tragično izopačen izraz.“ Ljudi koji mrze imaju trajni osjećaj da im se čini nepravda. Žele biti središte svijeta i trajno su frustrirani i razdražljivi zbog činjenice da ih svijet ne prihvaća i ne priznaje svojim središtem.

„U podsvijesti mrzitelja drijema izopačeni osjećaj da su oni jedini pravi nositelji potpune istine te, tako, stanoviti nadljudi ili, dapače, bogovi, i da zbog te titule zaslužuju potpuno priznanje svijeta. Oni su poput loše odgojene djece koja misle da njihova majka postoji samo zbog toga da njih obožava i zamjeraju joj što katkad radi i nešto drugo.“„Ljudi koji mrze žele dosegnuti nedostižno i neprekidno se izjedaju zbog nemogućnosti da ga dosegnu, a uzrok tome vide u sramotnom svijetu koji im to onemogućava.

Mržnja je đavolska osobina paloga anđela: to je stanje duše koja želi biti Bog, dapače, misli da to doista i jest, a neprekidno je muče naznake da to ipak nije i ne može biti. To je osobina stvorenja koje je ljubomorno na Boga i izjeda ga osjećaj da mu put do Božjeg trona, na kojem bi on morao sjediti, priječi nepravedni svijet koji se protiv njega urotio.“ Uzrok toga neuspjeha je, dakle, okolni svijet, a ne on koji mrzi. Taj krivac je suviše apstraktan, nedohvatljiv da bi ga se moglo konkretno optužiti. Zato mrzitelj pronalazi konkretnog krivca, „u suštini slučajnog i lako zamjenjivog.“

U vezi s tim Havel kaže: „Primijetio sam da je mrzitelju njegova mržnja važnija negoli njezin objekt te da objekte mržnje može mijenjati vrlo brzo, a da se u njegovu odnosu prema njima ništa ne mijenja. Takvo je ponašanje shvatljivo jer mrzitelj ne osjeća mržnju prema konkretnom čovjeku kao takvom već prema onome što mu taj čovjek predstavlja: skup prepreka na njegovu putu prema apsolutnom, prema apsolutnom priznanju, apsolutnoj moći, posvemašnjoj identifikaciji s Bogom.

“Slijedeća karakteristika mrzitelja prema Havelu je kompleks manje vrijednosti, ili, kako on to naziva, da se radi: „o ljudima s kompleksom sudbinske nemogućnosti ocjenjivanja vlastite vrijednosti.“ Za mrzitelja je još karakteristično nepoznavanje osmijeha koji nadomješta cerenjem. „Nesposoban je za šalu i samo se kiselo podsmjehuje. Nesposoban je za pravu ironiju jer je nesposoban za samoironiju; autentično se može smijati samo onaj tko se umije smijati sam sebi. Mrzitelja karakterizira ozbiljno lice, snažna uvredljivost, jake riječi…, zato nema osjećaja primjerenosti, ukusa, stida, odmaka, sposobnosti da sumnja, i uopće, da se pita, nema svijesti o vlastitoj prolaznosti i o prolaznosti svega.

Mrzitelj ne shvaća mjeru stvari, mjeru svojih mogućnosti, mjeru svojih prava, mjeru svojeg vlastitog postojanja. Misli da ima nešto poput bjanko ulaznice za sva mjesta pa tako i za Nebo. Ako netko njegovu ulaznicu dovodi u sumnju, shvaća ga neprijateljem koji mu nanosi nepravdu.“ Havel dalje govori o projiciranju vlastite zlobe u druge. „Čovjek koji mrzi u suštini je nesretan čovjek i nikada ne može biti posve sretan, jer se na njega, naposljetku, obruši odnekud – primjerice iz veselog, pomirljivog i opraštajućeg osmijeha njegove žrtve – čitava grozota njegove nemoći, odnosno, njegove nesposobnosti da bude Bog.

“Havel u daljnjem izlaganju govori o kolektivnoj mržnji što je vrlo karakteristično za naše životno okruženje. Ali kolektiv koji mrzi sačinjen je od pojedinaca disponiranih za individualnu mržnju. U biti se radi o pojedincima koji imaju tragičnu sposobnost mržnje i nerijetko se dogodi, kako Havel kaže, „da uspiju privući moralno malene, slabe, sebične i ljude lijenog duha, koji su nesposobni samostalno razmišljati“.Karakteristike kolektivnih mrzitelja, iako jako važne jer se u njima možemo lako prepoznati, ostavljamo za neku drugu zgodu. Dobro je poznavati i loše strane svoga duha jer kukolj se od žita može odvojiti samo ako se zna što je žito a što kukolj.

P.S. Václav Havel bio je predsjednik Čehoslovačke u vrijeme njezinog raspada. Poslije je u dva mandata bio predsjednik Češke. Poznati je borac za ljudska prava. Poslije okončanja političke karijere intenzivno se bavi pisanjem. Dok je bio predsjednik, jedan engleski novinar rekao je da je Havel najveći intelektualac među suvremenih političarima. Havel je preminuo 18. prosinca 2011.

Izvor: www.prometej.ba