Posted by Bila jednom dva trona: onaj kraljevski i onaj papinski. I nisu se baš uvijek dobro međusobno slagali, ali jesu se ipak poprilično dugo međusobno uvažavali i, kad je ustrebalo, jedan bi drugom znao priteći u pomoć. Papa bi, naime, kralju davao krunu i mač, a ovaj bi zauzvrat tim mačem branio i sebe i papu, odnosno Crkvu. A kako je papinstvo božanska ustanova - a i kralj je to bio "po milosti Božjoj" - ovakva biocenoza je te odnose mogla samo dodatno učvršćivati. I učvršćivala je, ali isključivo do onoga trenutka kad je neizbježno morala izbiti svađa oko toga koji je od njih izvorno bliži Božjemu tronu, pa samim time i onom drugom nadređen. Kraj svađe je poznat: kraljevstvo je krunu i mač unaprijed uzimalo iz svoje ruke, a papinski tron je ostao sam, bez adekvatnoga sugovornika.
No najveća revolucija se ipak nije dogodila u pukom definitivnom razlazu tih dvaju tronova, već u činjenici da se nakon toga kraljevstvo "po milosti Božjoj" ubrzo u potpunosti urušilo u vlast "u ime naroda" čime se legitimitet nekadašnjega monarha profanirao i raspršio "per capita" među stanovnike države. Na taj je način od nedemokratskoga društva nastalo demokratsko, a od mase politički nevažnih državnih podanika nastalo je društvo odgovornih građana.
Dakako, da takvim zbivanjima nisu bili svi jednako oduševljeni, jer ne samo da je kralj bio nesretan zbog toga sto je srušen, odnosno, ondje gdje nije u potpunosti srušen, što je degradiran na čisto estetski "fikus", nego ni svi bivši njegovi podložnici nisu bili veoma sretni što su postali građani. Kao što, naime, obični vjernik u Crkvi nije imao druge zadaće ili drugih prava doli da sluša, služi i tako "spasi dušu svoju", a sve se ostalo u Crkvi odvijalo bez njega i mimo njega, tako ni kraljev podložnik nije trebao razbijati glavu ni o čemu jer i nije bio odgovoran ni za što drugo doli za svoj osobni život i za svoje "privatne stvari".
Prema izjavi Pija X., naime, Crkva se sastoji od dva staleža, hijerarhije i laikata, pri čemu sva vlast upravljanja pripada hijerarhiji, dok "vjernici imaju obvezu podložiti se crkvenoj vlasti i svojim pretpostavljenima iskazivati posluh", što je, kao pravilo, vrijedilo i za područje civilnoga zivota. I političko-društveni ustroj se dijelio na dva u potpunosti odijeljena sloja: oni koji vladaju i oni nad kojima se vlada. Onoga, naime, nad kojim se vlada, "običnoga čovjeka" - a to je apsolutna većina pučanstva svake zemlje - nikada nitko nije pitao ni o ratu, ni o miru, ni o školstvu, ni o zdravstvu, niti o gospodarstvu... Nije ga se pitalo ni u kojoj državi želi živjeti, ni kojim jezikom govoriti, pa ponekad ni kojoj vjeri želi pripadati (Cuius regio, illius religio). Sve je to za njega, a bez njega, određivao njegov vladar "po milosti Božjoj".
No, sad kad je postao građanin, morao je i društveno i politički sazrjeti te napokon na sebe preuzeti odgovornost kako za svoj osobni život i život svoje obitelji, tako i za državu i društvo. Na taj se nacin tzv. mali čovjek najednom našao u neobranom grožđu, točnije u situaciji da se napokon i njega pita, a da pritom o svemu tome on sam zna malo ili ništa! I u tome je glavni problem demokracije: Da bi se donosile mudre odluke traži se znanje i poštenje, a to opet traži trajno učenje i trajni odgoj, a ta mudrost nije dodijeljena pojedincu s njegovim građanskim pravima.
Pojedini građanin je, dakle, dobio pravo i dužnost da donosi odluke, ali nije ujedno dobio i znanje i mudrost koje treba imati onaj koji te odluke donosi! To znanje i mudrost su sad postali zadaćom koju valja cjeloživotnim učenjem i odgojem trajno stjecati. Onaj pak tko živi, i želi živjeti u demokraciji, a to znači onaj tko u okviru sustava sudjeluje u donošenju odluka, a da pritom ne samo da ne zna, nego niti ne želi znati, odnosno ne želi se moralno i intelektualno izgrađivati, taj je neodgovoran čovjek!
Ne čudi stoga sto oni komotni i neodgovorni nastoje i nadalje živjeti kao da se ništa nije promijenilo, kao da stanje u državi i društvu ni danas nije i njihova stvar, odnosno kao da za sve ono što se u državi i društvu negativno događa nisu i oni sami odgovorni. A jesu, i pred svojom savješću, i pred Bogom, i pred narodom i pred poviješću.
Dugo je trebalo prvomu tronu, tj. crkvenoj vlasti, da se privikne na činjenicu da onoga drugoga trona više nema, da nema čak ni bilo kakvih izgleda da bi se on mogao ponovno pojaviti barem na nekakav analogan način i da se stoga mora odrediti prema novonastalim okolnostima. Dok je u crkvenoj vlasti postojala nada da su sve rečene promjene samo izraz anarhije i bezvlašća, i kao takve tek povijesne pojave kratkoga daha, što znači dok se u Crkvi vjerovalo da će taj drugi tron kad-tad ipak biti ponovno uspostavljen - i to, kako se vjerovalo, kao jedino normalni oblik društvenoga i političkoga života - katolicima je bilo sugerirano da se drže daleko od svih građanskih funkcija i odgovornosti.
Daleko i od stranaka kao i od sindikata, kao i od svih relevantnijih struktura društvenoga utjecaja, katolici su tako ponovno prepuštali vlastitu sudbinu, kao i sudbinu naroda, u tuđe ruke. Dakako da ni tim "tuđim rukama" nije bilo krivo što se katolici tako ponašaju, jer su time dobili neusporedivo veći manevarski prostor za ostvarenje svojih ideja i ciljeva, od kojih su neki metastazirali u totalitarne sustave fašizma, nacizma i komunizma, u kojima su svi kršćani, pa tako i katolici, umjesto uloge odgovornih građana, dobili jedino još ulogu sluge i - žrtve.
Za nas Hrvate katolike prilika za metamorfozu iz državnih podložnika u građane - ako apstrahiramo od neuspjelih eksperimenata u periodu između kraja Prvoga i kraja Drugoga svjetskog rata! - ponudila nam se u pravom smislu tek raspadom Jugoslavije i komunističkog sustava. Sretna je za nas okolnost da se u međuvremenu - zbog strašnoga iskustva s totalitarnim sustavima - crkvena vlast otvorila demokraciji, da ju je prihvatila, štoviše da je postala jedan on njezinih najgorljivijih zagovaratelja. Poglavito to vrijedi za duh i slovo Drugoga vatikanskoga sabora koji je na poseban način utisnut u pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes, i u deklaraciju o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae.
Ti dokumenti, kao i brojne okružnice koncilskih i poslijekoncilskih papa, ne samo da pružaju okvir mogućega društvenoga i političkog angažmana, odnosno ne samo da neki od tih dokumenata katolicima dopuštaju, da ih potiču i sl., već izrijekom govore o dužnosti vjernika da na sebe odgovorno preuzmu sve one dužnosti koje na njih spadaju i da pridonose donošenju onih odluka koje će biti u skladu s njihovom ljudskom i kršćanskom savjesti.
Pavao VI., primjerice, u apostolskom pismu Octogesima adveniens izrijekom kaže: "Kršćanin mora obratiti svoju pozornost ovim novim vidicima, on zajedno s drugim ljudima mora preuzeti odgovornost za sudbinu što je sad već zajednička sudbina svih nas" (21). A Koncil: "potiče kršćane, koji su građani jednoga i drugoga grada (tj. svjetskog i duhovnog), da nastoje svojim zemaljskim dužnostima vjerno udovoljavati, i to vođeni evanđeoskim duhom. Ostavljaju istinu oni koji zato što znaju da ovdje nemamo stalna boravišta, nego da tražimo buduće (usp. 2 Kor 5,1-10) misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera jos više obvezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu" (GS, 43).
Crkva, budući da je, kao vrhunaravno utemeljena zajednica, po logici vlastite naravi odijeljena od političke zajednice (države), niti je sama politička stranka, niti se može i smije opredjeljivati za jednu od njih (usp. GS, 76). Naprotiv, umjesto da zagovara konkretnu političku stranku ili opciju, Crkva se - a to u ovom slučaju znači kler, tj. crkvena vlast i crkvene strukture - zadovoljava samo time da ustrajno djeluje na ispravnom formiranju savjesti svojih članova - jer konkretno političko i društveno djelovanje prvotno spada na laike! - a toj savjesti onda prepusta da se samostalno i odgovorno zauzme za ona rješenja koja drži najboljima (usp. GS, 43). Različitost viđenja problema i različitost pristupa njihovog rješenja pritom se pretpostavlja, što će reći da nitko ne smije svojatati crkveni autoritet za svoju političku opciju.
Dakako, ondje gdje smo statistička manjina mala je vjerojatnost da ćemo bitno utjecati na društvene odluke, zbog čega i naša odgovornost neće biti velika, ali u zemljama gdje smo mi apsolutna većina, i tolika odgovornost za učinjeno i propušteno leži na našim leđima. Budući da Hrvatska spada među ove potonje zemlje, upravo smo se tu zatekli u neobranom grožđu: naša djelotvorna prisutnost u hrvatskom narodu „od stoljeća sedmog“ naše gotovo stopostotno poklapanje vjere i nacije i sl., davalo je, naime, opravdan temelj za očekivanje da je kroz sve ovo vrijeme evanđeoski duh dovoljno prožeo barem veći dio hrvatske populacije i da ćemo onda, napokon preuzevši sudbinu u svoju i svoje države u vlastite ruke, ako već ne napraviti čudesa, a ono barem izbjeći razočaranja. No dogodilo se, nažalost, ovo potonje.
I ne može se reći da je baš za sve kriv agresorski rat, odnosno da je za sve kriv prethodni komunistički sustav. Jer, kad bi doista komunistički sustav, kako se često i u crkvenim krugovima uporno ponavlja, bio bitno odgovoran za sve naše stravične korupcije, pljačke, za naš totalni gubitak međusobnoga povjerenja, točnije za naš dosadašnji stravično neodgovoran odnos prema društvu, državi i svom vlastitom narodu - a to onda znači prema svome bližnjemu! - kako to da nas komunisti nikako nisu uspjeli uvjeriti da nema Boga, premda su to i sustavno i uporno ponavljali, a uspjeli su nas odgojiti za nerad i korupciju, premda takvo što oni nisu nikad i nigdje oficijelno zastupali!
Uostalom, komunizam u nas nije bio na vlasti veoma dugo, a i kroz sve vrijeme njegove vladavine, mi smo u crkvama slušali i nauk Evanđelja, o poštenju, samoprijegoru, ljubavi prema bližnjemu, pa čak i ljubavi prema neprijatelju i sl. Ni teorija o tome kako "kroz duga stoljeća nismo imali svoju državu" pa smo, eto, zbog toga izgubili svijest odgovornosti prema njoj, ne drži vodu. Jer, kad bi ta teza bila uvjerljiva, onda bi slično vrijedilo i za druge narode, a ne vrijedi. Kad su to, primjerice, Slovenci imali svoju državu - zapravo nisu je imali nikada! - pa se prema njoj ipak ne odnose na ovakav način! Ne, nikakva smisla nema posezati za onom obranaškom "Eva mi je dala", jer kad bi tako bilo, onda bi to uvijek bio i tuđi grijeh, što će reći da se onda mi sami uopće ne bismo trebali kajati i obraćati, već bi to uvijek, umjesto nas, morala raditi tamo neka "Eva", pa bila ona tko mu drago.
Korizma je vrijeme naglašene sabranosti, ispitivanja savjesti i, dakako, pokore. Već je prorok Izaija u Starom zavjetu napisao: "Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštat na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi" (Iz 58,6-8).
Nije moguće na ovakav način postupati privatno, a na području javnog djelovanja postupati suprotno, to više sto je smisao države i organiziranoga društva upravo skrb za zajedničko dobro, u što, kao njegov preduvjet, spada ovo o čemu govori Izaija prorok. I kroz ova socijalna vrata ne samo da možemo, nego i moramo, ući u korizmu - u njoj se nad ovim dobro zamisliti - da ne bismo, pri izlasku iz nje, nad ovom našom sadašnjom nevoljom, tek pilatovski prali ruke.
dr. fra Špiro Marasović
Izvor: Svjetlo Riječi