Doživio sam duboka iskustva vjere i Duha

BogoslovPosted by

Prof. dr. Tomislav Ivančić, utemeljitelj hagioterapije, govori o iskustvima koja je stekao u četrdesetljetnom radu s mladima te početcima hagioterapije i važnosti liječenja svetim.

Velečasni Tomislave, drugi dio našeg razgovora započet ću pitanjem o prvim danima onoga što je kasnije u Vašoj djelatnosti postalo tako snažno prepoznatljivo. Mislim na početke sedamdesetih godina kad ste započeli predavati vjeronauk srednjoškolcima i studentima u Zagrebu te na nastanak zajednice Molitva i Riječ. Kako je sve počelo?

Kad se toga sjećam duboko sam svjestan da čovjek ne raspolaže svojim životom; netko drugi vas postavlja u život i svijet. Tako je to bilo i u Zagrebu. Nakon što sam se vratio iz Rima, gdje sam doktorirao teologiju – vratio sam se više-manje bolestan i držao sam da će mi trebati više vremena kako bih došao k sebi – odmah su mi dodijelili predavati vjeronauk srednjoškolcima, a potom i studentima iz cijelog Zagreba. Tada, 1971. i 1972., ni sam nisam znao kako bi to trebalo izgledati. Šestorica studenata – četvorica kršćanina i dvojica ateista komunista – raspravljali smo cijelu godinu o toj temi. Taj razgovor s komunistima uvijek je bio bez rezultata, rekao bih nula prema nula. Potom smo odlučili raditi drukčije, u Svetom pismu i Crkvi tražiti teme, primjere i velikane-svece. Počeli smo čitati Bibliju i shvatili smo koliko je važno obraćenje; shvatili smo, ako čovjek iz svoga vanjskog svijeta ne krene prema Svetom pismu, nikad ne će postati kršćaninom. Još gore, nikad ne će postati otkupljen, a to znači koristan za Crkvu, društvo i samoga sebe.

Nakon godinu-dvije takva rada postali smo svjesni da to nije sve i počeli smo moliti, počeli smo vjerovati da je Bog tu, da čuje našu molitvu. Mučilo nas je to da se toliko moli – koliko ljudi izmole krunica, koliko se moli u Crkvi! – a ništa se ne događa, ne vidimo nikakve rezultate.

Kako ste išli dalje?

S druge strane, još kao pučkoškolac sam u svom selu, kad je moj župnik Maček počeo s nama moliti krunicu, vidio da nas molitva i krunica mijenjaju, da postajemo više kršćani. Kasnije je župnik uveo i pučki časoslov i osjetili smo kako se narod sve više i više okuplja. Tako sam kao mladi svećenik i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu osjetio da u molitvi ima nešto što treba znati otkriti. Pitao sam se što je to molitva i počeli smo moliti spontano dok nismo osjetili da i spontana molitva može postati kao ona naučena i da i tu nešto manjka. Onda smo počeli tražiti u Sv. pismu kako je Isus molio, kako su sveci molili, kako su molili starozavjetni velikani.

Otkrili smo da u molitvi naš duh mora biti s Bogom, što znači: moj duh može kontaktirati s Bogom, a ne moj jezik ili moj razum.

Tad smo počeli tražiti što je to duhovna dimenzija, kako se to čovjek spaja s Bogom, koji to telefon ili mobitel, slikovito rečeno, spaja s Bogom. Osjetili smo da je to moguće i to je bila najveća radost.

U to vrijeme, bilo je to 1975., otišli smo u Davor, bilo je dvadeset studenata, gdje smo molili puna dva mjeseca. Tada smo, ja 3. kolovoza, oni nešto kasnije, doživjeli duboka iskustva vjere i Duha, tako da smo mogli govoriti kako smo razumjeli što su apostoli doživjeli na dan Duhova i što to pokreće svece kroz povijest Crkve i uopće velike ljude u znanosti i kulturi da postanu veliki. Čovjek, u kulturi, mora negdje imati izvor, neko iskustvo iz kojega može crpsti snagu da komponira, slika, piše … Ili u znanosti, stalno dalje i dalje istraživati.

Otkrili smo da je duhovna dimenzija nešto što je slobodno od prostora i vremena, da je uvijek ispred nas i da je važno slijediti je i polako pustiti razumu i tijelu da dođe do rezultata.

Počeli ste držati seminare za duhovnu obnovu Crkve?

Godinu kasnije, 1976., osnovali smo i časopis, a cijeli je Zagreb brujao što se to zapravo događa u Frankopanskoj ulici, gdje smo djelovali. Crkva se sve više punila, a dvije vjeronaučne dvorane bile su pretijesne, ljudi su sjedili na prozorima, po dvorištu, na podu. Ljudi su bili privučeni i fascinirani da se Boga može iskusiti i susresti.

To su bili početci, a potom me je kardinal Kuharić pozvao i rekao da ono što smo iskusili trebamo prenijeti cijelom našem narodu. Stoga je kardinal 15. rujna 1979. u Mariji Bistrici organizirao seminar na kojemu je sudjelovalo oko četrdeset svećenika, nekoliko časnih sestara i laika. Tada sam držao četverodnevni seminar na kojemu je sudjelovao i kardinal. To je bio početak seminara za duhovnu obnovu Crkve, a do danas sam održao oko tisuću seminara. Fasciniran sam uspjesima seminara, riječ je o nečemu čudesnom.

Prije svega toga, u Vašoj trideset prvoj godini života, liječnik Vam je rekao da imate još dva mjeseca života. Otada je prošlo četrdeset godina, a Vi ne da niste umrli, već ste danomice zauzeti i na raspolaganju ste vjernicima. Što se dogodilo nakon iskrenih liječnikovih riječi, kakav je bio Vaš razgovor s Bogom?

Dogodilo se da sam tek nakon te liječničke dijagnoze mogao shvatiti što je evanđelje. Nakon dvomjesečnih pretraga, a mislio sam da imam čir na želudcu, liječnici su mi u bolnici u Műnchenu rekli da imam rak na gušterači koji se ne može ni operirati ni liječiti. Preporučili su mi da idem kući jer ću za dva mjeseca umrijeti.

Otišao sam u bolničku kapelicu i ispovjedio se, a ispovjednik mi je rekao tako je to, mora se umrijeti; kolegi svećeniku u sobi također sam priopćio da moram umrijeti, a on je odgovorio da, da. Kad sam došao u Rim, kolege su me gledale kao mrtva čovjeka.

Kardinalu Kuhariću također sam napisao pismo, a on mi je odgovorio: Dragi velečasni, kad već morate umrijeti, neka ta žrtva bude na korist naše nadbiskupije. Dakle, svi su me bili otpisali.

Čekali ste smrt?

Smrt sam čekao pet-šest mjeseci, dobio sam na kilogramima, a onda sam pomislio da ne vrijedi više čekati pa sam otišao u Rim završiti svoj diplomski rad. Išao sam na kontrole, liječnici su govorili jest i nije u redu, a ja do dana današnjega čekam i pitam se što se dogodilo.

Ovo je važno: kad sam čuo dijagnozu strahovito sam bio potišten i pitao sam se što mi je činiti. Bogu sam obećao svakodnevno moliti dva sata, postiti tri puta tjedno, kroz deset godina svake godine bos hodočastiti u Mariju Bistricu … sve sam obećavao, ali sam osjećao da Nebo šuti. Na sve moje riječi i obećanja Nebo je šutjelo.

A onda sam, treći dan, u Markovu Evanđelju pročitao: Ako tko hoće za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i slijedi me. I: Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, taj će ga spasiti, što me je duboko pogodilo. Počeo sam o tim riječima razmišljati, smirio sam se i, oko 22 sata ili malo kasnije, rekao sam: Bože, spreman sam umrijeti. Prihvaćam da ja ne mogu spasiti svoj život, to možeš samo ti.

Tada sam se, priznajem, osjećao najsretnijim u svom životu, bilo je kao da Gospu i Isusa vidim blizu sebe, a kako ću za dva mjeseca umrijeti, moći ću ih zagrliti i kazati: Zašto mi se prije niste objavili? Bilo je nešto čudesno u svemu tome – bio sam sretan što moram umrijeti! Tada sam osjećao da sam svoj život već ispunio – kao bogoslov sam radio s djecom u svojoj župi, surađivao sam na Radio Vatikanu – i bio sam sretan što ću uskoro morati poći. K tomu, ne ću se više morati bojati liječnika i operacije, studija, ne ću morati biti profesor …

A onda je došlo nešto drugo. Doživio sam da je zakonitost duha različita od zakonitosti tijela. Kad se po svaku cijenu želite spasiti, zapravo se odvajate od Boga, činite nešto što vi ne možete, jer naša je sudbina u Božjim rukama. Ne znam kad ću umrijeti, nisam mogao utjecati kad ću se roditi; i tada, kad sam se svega odrekao, ostao mi je samo Bog, samo njegova volja, tad sam osjetio da mogu ozdraviti. Tad sam otkrio da je paradoksalnost evanđelja prava zakonitost čovjekove duhovne dimenzije i da se zapravo tu nalazi ono što mi nazivamo čudom kad čovjek ozdravi.

Kad čovjek tako prihvati svoj gubitak i smrt, tada počinje život. Kad sam ljudima počeo govoriti na taj način, bezbrojni su ozdravili od najtežih bolesti.

Otkrili ste hagioterapiju?

Iza toga sam otkrio hagioterapiju, i još više, iz evangelizacije, gdje sam uzeo kršćanski katekumenat, treći dio, koji govori o vremenu liječenja i vremenu prosvjetljenja.

Tu sam otkrio dio gdje čovjeku možemo pomoći molitvama oslobođenja, molitvama unutarnjeg iscjeljenja, i zakonitostima čovjekova duha. Otkrio sam da se tu beskrajno puno može liječiti naše tijelo.

Objasnite opširnije što je hagioterapija?

To nije ni pastoralni rad, nije dijeljenje sakramenata niti je naviještanje riječi Božje, nije ni psihoterapija. Dakle tu nije riječ ni o psihičkom niti o religioznom području. Religiozno, vjersko područje samo je jedan segment duhovne dimenzije čovjeka, a psihoterapija je niža od duha, ona je na psihičkom području. Hagioterapija je otkriće da čovjek osim vegetativnog dijela duše, pokraj psihičkog dijela duše, ima i duhovni dio i da je to vrhunska sposobnost čovjekove duhovne duše i da je po tome čovjek postao čovjek.

Otkrio sam da je ta duhovna duša odlučujuća, ona može činiti čudesa jer je to izravno od Boga, Knjiga postanka 2.7, Bog je sebe ulio u tu duhovnu dušu. Također sam otkrio da ta duhovna duša ima cijeli svoj organizam, ima sposobnost, intelekt, savjest, karakter pa sam pitao koje ime dati toj metodi. To je zapravo metoda kojom se liječe duhovne bolesti, bolesti duhovne duše na duhovan način. Tražio sam ime i otkrio da je to područje duhovne duše sveto.

Zašto? Jer je od Boga dano. Katekizam Katoličke Crkve nam kaže da u trenutku začeća svakomu čovjeku Bog daje besmrtnu dušu; roditelji daju psihofizičko, a Bog daje besmrtnu dušu. Prema tome, u svakom čovjeku sudjeluju Bog, otac i majka. To što Bog daje može se liječiti samo Duhom Svetim, to ne mogu činiti ljudi. Stoga mi se naziv hagioterapija učinio najprihvatljivijim.

Recepti hagioterapije?

Hagioterapeut otkriva da najprije postoji egzistencijalno pitanje čovjeka. Čovjek ne zna otkuda dolazi, ne zna zašto je morao doći na svijet. Majka i otac nisu vas ili mene naručili pa se pitam tko jest; moram živjeti, pitam se zašto; nitko me nije pitao želim li se roditi; moram umrijeti, zašto me nitko o tome ne pita? Što je smrt? Kamo idem? Zašto ni o čemu ne mogu odlučivati? Zašto moram biti zao, zašto moram griješiti? Potom, zašto ne znam tko je gospodar prirode? Svi dolazimo i odlazimo kroz prirodu, ali čija je ona, od koga je? Dalje, ne znamo što je život, proučavamo biologiju, a uopće ne znamo što je život, što je bios. Ne znamo dokle se svemir prostire, gdje je zemlja, zašto zemlja postoji …

Beskrajno mnogo pitanja na koja nitko ne odgovara. Hagioterapijski se pitam: Tko mi može dati odgovor? Tu nalazim Isusa Krista, on jedini ima snagu da mi odgovori i informaciju da pobijedim zlo, đavla i smrt.

Drugo pitanje, tzv. bazično, je kad dolazimo na svijet a nismo bili ljubljeni, od roditelja i drugih oko nas, jedni fizički venu, drugi postaju neurotični, treći postaju agresivni ili zločinci. Vidio sam da je to područje mimo svakoga interesa, a i kako ćeš to liječiti?

Treće, mogu kao osoba biti povrijeđen, moja savjest me boli, doživljavam grižnju savjesti, a najviše samoubojstava događa se zbog grižnje savjesti, zbog krivice.

Otkrio sam da postoje drugi problemi, ovisnosti koje zarobljavaju slobodu, ne dopuštaju mi biti slobodnim. Dakle riječ je o slobodi, ali i o kreativnosti; ako imam talent, a ne iskoristim ga, ja sam frustriran i besmislen.

Bezbroj stvari koje nitko ne rješava jer ne može. Tu je također pitanje Boga. Kako će to psihijatri i psihoterapija riješiti? Nikako, jer ne mogu. To nadilazi psihijatriju. Tu se vidi da čovjek ne može riješiti ta pitanja jer griješi; drugo, treba biti human čovjek i, treće, međuljudski odnosi, trvenja – muči nas ili što smo nekoga povrijedili ili što je nas netko povrijedio. I, napokon, odnos s Bogom, kako s njim ostati u vezi?

Takvim pristupom čovjek sve bliže dolazi do Boga?

Vidio sam da su to teške duhovne bolesti koje treba liječiti i metodu sam nazvao putevima do duhovnoga zdravlja. Najprije sebi treba objasniti smisao života i duhovnoga.

Znanost ne zna tko smo, kamo idemo, zašto smo ovdje, zašto trpimo, zašto patimo, zašto sam zao, zašto toliko oružja protiv čovjeka, što će biti sa mnom – ništa ne znamo.

Jedinu informaciju donosi Isus. Ta je informacija za mene znanstvena, ona nije religiozna jer religije ne znaju kakav je Bog, a Isus iz Nazareta je povijesna osoba, on meni kaže kakav je Bog. To je kao da netko tko je bio u Americi kaže ovakva je Amerika, tko je živio s Eskimima kaže ovako žive Eskimi; Isus dolazi odozgor i kaže mi kakav je Bog, dakle on mi je informacija, on mi je snaga.

Drugo pitanje je što je s bazičnom nesigurnošću. Kad čovjeka povežem s Bogom, ako te nitko nije htio i želio, Bog te je htio i želio, stvari se tako brzo rješavaju. Npr. razne suicidalne misli, ovisnosti, depresije i slično. Ako dostojanstvo čovjeka podignemo na višu razinu, tebe nitko ne može povrijediti jer si zaštićen i zato imaš pravo na zemlji jer te Bog stvorio. K tomu, ako čovjek radi, ako živi svoj talent, on je zaštićen.

Frankl kaže da ljudi imaju novaca i kruha, ali nemaju zašto živjeti. Zašto bih ja studirao, zašto bih vam u ovom trenutku ovo govorio ako nema smisla, zašto bih nekom bio prijatelj ako to nema smisla … Čovjek traži smisao, kaže Frankl, a ako ne nalazi smisao život je besmislen i čovjek se ubija. Čovjek može imati sve zdravo, tijelo i psihu, a ubija se. To je dakle teško pitanje i vidio sam da čovjeku treba dati smisao, dati mu svrhu života i pomoći mu da sam uvidi kako se život isplati, da se isplati darovati i život. Zapravo su najveći sretnici naši branitelji kad su išli za domovinu, za slobodu dati svoj život. Oni su sve dali za druge. Oni su bili spremni sve izgubiti i zapravo su mučenici, a mi toga nismo dovoljno svjesni. Na svim tim područjima otkrio sam beskrajno puno rana i da su zapravo najteže bolesti, što potvrđuju i drugi autori, bolesti duha.

Prihvaćenost hagioterapije?

Sedamdeset posto psihičkih bolesti uzrokovano je na duhovnoj razini. To znači da od sto bolesnika koje liječim, sedamdeset mogu izliječiti na području duha, što je strašno fascinantno. Stoga nije nikakvo čudo što se hagioterpija tako brzo prihvatila – tek sam 1990. u Zagrebu osnovao Centar za duhovnu pomoć – nakon četiri godine tomu sam dao ime i počeo školovati ljude, a već djeluje u cijelom svijetu. U svakoj europskoj državi ima centar koji to radi, a ovih dana u Međugorju su boravili ljudi iz Irske, SAD, Engleske i Škotske te učili hagioterapiju. Ponekad se čudim otkuda toliki interes i odjek, uskoro idem u Ukrajinu i Južnu Koreju, a sve to znači da je duh konačno ono područje koje će čovjeku moći svestrano pomoći.

Uvijek ste rado slušani, što potvrđuju i duhovne vježbe u Međugorju koje ste spomenuli. Njima su se pridruživali i domaći vjernici, a propovijedi na večernjim sv. Misama koje ste tih dana slavili ostavljale su snažan dojam. Središnja tema Vaših nagovora bila je, što kazati današnjem vjerniku ili čovjeku koji teži za obraćenjem. Naime, dok se na jednoj strani govori o životu, na drugoj vlada smrt. Primjer: nedavno je Kanadska biskupska konferencija prosvjedovala protiv dodjele najvišeg državnog priznanja, odličja, čovjeku koji je u svojim klinikama napravio preko sto tisuća pobačaja.

U svijetu se događaju dva suprotna kretanja. Jedno je kretanje znanstveno, recimo istraživači mozga, na području neurologije; drugo, istraživači biologije; također istraživači filozofije, duha, istraživači na području teologije, psihologije pa i fizike. Svi konačno pokazuju i dokazuju da čovjek ne može biti ateist, da je jasno da Bog postoji i da to čovjek znade od trenutka začeća. Drugo je što neuroznanstvenici, istražujući mozak otkrivaju duh, i fascinirani su – dr. Kandel, dr. Amen, dr. Lipton, dr. Kolins.

Fascinirani su da je duh ono veličanstveno što čovjeka čini čovjekom, što čini da može stvarati, pisati, misliti, dakle ono što životinja nema. I pitaju se što je to, jer je riječ o velikoj zagonetki.

Filozofi izdaju debele sveske o tim istraživanjima, spomenuti znanstvenici također.
Treće što ti znanstvenici otkrivaju jest da i malo dijete znade da Bog postoji, da postoji dobro i zlo, da čak i u našem mozgu postoji modul Bog, točka Bog, postoji konstitutiv Bog. Tako postaje posve jasno da je etičko pitanje bitno, i kako dr. Amen kaže, ako ja negativno govorim, ako sam nemoralan, doslovno razaram stanice mozga. S druge strane ako sam moralan, čestit i pozitivan, ja izgrađujem i rehabilitiram svoje stanice. Dakle sve što je Sveto pismo naučavalo, znanstveno je potvrđeno.

S druge strane fizičari dokazuju da postoji duh u svakom atomu, a dr. Beck kaže da u svakoj stanici postoji duhovna komponenta, duhovna dimenzija koja drži život, i to je život. Stoga, ako hoćemo liječiti čovjeka, moramo znati što je duh, a ne dijagnosticirati samo psihosomatski. To je taj element koji govori da se ne isplati zlo.

No kao da su danas uznemirene sve sile zla i sve moguće ideologije, masonske, neokomunističke, neoliberalne, neonacističke itd., gube teren ispod nogu jer znanost je dokazala da su krive, da su ideologija, a ne istina. Njima se danas žuri, Europi se žuri da izbaci Boga iz svoga ustava, da se Bog nigdje ne spominje, da se čak ne spominje ni kršćanstvo, a ne samo Crkva i Bog, pogotovo ne Crkva. Vidi se da su izgubili glavu.

Drugo, traže razne zakone o kojima narod ne odlučuje. To znači da su sile zla i grijeha, sile negativnoga, sile koje hoće razoriti obitelj, osobito spolnost, u krizi i stoga su agresivne, žele uništiti moral, etičnost, obitelj, Crkvu, vjeru u Boga i sve drugo. To je dakle drugo kretanje koje se događa, i svakako će pobijedit ono koje je istina, a to je znanost, znanstveno kretanje.

Crkva ima sreću da ide u tom smjeru. Negativno će naravno napraviti zla jer je uznemireno. Mi mislimo da je komunizam poražen, da je nestao, a nije, on se samo preobrazio. Što znači perestrojka? To je unutarnje razaranje, neokomunizam koji je daleko opasniji nego prijašnji. Prije smo znali tko nam je neprijatelj, znali smo kako ćemo se postaviti, a danas ne vidimo gdje je neprijatelj, on iznutra razara.

Izvor: Glasnik Mira, rujan 2014
Foto: www.slunj-crkva.hr