Smrt i umiranje u ljudskom životu (II)

BogoslovPosted by

2. Shvaćanje smrti u današnjem društvu

Kad se govori o shvaćanju smrti u današnjem društvu, redovito se ističu pojedini filozofi sa svojim razmišljanjima o tom problemu. Ovdje nas više zanima jedan opći stav prema smrti, koji obilježuje čitav mentalitet. Dakako, da se i tu počesto moraju istaknuti pojedinci, bilo kao analizatori društvenih pojava, bilo kao oni, koji su svojim nazorima uvelike utjecali na društveni život. Tako smo u prethodnom (dijelu) spomenuli papu Ivana Pavía II., koji je, zbog bolnih činjenica iskrivljenog poimanja vrijednosti ljudskog života, našu današnju kulturu nazvao kulturom smrti. Papa je tu krenuo s moralnog stanovišta, te je, analizirajući današnji mentalitet, dao moralnu ocjenu određenih ponašanja vezanih uz golo očuvanje života (briga za nerođene, bolesne i umiruće). No, kakvo poimanje smrti možemo otkriti promatrajući opći društveni život?

Teško da će se naći ijedno razmatranje o današnjem shvaćanju smrti u kojem se neće istaknuti ona Epikurova misao: “Navikavaj se na misao da se smrt nas ništa ne tiče. Jer svako dobro ili zlo osniva se na opažanju, a smrt je gubitak opažanja (…) Dakle, najstrašnije zlo, smrt, ništa nas se ne tiče, jer dokle god mi postojimo nema smrti, a kad smrt dođe, nas neće više biti. : Ona se, dakle, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer žive ne dodiruje, a mrtvi ne postoje više.” (14). Ta dosjetka izvanredan je način potiskivanja osjećaja straha od smrti, ali samo do onog trenutka kad smrt neodgodivo pokuca na naša vrata. Ipak je znakovito, da taj epikurovski stav karakterizira današnji praktični javni život. Smrt je rijetka tema svakidašnjih razgovora. Ljudi više vole pričati o nečem bezbrižnijem. Možda je riječ razbibriga jedna od najpopularnijih riječi današnjice. Čovjek se uvijek boji da ne bi kakvim preozbiljnim pitanjem uznemirio dobro raspoloženje u društvu. No, literatura o tim ozbiljnim pitanjima je itekako obilna, a sama smrt je danas postala središnja tema u filozofskoj misli (15).

Kroz povijest se društvo odnosilo prema smrti i mrtvacima na različite načine. To je uvelike ovisilo o religiji i stupnju civilizacije. Pračovjek je, kako su pokazala novija istraživanja, slavio smrt, zbog toga što je vjerovao da je smrt “vrhunsko promaknuće, konačno ritualno uzdizanje u viši oblik života, u svojevrsno uživanje u vječnosti.” (16) Egipatske piramide nikle su iz kulta faraonske vječnosti (17). Rimljani su, ukoliko bi bili bez djece, usvajali djecu, kako bi sebi osigurali posmrtni kult predaka. Inače je govor o smrti uvijek obilježen religioznošću, pa je tako i kršćanstvo donijelo novi pogled onkraj groba, o čemu će biti govora kasnije.

U filozofskom razmišljanju o smrti, mogu se jasno vidjeti dva stava. Prvi je ustrajno upinjanje da se nađe zadovoljavajuće osmišljenje smrti (a time i života), a drugi je, već spominjani, epikurovski stav, koji poziva na navikavanje na misao da se smrt nas ništa ne tiče, ili drukčije rečeno: ne brini se što će biti kad te ne bude.

Prvi se pravac grana u različite interpretacije problema smrti. Književnici i filozofi će se itekako uhvatiti u koštac s tim pitanjem. Pjesnik R. M. Rilke početkom dvadesetog stoljeća uvodi u europsku misao smrt sa svom njezinom ozbiljnošću. On je zaokupljen problemom smrti kao vlastitosti egzistencije svakog pojedinca. Svakog čovjeka smrt pogađa na jedan i neponovljiv način. Postoji doduše i “strana” smrt, koja pogađa čovjeka mase. Stoga Rilke moli za to da Gospodin svakome udijeli vlastitu smrt koja proizlazi iz cjelokupnog života dotičnog čovjeka (18). U tom se smislu pridaje veća važnost pojedincu negoli pluralnosti čovječanstva (19).

A. Camus čak kaže da jedina sloboda znači “biti na čisto sa smrću” (20). Poslije je sve moguće. Prihvaćanje smrti usko je vezano uz Boga. “Vjerovati u Boga znači prihvatiti smrt. Kad prihvatiš smrt, problem Boga bit će riješen- ne obrnuto” (21). E. Ionesco će kraj djetinjstva (tj. bezbrižna življenja) označiti trenutkom spoznavanja smrtnosti(22). Simon Weil će u umiranju vidjeti uvjet nastajanja novih spojeva (Verbindungen). Riječ je o zrnu koje umire i tako oslobađa energiju, koja se pretvara u novi život (23). Paul Tillich teološki interpretira strah od smrti, kao onaj strah kojemu smo robovi, ne stoga što moramo umrijeti, nego stoga što smo zaslužili umrijeti (24).

M. Heidegger, koji je možda najviše utjecao i na razvoj moderne teologije smrti, u svom egzistencijalizmu smrt označuje kao čisto ljudsku imanentnost (25). Čovjek smrt ne proživljava kao budući događaj, nego kao trajno prisutnu vlastitost. O onome poslije smrti ne znamo ništa. Ipak, ako je Heidegger odredio čovjeka kao mogućnost i projekt, možemo pitati kakav je smisao čovjekova bitka ukoliko bi smrt za čovjeka značila neopozivi odlazak u “ne-više-biti” (Nichtmehrsein). Sam Heidegger ostavlja ovo pitanje neodgovoreno, naglašavajući pritom granice ljudskog znanja (26). Očito, odgovor na to pitanje ostavlja nekom drugom. Možda tu treba progovoriti teologija, koja u svojim promišljanjima o smrti ne izostavlja Boga koji je gospodar života i smrti. Tako teologija osmišljenje smrti nalazi u transcendentalnom prostoru, što filozofija nužno ne čini.

Drugi pravac u filozofiji, kako smo rekli, nastoji o smrti uopće ne razmišljati. Ipak, razmišljanje o smrti je neizbježivo, te i u ovom, makar nojevskom stavu prema smrti, nalazimo određene interpretacije fenomena o kojem govorimo. Možda je tu najtipičniji primjer marksizam. Pridavanje veće važnosti društvu nego pojedincu uvjetovalo je i sukladno poimanje smrti. Naime, ne umire tek pojedinac, nego i čitava društva. No, društvo se ipak sastoji od pojedinaca, koji sami iskusuju vlastitu smrt. Ali, društvo je i ono, koje, po marksističkom shvaćanju, na neki način pojedinca “spašava od smrti”. Čovjek doduše umire, ali činjenica daje on postojao, u svijesti društva je besmrtna. Stoga je misao o životu velikana u našim srcima tako karakteristična za marksističke pogrebne govore.

U pozadini takvih ideja stoji Hegel za kojega je smrt “nužnost prelaska individualiteta u sveopćost (Allgemeinheit)”, što Feuerbach konkretizira kroz ideju “povijesne svijesti čitavosti (das Ganzen)” (27).

Marksizam je u svoje vrijeme zavladao velikim dijelom istočne Europe. U zapadnom, kapitalističkom društvu, nije prošao sa svojom ekonomskom politikom, ali je i tu svojom teorijskom ravnodušnošću pred problemom smrti, možda i nesvjesno, itekako prisutan.
Ovim, makar letimičnim, pregledom suvremenih razmišljanja o smrti uvidjeli smo da je čovjeku velika briga osmisliti vlastiti bitak. Svatko se nalazi u toj borbi, jer je smrt nepobitna činjenica. Stoga je vrlo važno da čovjek trenutak vlastite smrti, kakogod je shvaćao, dočeka na dostojanstven način. To traži sama čovjekova narav i dostojanstvo njegove osobe. Čini se da je danas nastala svojevrsna kriza dostojanstva u umiranju i njezi umirućih. Pokušat ćemo reći koju riječ i o tom problemu.

2.1. Dostojanstveno umiranje

Briga za očuvanjem dostojanstva u posljednjim trenutcima života ujedno je i nova i stara tema. Stara je utoliko, što se u svim razvojnim stupnjevima ljudskog društva, i u svim kulturama, vodila posebna briga o njegovanju umirućih i ispraćaju mrtvih. Nova je utoliko što, u novim oblicima života, uslijed tehničkog, znanstvenog i kulturnog razvoja, iskrsavaju i novi problemi vezani uz proces umiranja. Tipičan problem današnjice npr., u tom
smislu jest: dokle produljivati život ili proces umiranja tehničkim aparatima? (28)

Inače se problem dostojanstvenog umiranja postavlja na vrlo širokom području. Ono u prvom redu ovisi o samom umirućem i njegovim najbližima (obitelj i prijatelji), ali i o različitim okolnostima. Spomenimo samo neke: životna dob umirućeg, mjesto umiranja (zatvor, bolnica, bojište, radno mjesto, obiteljski krug itd.), uzrok umiranja (smrtonosna bolest, ubojstvo, samoubojstvo, smrtna kazna, prometna nesreća, starost itd.). No, neovisno od spomenutih okolnosti, na odnos prema smrti i umiranju uvelike utječe opći mentalitet društva. Kakav je taj mentalitet danas?

Čini se, da se danas smrt pošto-poto želi ukloniti iz društvenog života (29). Gradskim ulicima više ne prolaze pogrebne povorke i izbjegava se sve, što bi na trenutak zaustavilo društveni život. Štoviše, takav odnos prema smrti prenosi se i na samu obitelj. Pokojnikova rodbina kao da ne želi smetati drugima znakovima žalosti (naricanje, crnina itd.), a i samo umiranje u obiteljskom krugu postaje pravom povlasticom. Ljudi sve više umiru po bolnicama, u svojevrsnoj izolaciji od društva. Ponekad se takve pojave želi opravdati i brigom za liječenje, koje se ne može prikladno pružiti bez bolničkih aparata. No, počesto se tu radi o izvlačenju od obveza koje sa sobom nosi njegovanje umirućih. U samim bolnicama nemala je poteškoća liječnika i bolničkog osoblja kako priopćiti na smrt oboljelom čovjeku pravu istinu o njegovu stanju. Jer, smrt je tabu tema društva iz kojeg nisu izuzeti ni liječnici (30).

Takvo je stanje ipak izazvalo reakciju. O tome možda ponajbolje svjedoči obilna literatura o smrti. Taj val općeg preobraćenja u odnosu prema smrti osobito je pogodio Ameriku, u kojoj je uklanjanje smrti iz društvenog života postalo tako tipično te se, u tom smislu, govori i o tzv. “američkom načinu umiranja” (31). Osobito je značajna knjiga liječnice Elisabeth Kiibler-Ross o njezinim iskustvima iz razgovora s umirućima (32). Tako se probudilo veliko zanimanje za umiruće, i počela su, na tom polju, prava znanstvena istraživanja.

Dr. Kiibler -Ross je podijelila proces umiranja na smrt oboljelih bolesnika, od časa kad su saznali za svoje stanje, u pet faza:

1) nepriznavanje i osamljivanje;
2) gnjev;
3) cijenkanje;
4) depresija;
5) prihvaćanje.

Svaka je ova faza već sama po sebi rječita. No, znakovit je i njihov redoslijed. Zašto je prihvaćanje, kao stav prema smrti, tek na posljednjem mjestu? Možda stoga što prihvaćanje nastupa u trenutku, kad čovjek uvidi, da sam ne može promijeniti ništa osim svoga stava. Nastupanje smrti je, naime, neizbježno.

Inače se čovjek stalno opire smrti. To je i normalno, budući da je smrt bol i patnja, a umirućeg “zasužnjuje pod svoju moć (33)”. Stoga pri njezi umirućih valja voditi računa, ne samo o tjelesnoj njezi bolesnika, nego još više o duhovnoj skrbi uzimajući u obzir sva duševna stanja i raspoloženja u kojima se nalazi umirući čovjek. Tako se izražava poštivanje dostojanstva umirućeg, koji je pred nama prisutan kao živa ljudska osoba potrebna drugih, možda i više nego tek rođeno dijete, budući daje te svoje potrebe, za razliku od djeteta, sada svjesna. U tom se smislu ljudske uzajamnosti i govori o dostojanstvenom umiranju. Radi se naprosto o tome da se smrt kao neizbježna činjenica proživi na što dostojniji način. Inače, smrt, koja, kako rekosmo, zasužnjuje čovjeka, “u samoj sebi ne uživa nikakva dostojanstva” (34).

No, u toj skrbi za bolesne i umiruće teško je uvijek povući crtu, kada se zapravo radi o liječenju, a kada o praćenju čovjeka u procesu njegova umiranja. Tu se naširoko razgranao problem eutanazije (35). Tako se, među ostalima, govori i o pravu čovjeka na smrt, koje može biti kršeno uslijed različitih pretjeranosti u korištenju izvanrednih sredstava liječenja, kad ona znače samo umjetno nanošenje bezgranične patnje i bijede (36). To se događa zbog opravdane navezanosti na dragu osobu, ali i zbog samog straha od suočavanja sa činjenicom smrti, koja počesto više uznemirava umirućemu bliske osobe negoli njega samog. 

2. 2. Pravo na smrt

U svakidašnjem životu, valjda nitko neće čovjeku zanijekati pravo na istinu koja se tiče njegove vlastite osobe. No, kad je riječ o smrtnim bolesnicima iskrsavaju poteškoće. Istraživanja su pokazala da velik dio na smrt bolesnih pokazuje u povoljnim uvjetima visoku spremnost i osjetljivost za istinu o svom stanju (37). Stoga pravovremena obaviještenost bolesnika o njegovoj skoroj smrti može otkloniti mnoge zle posljedice kao što su osjećaj nesigurnosti i nepovjerljivosti prema bolničkom osoblju i vlastitoj obitelji.

E. Kiibler-Ross je jedna od onih, koji su se osmjelili razbiti taj tabu. Kakav god stav čovjek imao prema smrti, on ima pravo na istinu o svom stanju. Ne dovodi se uopće u pitanje da li čovjeku priopćiti istinu (38). Treba se više pitati kako mu je priopćiti.38 Tu dolaze u obzir razne okolnosti u kojima se bolesnik nalazi, ali to ne znači i beskrajno odgađanje trenutka istine.

Osim toga, neizostavno je pitanje dokle održavati život modernim (i skupim) aparatima, što smo već gore označili kao tipičan problem današnje medicinske etike. I ono, kao i pitanje priopćenja istine, više muči i opterećuje savjest onih koji se za bolesnika brinu negoli samog bolesnika.

Ipak postoje neka načela koja nas mogu voditi u rješavanju tog problema. Ako je netko, piše V. Pozaić, “ispunio svoj život i dalji mu umjetno podržavani život tj. produljivani tok umiranja, ne donosi nikakav dobitak, može se odreći novih, tehnički mogućih, napora uzdržavanja i produljivanja života, odnosno toka umiranja. Naime, sam biološki život osnovna je i temeljna ali ne i najveća vrjednota, i ne mora se održavati pod svaku cijenu” (39).

Da bismo se mogli voditi ovim načelom, očito je da trebamo sebi posvijestiti koja je to veća vrjednota, pred kojom se biološki život poništava. Naime, ako biološki život ne gledamo kao najveću vrjednotu, onda možemo reći da se prava životna vrjednota temelji na nečem višem. Tu ćemo dati riječ teologiji.

3. Teološko promatranje smrti

Teološki se govor o smrti temelji na Objavi. Ona je i prvo teološko područje istraživanja (locum theologicum). No, teološki govor o smrti ide i dalje od samoga Pisma. Naime, nedvojbeni nauk o činjenici zagrobnog života ipak povlači za sobom brojna pitanja na koja u pisanoj Objavi nije sasvim jasno odgovoreno. Ne radi se tu, dakako, o nekakvoj manjkavosti ili necijelovitosti Objave na tom području, nego o čovjekovoj nemogućnosti iskustvene spoznaje buduće stvarnosti o kojoj, ipak, želi što više znati. Stoga iz objavljene stvarnosti o besmrtnosti ljudske duše i uskrsnuću tijela u Posljednji dan izviru pitanja o načinu zagrobne opstojnosti u razdoblju između trenutka smrti i dana tjelesnog uskrsnuća te o strukturi subjekta koji je nositelj toga života. Sveti Augustin će mudro reći da u tom razdoblju duša prebiva u “skrovitim stanovima” (40), izražavajući pri tom nedokučivost još neiskušene stvarnosti. Nadalje se postavljaju temeljna pitanja o ontološkom uzroku smrti, njezinoj povezanosti s istočnim grijehom, zatim o Kristovoj pobjedi nad smrću te o značenju svih tih spasenjskih događaja za ljudski život.

Samo poimanje smrti tijekom Objave nije bilo uvijek jednako. U povijesti postoji postupni rast čovjeka u spoznaji stvarnosti, ali je i sama Božja Objava nadolazila korak po korak.

3.1. Smrt i umiranje u Svetom pismu

U promatranju poimanja smrti i umiranja u Svetom pismu odmah upada u oči spomenuta postupnost Objave u otkrivanju toga misterija. Smrt je neizbježno iskustvo svih ljudi. Na nekim je mjestima (npr. Ps 39, 14; Job 7, 8, 21) neizbježan dojam smrti kao apsolutnog nepostojanja dok se drugdje govori o molitvi za pokojne (2 Mak 12, 43 sl.) i određenju čovjeka za neraspadljivost i besmrtnost (Mudr 2, 23 sl.).

Prvi spomen smrti u Bibliji nalazi se već na prvim stranicama knjige Postanka (Post 2, 17; 3, 19). Tu je smrt označena kao posljedica grijeha. Odatle i nauk Crkve kako “zbog istočnog grijeha, čovjek mora podnijeti ‘tjelesnu smrt’ od koje bi bio pošteđen da nije sagriješo” (41). Važan je termin “tjelesna smrt”. Naime, poslije učinjenog grijeha među ostalim Bog govori Adamu i ove riječi: “Od zemlje si bio uzet, prah si i u prah ćeš se i vratiti” (Post 3, 19). Ako bolje promotrimo, vidjet ćemo da je ono što je uzeto iz zemlje zapravo čovjekovo tijelo. Dah života je došao od Boga: “Jahve, Bog, napravi čovjeka i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Post 2, 7). Dakle, ono što je uzeto iz praha tj. tijelo, u prah će se i vratiti. Dah života je, budući da dolazi od živoga Boga, besmrtan.

Govor o smrti u Starom zavjetu ima još jednu oznaku tipičnu za semitski mentalitet. Riječ je o zanemarivanju pojedinačnog doživljavanja smrti. Problem besmrtnosti pojedinca s početka se uopće i ne postavlja. Izabrani narod kao zajednica posjeduje od Boga zajamčenu besmrtnost. Pojedinac je postajao dionikom te besmrtnosti posredstvom svoga potomstva. Objava međutim nije zastala na takvom poimanju. Nada u prevladavanje smrti temelji se na samoj Božjoj komunikaciji s ljudima. Postavlja se pitanje: “Ako je smrt apsolutno nepostojanje komunikacije, ne stoji li to u suprotnosti sa samim Bogom i njegovom komunikacijom s ljudima, kao i s ljudima međusobno?” (42) Ukoliko Božjoj komunikaciji s ljudima dademo pridjev vječnosti, tada se ta vječnost odnosi i na same ljude.

Objava Novoga zavjeta potpuno uvodi Boga u otajstvo ljudske smrti. Krist je činom utjelovljenja primivši ljudsku narav, primio i ljudsku smrtnost. Kako ‘je smrt došla po grijehu tako se sada samom smrću pobjeđuje grijeh. Smrt kao posljedica grijeha biva pobijeđena. Ne događa se, doduše, nikakva promjena fizičke naravi u odnosu na smrt između starozavjetni ka i novozavjetnika. No, Kristova smrt i njegovo uskrsnuće, postaju savršenim jamcem stvarnosti besmrtnosti ljudske duše i uskrsnuća tijela u Posljednji dan.

Možda evanđeosku poruku o zagrobnom životu možemo najzornije prikazati riječima koje govore o “Bogu živih a ne mrtvih” (Lk 20, 37). Tu je, veli G. Greshake, čovjek sadržan u samoj definiciji Boga. Iz toga slijedi da čovjek, budući da pripada Bogu, ima neprolazan život (43).

Potrebno je napomenuti da se u Svetom pismu govori o dvije smrti. Prva je smrt ona koju smo nazvali tjelesnom smrti. To je zapravo uobičajeno poimanje riječi smrt. Druga je smrt ona koja obilježuje stanje stanovnika pakla (44). To je vječna smrt. Ona, međutim, ne znači apsolutno nepostojanje, nego odsutnost Božje blizine. Riječ je o onima koji nisu ostali vjerni do smrti te nisu dobili “vijenac života” (Otk 2, 10), dočim “pobjedniku sigurno ne će nauditi druga smrt” (Otk 2, 11).

3.2. Kristova smrt i uskrsnuće

Otajstvo smrti i uskrsnuće Kristovo ne mogu se promatrati odvojeno jedno od drugoga. Uskrsnuća ne bi bilo da nije bilo smrti, a smrt bi ostala nepobijeđena da nije bilo uskrsnuća. Zna se da je smrt ušla u svijet po grijehu i unijela u čovjeka strah i neizvjesnost. Stoga čovjek gradi u nadi osmišljenje vlastita života nasuprot smrti, a nada je utemeljana na vjeri, što znači ne na potpunoj spoznaji. U Novom zavjetu je ta nada u misteriju Kristove smrti i uskrsnuća dobila čvrste temelje. On je raskinuo “lance smrti” (Dj 2, 24).

Inače je misterij Kristove smrti i uskrsnuća u samom središtu teoloških istraživanja. To je i razumljivo, ako se zna da su sva evanđelja i novozavjetni spisi napisani iz perspektive vjere u Kristovo uskrsnuće, a muka i smrt su događaji, koji su tome uskrsnuću neposredno prethodili (45). Sav Kristov život i djelovanje u svjetlu uskrsnog otajstva poprima sasvim novo značenje. To značenje je eshatološko i soteriološko (46).

U eshatološkom pogledu Isusova je smrt zadnje objašnjenje dolaska kraljevstva Božjega. Ta smrt predstavlja ostvarenje Božjega kraljevstva u ljudskim uvjetima. Soteriološko je značenje već uključeno u eshatološkom. Ljudsko pitanje o smislu nema čistog povijesnog odgovora, nego se na nj može odgovoriti tek na eshatološkoj razini. Sada čovjek može samo osluškivati događaje i njihove znakove.

Soteriološko je značenje Kristove smrti i uskrsnuće u prvom redu povezano s oslobođenjem od grijeha. Adam je sagriješivši zaslužio smrt. Ta smrt je postala mnogima i uzrokom ispraznog življenja. Ali sveti Pavao kliče: “Kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici” (Rim 5, 19). Tako je Kristovim posluhom do smrti nadoknađen neposluh Adamov. Opravdanjem čovjeka od grijeha, uništena je i posljedica grijeha tj. smrt. Stoga se Kristova smrt promatra kao sredstvo otkupljenja. Tu postoji stanovita logika. Ako smrt na početku Pisma stoji kao prokletsvo (posljedica grijeha), razumljivo je da se okupljenje od grijeha ostvaruje pobjedom nad smrću. To ipak ne znači da je ljudsko umiranje poslije Kristove žrtve na križu postalo bezbolno, ili da je nestalo svake patnje.

Smrt je izgubila svoj žalac u tome što čovjek, koji vjeruje u Krista, svoje životno usmjerenje ne traži u onome što propada u smrti, nego je usmjeren na život u Kristu. Time kršćanski stav prema smrti postaje nada, koja je u stanju prihvatiti umiranje i trpljenje jer nas ništa ne može odijeliti od Božje ljubavi, koja se objavila u Kristu. Božji ulazak u ljudsku smrt u tom je smislu veliko otajstvo kršćanske vjere (47).

3.3. Vjera u sveopće uskrsnuće mrtvih

Crkva vjeruje kako je Kristova smrt prava smrt, ukoliko je dovršila njegov zemaljski život.48 To je sličnost Kristove smrti sa smrću svakog čovjeka. Ipak, postoje i razlike. Krista, naime, nije pogodila raspadljivost ljudskoga tijela te se on, kao Božji Sin, smjesta obukao u neraspadljivost. Njegovo uskrsnulo tijelo nije ni doživjelo truleži, kao tjelesa drugih ljudi.49 Ipak ono je jamac uskrsnuća i raspadnutog ljudskog tijela. Bog, koji može iz ništa stvoriti nešto, zacijelo može i raspadljivo učiniti neraspadljivim.

Već smo više puta spominjali nesavršenost naše spoznaje neiskušene stvarnosti. Inače je teško govoriti o kakvoći još nedoživljenog. I Sveto pismo radije govori o tome kako prispjeti u nebo, negoli od čega se ono “sastoji”. Apostol Pavao veli: “Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!” (1 Kor 13, 12). Sam Krist u opisivanju Kraljevstva nebeskog govori u prispodobama, budući da ga nismo sposobni spoznati izvan okvira naših kategorija. No, nakana i svrha Kristova propovijedanja, njegove muke, uskrsnuća i pouskrsnih ukazanja može se lakše uočiti u redcima Svetoga pisma. Ovdje spominjemo jedan detalj Kristove velikosvećeničke molitve: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta” (Iv 17, 24).

Stoga je ovdje više zanimljivo kakav je odraz vjere u tjelesno uskrsnuće na ovozemni ljudski život. Čovjek koji cjelokupnoj stvarnosti pristupa s materijalističkog stanovišta, te u vlastitoj smrti vidi kraj svih svojih mogućnosti i nestajanje vlastitog bitka, ne može pred licem takve smrti živjeti u nadi. Vjernik, naprotiv, koji u smrti ne gleda oduzimanje, nego promjenu života, postavit će se prema svom zemaljskom životu sukladno svojim nadanjima. Smrt za vjernika nije kraj opstojnosti i stoga ne treba živjeti kao da ona to jest.

U svjetlu vjere u uskrsnuće tijela i samo tijelo kao konstitutiv ljudske osobe dobiva novo značenje. Tijelo je, doduše, propadljivo, ali će doživjeti svoje preobrazbu u besmrtnost. Tako tjelesna smrt više nije ono najgore što se može dogoditi čovjeku. Ono što je uistinu protivno ljudskom životu nije biološka smrt tijela, nego duhovna smrt, koja znači konačnu i trajnu odijeljenost od Boga. Gledana u svjetlu pashalnog otajstva, smrt poprima obilježje susreta i povrataka u Očevu kuću. Time govor o pravu na dostojanstveno umiranje dobija svoj smisao. Čovjek vlastitu smrt može doživjeti kao pravi čin vjere. Umiranje u kršćanskoj nadi postaje korak u ostvarivanje vjerom anticipirane budućnosti.

Na vjeri u Kristovo uskrsnuće, utemeljeno je čitavo kršćansko življenje. Čitav Kristov život na zemlji i njegova smrt na križu tako su dobili potpuni smisao, čime je ostvaren vrhunac njegovog cjelokupnog djelovanja. Isto tako ljudski život gledan kroz vjeru u osobno uskrsnuće tijela i vječni život s Bogom, poprima potpuniji smisao. Taj vječni život nije samo osmišljenje naše opstojnosti, nego je usmjerenje i osmišljenje našeg moralnog življenja. Tu nije riječ o samo teoretskim pitanjima. Ljudski stav prema smrti itekako uvjetuje njegovo praktično življenje.

Zaključak

Pitanja vezana uz umiranje i smrt su duboko egzistencijalna. Ta problematika neće nikad prestati mučiti čovjeka. Vidjeli smo da se tom problemu može različito pristupiti. Razni filozofski sustavi u svome sadržaju na svaki način postavljaju i pitanje smrti. Zamijetno je, doduše da se neki filozofski pravci, kao epikureizam, ne žele zamarati tom problematikom. Ali, i takav stav prema smrti je stav koji uvjetuje praktično ljudsko življenje.

Današnji su problemi s obzirom na smrt i umiranje uvelike vezani uz datosti tehniciziranog društva. Umirući se čovjek isključuje iz svog prirodnog ambijenta. Sve više se umire po bolnicama i staračkim domovima, a sve manje u obiteljskoj sredini. Društveni život postaje sve otuđeniji za najvažnije događaje u ljudskom životu, kao što su njegovo rađanje i umiranje. Stoga papa Ivan Pavao II. piše encikliku Evangelium vitae, u kojoj analizira današnju kulturu smrti nasuprot evanđeoskoj poruci života.

Iza svih pojavnosti u društvenom životu uvijek se krije određeni mentalitet koji uvjetuje čovjekov stav prema svijetu i drugim ljudima. Tako postoji i kršćanski stav prema smrti. On je označen velikim spasenjskim otajstvima Kristove smrti i uskrsnuća. Vjera u Kristovo pashalno otajstvo hrani kod kršćanina nadu u vlastito proslavljenje i tako daje osmišljenje svim životnim patnjama i križevima. Za kršćanina je smrt trenutak kad prestaje vremenski tijek njegova života, ali ne i život uopće. Smrt je trenutak kad nastupa vječnost u kojoj čovjek gleda Boga licem u lice. Stoga smrt za kršćanina gubi žalac straha i neizvjesnosti, te je u vjeri može spremno i smireno dočekati. Kristovo uskrsnuće je ujedno i jamac našeg tjelesnog uskrsnuća. To je također veliko otajstvo vjere koje daje ljudskom tijelu neusporedivo veću vrijednost negoli svi filozofski sustavi usredotočeni na promatranje ljudske tjelesnosti zajedno.

Kršćanin je, međutim, svjestan i druge ili duhovne smrti. To je smrt koja označuje vlastito neostvarenje i odsutnost Božje blizine. Stoga vjernik, već ovdje na zemlji putem moralnog življenja, usmjeruje svoje djelovanje prema ostvarenju punine Života. Udaljavanje od Boga grijehom rađa sve većim strahom, neizvjesnošću i nesnalaženjem pred činjenicom naše tjelesne smrtnosti, dok približavanje Bogu rađa sve jačom vjerom, sigurnošću i životnom nadom.

Bilješke:
(14) E. BECKER, Poricanje smrti, (prevela: V. Špiljak), Zagreb 1987, IX.
(15) Usp. I. SUPEK, Spoznaja, Mladost, Zagreb 1971,43.
(16) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Ondje, 92.
(17) Usp. R. GUARDINI, Reiner Maria Rilke, Le Elegie duinesi come interpretatione delV esistenza, Morcelliana-Brescia 1974,479.
(18) A. CAMUS, Tagebuch Januar 1942 bis März 1951, u: RAZNI AUTORI, Im Angesicht des Todes leben, Christlicher Glaube in moderner Gesellschaft. Teilband 36, Quelleband 6, Herder Frei bürg- Basel- Wien, 1983, 102.
(19) Isto.
(20) Usp. E. IONESCO, Journal en miettes 772, u: RAZNI AUTORI, Im Angesicht des Todes leben … 104.
(21) Usp. S. WEIL, Schwerkraft und Griade, u: RAZNI AUTORI, Im Angesicht des Todes leben…. 107.
(22) Usp. P. TILLICH, In der Tiefe ist Wahrheit. Religiöse Reden, u: RAZNI AUTORI, Im Angesicht des Todes leben… 113.
(23) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Ondje, 94.
(24) Usp. I. KOPREK, Ondje, 78-79.
(25) G. GRESHAKE, Tod und Auferstehung, Christlicher Glaube in moderner Gesellshaft. Teilband 5, Herder Freiburg- Basel- Wien, 1980,76.
(26) Usp. B. HARING, Kristov zakon, sv. III, KS, Zagreb 1986,208 si.
(27) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Ondje, 96-100.
(28) Usp. M. ŠEF, Liječnik i smrt, u: Pred licem smrti, Zagreb 1990, 163-165.
(29) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Ondje, 91 i 98.
(30) E. KUBLER- ROSS, On Death and Dying, New York 1969: U hrvatskom prijevodu: Razgovori s umirućima, (preveo: Karlo Prendivoj), Biblioteka “Oko 3 ujutro”, Zagreb 1976.
(33) V. POZAIĆ, Umrijeti u ljudskom dostojanstvu, u: Pred licem smrti. Zagreb 1990, 206.
(34) Isto.
(35) O tome vidi. V.POZAIĆ, Život dostojan života, Eutanazija u prosudbi medicinske etike, Zagreb 1985.
(36) Usp. B. HARING, Nav. dj, 213.
(37) Usp. Isto, 205.
(38) Usp. E. KUBLER- ROSS, Nav. dj, 35.
(39) V. POZAIĆ, Umrijeti u ljudskom dostojanstvu…. 211.
(40) Usp. M. MANDAC, Sveti Augustin, Rukovet, Makarska 1990, 110.
(41) Katekizam Katoličke Crkve (dalje KKC), odobrila Hrvatska biskupska konferencija 1994, 1018.
(42) G. GRESHAKE, Nav. dj, 96.
(43) Usp. Isto, 97.
(44) KKC u broju 1056 jasno govori o paklu kao vječnoj smrti:” Po primjeru Kristovu, crkva upozorava vjernike na ‘tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti, koja se zove ‘pakao”‘.
(45) Usp. A. REBIĆ, Isusovo uskrsnuće, Zagreb 1972,7.
(46) Usp. W. KASPER, Isus Krist, Split 1995, 133- 145.
(47) Usp. Isto, 92.
(48) KKC, 627.
(49) Isto.
(50) Usp. V. POZAIĆ, Život dostojan života, Zagreb 1985, 72.

fra Domagoj Runje
Počeci 1 (1996) 1, str. 24-36.