Posted by Uvod
Postoji poslovica o smrti kao najvećoj pravdi. Ukoliko bi se njezina pravednost sastojala samo u tome da smrt sve ljude bez iznimke pogađa jednako, tada bi ta pravda uistinu, bila slijepa. Ako je pak govor o smrti kao času, kad nastupa nagrada ili kazna za učinjena djela, tada i njezina pravednost ima konkretni smisao. Stoga njezinu pravednost radije gledamo u proživljavanju vlastite smrti, kao ploda cjelokupnog života. U tome smislu možemo reći daje svaka smrt pravedna, ali ne i daje svaka smrt ista.
Iz tih uvodnih misli već uočavamo kako je teško govoriti o smrti, budući da tom pitanju možemo pristupiti sa stanovišta različitih svjetonazora i životnih okolnosti. U svakom slučaju teško je govoriti o još sasvim nedoživljenom iskustvu. Ipak, smrt je neprestano u našoj sredini. Ona je kao neki žalac, koji nas uvijek podbada na razmišljanje ne dajući nam mira. Stoga će biti prikazani neki problemi u današnjem društvu, koji su vezani uz činjenicu smrti.
Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu prikazana je sama terminologija vezana uz pojmove smrti i umiranja. Riječ je o vrstama smrti i napravljen je mali izlet u razmišljanje o današnjoj kulturi smrti, kako to opisuje papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium vitae. Drugi je dio potpuno posvećen pogledu na današnje shvaćanje smrti, s osvrtom na tipične probleme današnjeg društva glede umiranja i njege umirućih. Treći dio je teološko promatranje smrti. Govor je o shvaćanju smrti u Svetom pismu, te o velikom otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća.
Problematika smrti i umiranja je, u ovom radu, smještene u okvire moralne teologije. Nije, stoga, riječ o teološko-filozofskom obrazloženju otajstava kršćanske vjere. Nakana i svrha je više uočiti problematiku, ali i put rješavanja teških pitanja u odnosu današnjeg društva prema smrti. Taj put nalazimo na području kršćanske vjere u uskrsnuće, koja daje svoj biljeg ljudskom životu.
1. Smrt i umiranje
Smrt i umiranje se mogu promatrati s različitih gledišta i o njima govoriti na različitim područjima. Ta dva pojma neizbježno su pitanje medicine, biologije, psihologije, sociologije i prava. Osim toga, smrt je česta tema u umjetnosti, bilo književnosti, slikarstvu, kiparstvu ili glazbi. Nezanemariva je njezina prisutnost u kulturnoj i religijskoj povijesti. No, ona nije samo izvor nadahnuća brojnih umjetničkih djela nego je i mučno pitanje filozofskih razmišljanja i teoloških istraživanja. Katolički vjeronaučni govor o smrti, kako je to primijetio K. Rahner, proizlazi iz isprepletenosti filozofskog i na Objavi utemeljenog pogleda. To je i razumljivo kad se uzme u obzir da Biblija govori o smrti i vječnom životu naprosto kao o činjenicama uz koje veže određene značajke, ne donoseći sustavna traktata o načinu opstojnosti čitave ljudske osobe preko smrtnoga praga. Takva pitanja čovjeka ipak zanimaju i nerijetko su presudna u njegovu vjerskom opredjeljenju. Stoga je u teologiji smrti neizbježna primjerena doza filozofske pronicljivosti.
Sami pojmovi smrti i umiranja primjenjuju se u različitom smislu ovisno s kojeg se područja ljudske djelatnosti promatraju. Tako se stvara široka lepeza značenja jedne te iste riječi, koja može biti dobrodošla u pjesničkim izražavanjima. Ovdje je ipak potrebno ograditi pojmove kojima se bavimo od domašaja "pjesničke slobode" i utvrditi najuže značenje u kojem se oni redovito shvaćaju.
1.1. Značenje termina
Smrt i umiranje pojmovi su naizgled tako bliski, a zapravo su potpuno isključivi, makar jedan bio upućen na drugoga. Smrt je statički pojam i označava stanje nakon čina umiranja koji se već zbio(2). Drukčije rečeno, smrt gledano biološki označuje kraj života. Ipak, i ova jednostavna definicija smrti može se shvatiti dvojako. Ukoliko se smrt shvati kao apsolutni prestanak bivstvovanja, tada je ona doista pravi statični pojam kako smo ga gore označili. Ona bi tako označavala trenutak nastupanja onog velikog Ništa, kako se izrazio M. Krleža(3). U teološkom razmišljanju smrt radije označava prag između dvaju razdoblja života tj. dvaju načina opstojnosti ljudske ličnosti. Tu smrt označava trenutak nastupanja vječnog života koji se ne da iskusiti u ovozemnim kategorijama. Takvo shvaćanje nadilazi biološko poimanje, koje u teološkom promatranju ne može biti mjerodavno, makar je na svome području ispravno.
Stoga smrt shvaćamo pragom iza kojeg nastupa, u ovozemnom životu, neiskusiva zbilja. Takvo je shvaćanje indiferentno u pogledu vjerničkog ili nevjerničkog prihvaćanja, budući da njime označujemo prag o kojem se svi moraju složiti, jer je to očita činjenica, makar se razlikovali u poimanju onoga što nastupa korak iza toga praga.
Umiranje je smrti utoliko suprotan pojam što označuje jedan dio života. Umire živ čovjek, a ne mrtvac. To je razdoblje bioloških zbivanja koja su još u tijeku, a neizbježno dovode do stanja smrti. No, i ovdje je potrebno malo razjašnjenje, jer su biološki procesi u čovjeku već u samom začetku osuđeni na smrt, došla ona prije ili kasnije. U tom bi se smislu čitav život mogao nazvati umiranjem, prema onoj Heideggerevoj "Sein zum Tode"(4).
Ipak pojam umiranje ograničujemo na razdoblje života kad je očito skoro nastupanje smrti. U tom slučaju umiranje kao proces izostaje kod nenadnih smrtnih slučajeva (prometna nesreća, ubojstvo i si.). Opće shvaćanje pojma umiranje podrazumijeva kod umirućeg i njegovih bližnjih svijest o skoroj i, uglavnom, vremenski predvidljivoj smrti. Ovakvo je shvaćanje vrlo bitno pri njezi umirućih, koja povlači za sobom razna pitanja s područja moralne teologije.
1.2. Vrste smrti
Kako pojam smrti možemo promatrati s različitih stajališta, tako i podjela smrti na vrste ovisi o njima. Tako možemo govoriti o društvenoj smrti kao neprihvaćenosti u društvu, o psihogenoj smrti kao životu u beznađu, o etničkoj smrti kao o izumiranju ili uništavanju jednog čitavog naroda (genocid). Na području biologije možemo govoriti o srčanoj i moždanoj smrti itd.
Ovdje se ograničujemo na shvaćanje smrti koja označuje kraj ovozemnog životnog puta jedne ljudske osobe. U tom smislu smrt dijelimo s obzirom na čas i način njezina nastupanja.
Nastupanje smrti zbog same starosti u godinama pri kraju prosječnog životnog vijeka uglavnom nazivamo prirodnom smrću. Današnje shvaćanje prirodne smrti ima svoj korijen u biološkoj prirodi ljudskog života. Ona je zapravo neizbježni kraj bioloških zbivanja u ljudskom tijelu. To je čas tolike istrošenosti tijela, da u sebi više ne može nositi život. Sporan je trenutak kad smrt nastupa, u ovom čisto biološkom pogledu. Poznato je da nakon preminuča u čovjeku još nisu obamrle sve životne stanice, nego se tijelo postupno gasi, a ne podudara se ni čas srčane i moždane smrti, što sa sobom vuče mnoga moralna pitanja kao što su: presađivanje organa, reanimacija, održavanje na aparatima itd. No, u filozofsko-teološkom promatranju same činjenice smrti kao takve, to su periferna pitanja.
Sve druge vrste smrti mogli bismo nazvati umjetnima, ne stoga što takva smrt ne bi bila stvarna, već stoga što nije nastupila redovitim slijedom životnih procesa. Riječ "redovit" ovdje je relativna budući da većina ljudi još uvijek umire prerano, tj. prije nego je iscrpljena njihova biološka životna snaga i ljudske životne mogućnosti. Omjer takve prirodne smrti nasuprot ostalim vrstama stoji dosada 1:100 000(5). Umjetnom smrti tako zovemo svaku smrt koja je nastupila uslijed kakve nesreće, ubojstva, samoubojstva. Tu spada i eutanazija kao nasilno prekinut proces umiranja. Dakako da je ova podjela vrlo poopćena s obzirom na to daje često teško povući razliku između prirodne i umjetne smrti kad se radi o raznim smrtonosnim bolestima, koje čovjeka mogu zadesiti u bilo kojem razdoblju životnoga tijeka.
Veliko je nastojanje medicine, ali i društvenih znanosti (politike i socijalnog nauka) da se dostigne onaj ideal mesijanskog vremena u kojem "neće biti starca koji ne bi godina svojih navršio" (Iz 65, 20). Jasno je da se na području medicine treba okaniti iluzornih pokušaja općeg nadvladavanja smrti. Medicina treba u prvom redu ići za tim da se omogući prirodna smrt kod što više ljudi. U tim nastojanjima nemala je uloga politike i brige oko socijalne pravde. Nadvladavanje i osmišljenje činjenične smrti već spada na filozofski i, još više, teološki govor.
1.3. Današnja kultura- kultura smrti (prema Ivanu Pavlu II.)
Koliko određeno shvaćanje života i smrti utječe na cjelokupan ljudski život i moralno ponašanje, više je nego očito u današnjem pluralističkom i multikulturalnom društvu. Tu problematiku razrađuje papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium vitae. Osobito je njezino prvo poglavlje usredotočeno na raščlambu pojava u društvu koje karakteriziraju nastanak jedne kulture, koju papa naziva kulturom smrti(6). Enciklika općenito govori o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, a pozornost joj se na poseban način usredotočuje na trenutke života u nastajanju i umiranju.
Kao središnja jezgra Isusova poslanja, prema evanđeljima, ističu se riječi: "Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10, 10). U tom životu papa vidi onaj "novi i vječni život koji se sastoji u zajedništvu s Ocem, na koji je milosno pozvan svaki čovjek u Sinu djelovanjem Duha posvetitelja. Baš u takvom životu dobivaju puno značenje svi vidovi i časovi čovjekova života."(7) To je put ispravnog poimanja vrijednosti ljudskog života, koje se iskrivilo u društvu u kojem vlada kultura smrti.
No, gdje su korijeni toj kulturi smrti u kojoj se život svodi na biološki materijal(8), a smrt se, inače smatra apsurdnom, naširoko primjenjuje kao eugeničko sredstvo i sredstvo lišavanja boli i patnje u procesu umiranja (eutanazija)? (9) Problem je utoliko teži što se ne radi o pojedinačnim zastranjenjima nego o programiranim prijetnjama na znanstven i sustavan način(10). Ne zabrinjavaju toliko nesnalaženja u konfliktnim moralnim situacijama, koliko sama olakotnost u provedbi moralno zlih čina (npr. pobačaja) u redovitim prilikama života, bez teških razloga. Čovjek u konfliktnoj situaciji nastoji iznaći pravo rješenje, i sama njegova zapitanost izraz je poštivanja života. Stoga više zabrinjava neobzimost prema ikakvim moralnim zasadama, što u biti niječe svako moralno vrjednovanje pojedinih ljudskih čina.
Korijene te paradoksalne proturječnosti nalazi papa analizirajući mentalitet, koji iskrivljujući pojam subjektivnosti, priznaje kao nositelja prava samo onoga koji se predstavlja s punom ili barem početnom autonomijom i izlazi iz stanja potpune ovisnosti o drugima(11). Ukratko, onaj koji ima veću moć komuniciranja u društvu kao da ima i veća prava. Takva logika dopušta jačima manipuliranje životima slabih i nemoćnih, koji su nesposobni boriti se za svoja prava. Tu potpuno nestaje osjećaja za neotuđivu vrijednost ljudskog života bez obzira na njegov položaj u društvu, njegovu možebitnu hendikepiranost ili starosnu dob.
Korijeni takva poimanja nalaze se i u izopačenom shvaćanju slobode, koja ne poštuje svoju sastavnu vezu s istinom. No, korijeni nisu ni samo tu.
Još se više radi o pomračenju smisla Boga i čovjeka. Kultura smrti ne priznaje Boga kao Stvoritelja, a on je temelj ispravnog shvaćanja čovjeka, i to kao otajstveno drugog u odnosu na druga stvorenja (12) Tako ona čovjeka svodi na jedno od mnogih bića, na jedan organizam koji je, povrh svega, dostigao veoma visok stupanj napretka, ali bez transcendentalne utemeljenosti. Time je dovedana u pitanje i sama savjest društva, (ta čovjek je društveno biće), koja ne samo što tolerira nego i podupire kulturu smrti.
Sve u svemu, došlo je do velike pomutnje između dobra i zla, te papa želi baciti svjetlo na put dobra kojim je potrebno ići. Stoga papa, ne štedeći riječi da ukori raširena nemoralna ponašanja (pobačaj, kontracepcija, eutanazija) i shvaćanja (individualizam, utilitarizam, hedonizam itd.), ipak ne zaboravlja spomenuti i pozitivne znakove koji se očituju u brizi za čovjeka i njegov cjelokupan život. Nakon što se upozorilo na ono što ne treba činiti, ne ostavlja se čovjeka bez znanja o tome što mu je činiti i kako se ponašati u skladu s dostojanstvom svojega bića. Evanđelje života je i upravljeno promicanju života: "život je uvijek dobro. To je intuicija ili čak iskustvena činjenica, i čovjek je pozvan usvojiti njen duboki razlog."(13) Život koji Bog daje čovjeku daleko je više od samog postojanja u vremenu. To je penjanje prema punini života i to je klica postojanja koje nadilazi same granice vremena: "Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na slavu svoje besmrtnosti" (Mudr 2, 23).
Takvim poimanjem izaziva se duboki osjećaj poštovanja prema životu i raste svijest o njegovoj neotuđivoj vrijednosti. Time nasuprot kulturi smrti stoji istinska kultura života.
U drugom dijelu članka pod istim imenom čitajte o današnjem shvaćanju smrti u društvu i o teološkoj refleksiji o smrti.
(1) K. RAHNER, Schriften zur Theologie, Band IV, Benziger Verlag Einsiedeln-Zürich-Köln, 1960,42.
(2) Usp. V. POZAIĆ, Umrijeti u ljudskom, dostojanstvu, u: Pred licem smrti, zbornik radova (uredio: V. POZAIĆ), Zagreb 1990, 198.
(3) Usp. M. KRLEŽA, Legende, Sarajevo 1973, 17.
(4) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Shvaćanje smrti danas, u: Služba Božia. XXXI/1991, br. 2, 93.
(5) G. GRESHAKE, Tod und Auferstehung, Christlicher Glaube in moderner Gesellschaft. Teilband 5, Herder Freiburg-Basel- Wien, 1981,71.
(6) IVAN PAVAO II., Enciklika "Evangelium vitae", KS, dokumenti 103, Zagreb 1995, II.
(7) Isto, 1.
(8) Usp. Isto, 14.
(9) Usp. Isto, 64.
(10) Usp. Isto, 17.
(11) Usp. Isto, 19.
(12) EPIKUR, Poslanica Menekeju. Cit. prema: I. KOPREK, Smrt- krajnje osobno iskustvo nade, u: Pred licem smrti. Zagreb 1990, 74.
(13) Usp. L. TOMAŠEVIĆ, Ondje, 91.
fra Domagoj Runje
Počeci 1 (1996) 1, str. 19-24.