Sanja Nikčević: Umjetnost današnjeg vremena razara čovjeka i osuđena je na propast

BogoslovPosted by

Živimo u vremenu kojim dominira kultura isključenja, koja postaje zabrinjavajuće agresivna prema pojedincima. No današnja društvena klima koja dominira našim životima od Amerike do Europe ima svoje izvorište, a to izvorište je u umjetnosti. Nakon Drugog svjetskog rata pojavom Modernizma i danas Postmodernizma u umjetnosti se događa poremećaj koji okreće leđa estetici, duhovnosti i transcendenciji koje su bile utemeljene u svakom umjetničkom pravcu i u svakom umjetničkom djelu. Jordan PetersonBen ShapiroSam HarrisEric i Bret Weinstein, predstavnici intelektualnog web podzemlja – ‘Intellectual dark web‘ u javnosti su poznati kao osobe koje zastupaju dijalog, te slobodu govora, mišljenja i ideja.

Oni su hrabro odlučili zaplivati kontra struje današnjeg svjetonazora. Njihov otpor nije ostao nezapažen i okupili su oko sebe zadnjih godina milijune gledatelja i slušatelja diljem svijeta. Svi navedeni u mainstream medijima su označeni kao kontroverzni, iako stavovi koje oni zastupaju još do prije desetak godina su bili uobičajeni, logični i općeprihvaćeni. Neki od njih su se suočili s teškim napadima i klevetama poput Jordana Petersona, ili Breta Weinsteina koji je i izgubio mjesto profesora na fakultetu Evergreen State. Predstavnici Intellectual dark weba su pokazali koliko je današnji čovjek gladan intelektualne rasprave.

No prije nego su se okupili predstavnici spomenutog intelektualnog podzemlja, o ovom problemu još je 2005. godine pisala Sanja Nikčević hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka i redovna profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, te od 2018. godine direktorica novopokrenute izdavačke kuće ‘Citadela libri’, u svojoj knjizi ‘Nova europska drama ili velika obmana’.

U knjizi profesorica Nikčević razotkriva nametanje moderne i postmoderne drame Europskom kazalištu, te među prvima artikulira problem kazališta koje je napustilo dramski tekst, odnosno pisca, estetiku, duhovnost i sve ono što je bilo utkano u temelj europskog i svjetskog duhovnog i građanskog teatra dvije i pol tisuće godina, te vrlo vješto povezala problem kazališta s problemom samog vremena i društva u kojemu živimo. Nakon predstavljanja nove knjige izdavačke kuće ‘Citadela libri’ Rajmunda Kuparea ‘Prebivao je među nama – tri prikazanja o jednom davnom događaju’ i predavanja profesorice Nikčević pod nazivom ‘Pravo na dobro/lijepo/sveto u umjetnosti’ u prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu (21.01.2020.), profesorica Nikčević pristala je na razgovor za portal Otvoreno:

Rejmund Kupareo – Hrvatski dominikanac, sa nevjerojatno bogatom biografijom i ogromnim stvaralačkim opusom, no unatoč tome u Hrvatsko gotovo nepoznat?  

Kupareo je 1943. godine kao dvadesetogodišnjak za vrijeme Drugog svjetskog rata objavio roman ‘Baraba – priča s otoka Hvara’ u 12 tisuća primjeraka. Dakle u godini kada je cijela Europa bila umorna od rata, na stvarno malom i ograničenom tržištu on je objavio roman u takvoj nakladi koji je bio rasprodan. Taj roman ‘Baraba’ se smatra najboljim hrvatskim romanom objavljenim za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kupareo je bio zanimljiv kao pisac, no danas za njega znaju u glavnom stručnjaci, a glavni razlog tomu je njegova emigracija u Čile. Tamo je izgradio zavidnu znanstvenu karijeru na sveučilištu Santiago da Chile gdje je predavao kao aksiolog, odnosno estetičar, vratio se je u Hrvatsku sedamdesetih godina prošlog stoljeća nakon što je preživio moždani udari i umro je u Zagrebu u dominikanskom samostanu 1996. godine. Iza sebe je ostavio ogroman opus, koji je pisao na različitim jezicima, ali književnost je pisao isključivo na Hrvatskom jeziku. Knjiga ‘Prebivao je među nama – tri prikazanja o jednom davnom događaju’ su tri suvremena prikazanja, poznate priče o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista koje su opisane na suvremeni način.

Vi ste teatrologinja, koliko je po vama duhovno kazalište zastupljeno danas?

Tema duhovnog kazališta, odnosno religioznih tema u kazalištu moje je novo veliko istraživanje otkrivam jedan cijeli svijet koji je od 1945. godine, ne samo kod nas, nego u cijeloj Europi doslovno živio u polu-ilegali, ili na teškim rubovima profesionalnog kazališta. Krajem Drugog svjetskog rata, odnosno 1945. godine u cijeloj je Europi zavladao sekularistički svjetonazor a u kanon ušla isključivo umjetnost koja takav svjetonazor i njegov sustav vrijednosti odražava, dakle realizam, modernizam, pa na kraju postmodernizam, dok je sve drugo protjerano. Naročito je odbačena duhovna dimenzija umjetnosti, jer sekularistički svjetonazor je ateistički i ne priznaje nikakvu duhovnost, no isto je tako izbačena i svaka afirmacija građanskog društva kao takvoga. Dakle građanska drama iz 19. i početka 20. stoljeća je izbrisana. Tek se sada zapravo otkrivaju predivni autori koji su izbačeni iz kanona, no nisu samo djela i autori izbrisani, nego i cijeli niz teoretičara koji su pisali u prvoj polovici 20. stoljeća, poput Petra Grgeca, Ljubomira Marakovića, Mate Ujevića i mnogih drugih.

Kažete kako je sve protjerano iz sekularističkog kanona, možete pojasniti? 

Mi danas učimo kako je u bitci starih i mladih početkom 20. stoljeća to  ‘moderno, ‘novo’, suvremeno, bilo ne samo napredno nego i dominantno, dok je katolički glas bio zaostao i primitivan. No zapravo ovdje se je radilo o suprotnoj situaciji. Kada su modernistički pisci počeli pisati, oni su bili manjina i izazivali su čuđenje kod starijih teoretičara koji su smatrali kako su ti mladi ljudi talentirani, ali malo zbunjeni, te kako će s vremenom ipak doći k sebi, jer je bilo nepojmljivo pisati o svijetu bez Boga, bez smisla, bez ljepote. Nisam sigurna ni da su bili svjesni da se radi o novom svjetonazoru, a nikako da te ta slika svijet i taj ateistički svjetonazor pobijediti u jednoj Europi koja svoj cijeli identitet temelji na kršćanskom svjetonazoru. Netočno je da protiv modernizma bunio tek manji dio ‘zatucanih’ kršćana. U to vrijeme su svi bili kršćani i sigurno nisu bili niti zatucani, niti zaostali kako ih se danas želi prikazati. To su bili obrazovani, mudri ali i  časni ljudi, kao biskup Antun Mahnić, koji je u procesu beatifikacije. Svi su oni zagovarali umjetnost kao lijepo, dobro i sveto, jer je to dvije i pol tisuće godina bio temelj umjetnosti, samo što je u Antici bila jedna transcendencija, a u kršćanstvu druga transcendencija, ali je umjetnost uvijek proizlazila iz svetog i govorila o onome najsvetijem u životu.

Možemo li reći kako cijeli zapadni svijet ima istu situaciju u umjetnosti i društvu općenito?

Točno, svi imamo isti umjetnički kanon, jedino se Amerika izborila za dramski teatar, ali ga i oni jedva drže na životu i pokušavaju ga, koliko mogu, afirmirati, no mi u Europi smo izgubili dramski teatar iz kojega je izbačen pisac i koji su preuzeli režiseri. Za tu situaciju mi u Hrvatskoj za sve krivimo komunizam, pa tako i za to. No u ovom slučaju ne možemo govoriti o krivici komunizma jer komunisti su u početku željeli kroz umjetnost afirmirati svoj set vrijednosti, to je ono što danas zovemo soc-realizam, a onda je došao sa Zapada teatar apsurda i srušio soc-realizam u potpunosti, Ali to je tema koju moram do kraja istražiti.

Sada kada ste već otvorili ovu temu, htio bi spomenuti vašu knjigu ‘Nova europska drama ili velika obmana’ Knjiga je izašla 2005. godine, a drugo dopunjeno izdanje 2009. godine. S tom knjigom ste izazvali veliku buru u kazališnim krugovima, a probila se i među širu javnost, što hrvatsku, što međunarodnu. Zašto ste napisali knjigu?

Nakon izlaska te knjige  su mi znali prilaziti studenti umjetničkih Akademija i govoriti kako čitaju moju knjigu u tajnosti, nije bilo baš bezazleno napisati takvu knjigu i napasti ono što je vladalo europskim teatrom a utječe na njega i danas. Ja neke knjige pišem kako bi razotkrila mitove, jedan od tih mitova je bila Nova Europska drama, kao nešto što mladi vole i razumiju, nešto jako suvremeno i   najbolje što imamo. Službena kanonska teza jest kako se umjetnost razvija evolucijom jednako kao i društvo, pa onda postoji i nekakva evolucija žanrova, jer u sekularističkom svjetonazoru nema duhovne dimenzije, odnosno Božjeg nauma koji je stvorio svijet, nego je priroda tvorac svega a evolucija proces kojim se sve razvija. Tako je u toj evoluciji Nova Europska drama postala nešto najbolje na svijetu, no kako sam ja putovala po Europi vrlo jasno se vidjelo kako to baš i nije tako. Nitko je nije volio gledati, ni mladi ni stari, teoretičari i kritičari su je napadali kada je izašla, ali su u jednom trenutku popustili pred tezom kako je to popularno negdje drugdje, vole mladi a oni, eto to ne mogu razumjeti.  Tome je  potaknulo na istraživanje o tome kako se je taj trend nametnuo iz Velike Britanije preko njemačkog kazališta na ostatak glavne europske kazališne struje. Naime u svakom fenomenu imate konkretne ljude preko kojih se nešto događa. Tada sam bila uvjerena kako je problem u jednostavnom slijeđenju trendova i doista sam taj trend tamo razotkrila, no sada mi je jasno kako je problem dublje u samim temeljima kanona koji vlada.

Kažete problem je u kanonu, možete objasniti?

Kazalište je od Antike do druge polovice 20. stoljeća bilo dramsko, dakle dramski pisci u pisali tekstove, postavljali te tekstove, određivali kako će predstava izgledati, te su na kraju oni mijenjali konvencije. Sve promjene do druge polovice 20. stoljeća su radili pisci, ali od duge polovice 20. stoljeća u europskom kazalištu su zavladali režiseri i to oni režiseri koji ne vole pisce, odnosno oni koji imaju vlastite  vizije i drugačiju sliku svijeta od dotadašnje.  To se službeno zvalo redateljski teatar, a kasnije  i postdramski teatar, jer je bitka vođena protiv pisca. Pisac u sebi nosi logičnu motivaciju radnje, likove koje prepoznajemo i s kojima se može poistovjetiti i eventualno onda doživjeti nekakvu katarzu, ili pročišćenje emocija gledanjem nekog događaja na sceni. Upravo to pročišćenje emocija je Aristotel nazvao svrhom kazališta, jer nas to čini snažnijima i jačima. Platon je tvrdio  da je  kazalište u Antici štetno jer uznemiruje emocije a  njihova osnovna vrijednost bila je stabilnost, umjerenost, pa i poslušnost bogovima što je danas kontroverzno za izgovoriti, ali je bilo tako. Aristotel je branio kazalište tvrdeći da se te uznemirene emocije pročiste gledanjem predstave i da nas to čini snažnijima.

U antičkom kazalištu je bilo zabranjeno otvoreno prikazivanje nasilja pred publikom, jer se smatralo kako gledanje takvih strašnih scena negativno, utječe na gledatelja i uznemiruje ga, jer kazalište utječe na um, dušu, srce i tijelo, pa se zbog toga nasilje na sceni smatralo štetnim za ljude. Kazalište u Antici je bilo sveto i bilo je ritualno. Ono je izašlo iz Dionizijevog rituala, što se je shvaćalo jako ozbiljno, jer nisu antički Grci izmislili bogove samo kako bi si objasnili prirodne pojave što današnji kanon nas uči. To je bila ozbiljna vjera, bogovima se za sve morala prinositi vrlo ozbiljna žrtva, najčešće u krivi, sjetimo se Agamemnona  koji je morao žrtvovati vlastitu kćer da bi Grci dobili – ne pobjedu – nego vjetar da mogu krenuti u rat s Trojom (taj prinos krvne žrtve je bio  sve do pojave Krista koji je dao sebe kao vječnu žrtvu i time dokinuo prijašnje rituale  žrtvovanja). Dakle kazalište je imalo za zadatak osnažiti ljude, a ne razoriti ih. Vjera i svetost u kazalištu su vrlo važne i imaju svoje duboke korijenje kasnije je u srednjem vijeku ponovno izašlo iz svetog. Ne samo to, nego je i u drugim civilizacijama početak ovog što zovemo državnog, visokog kazališta povezano sa svetim – i u Kini i u Japanu.

Današnji vladajući teorijski kanon to sve briše i antičke pisce tumači kao kritiku društva, iako pisci poput Eshila, Sofokla, Euripida, nisu kritizirali društvo, već su ga afirmirali i osnaživali. Da bi se netko morao baviti kazalištem na bilo kojoj razini u Grčkoj morao je biti ugledan u društvu, a ovi pisci su bili  najcjenjeniji i najbogatiji ljudi svog vremena (Eshil je bio ratnik, Sofoklo rizničar Atičkog saveza), Oni su gradili to društvo i kad bi pokazivali mane likova to nije značilo da ruše društvo nego je bila pouka gledateljima da tako ne rade.

No, kada je nakon 1945. dakle po završetku Drugog svjetskog rata zavladao taj sekularsitički svjetonazor koji je nametnuo kritiku društva i pobunu pojedinca  kao nužnu  osobinu vrijedne literature, napravljen je oštar rez.  Do 1945. godine vi ste u HNK-u imali pedesetak  žanrova afirmativnog teatra, građanske drame, pučke drame, plemićke drame, itd. To je sve suženo na realizam, modernizam, ekspresionizam koji su ušli u kanon a ostalo je izbačeno kao „nevrijedno“.   Izbačene su i cijele kazališne epohe koje su bile u suglasju s kršćanskim svjetonazorom: srednji vijek je postao mračno doba, prikazanja se smatraju pukom propagandom,  barok znamo po nerazumljivoj poeziji, građansku dramu ni ne znamo, učimo je od Ibsena iako je dva stoljeća prije vladala europskim scenama. Da bi nam antička drama mogla ući u kanon ona je morala biti reinterpretirana kao kritika društva pa tako sad veličamo junake kao pobunjenike protiv bogova. Edip nam je „beskompromisni borac za istinu“ iako mu u drugoj sceni vrač kaže da je on ubojica Laja a onda Edip cijelu dramu pobija tu istinu!

 Ako slijedimo antičku teoriju o utjecaju kazališta na ljude, danas  glavna funkcija postmodernog kazališta jest razaranje ljudi. Tu možemo pronaći paralelu u jednoj drugoj epohi koja se zove Rimsko carstvo, a koje je uzelo grčke drame, ali samo na oponašateljskoj razini, bez te duhovne dimenzije. Rim je izgubio duhovnu dimenziju kazališta. Za razliku od Grčke, u Rimu nisu svi išli u kazalište, te u borbi za publiku počeli su raditi od kazališta sve veći i veći spektakl, a to je završilo tako da su na scenu doveli živog čovjeka, osuđenika na smrt i ubili ga pred svima u trenutku kada glavni lik gine u drami. To je bilo blasfemično za Grke, a kamo li ne za crkvene oce. Danas se govori kako je crkva bila protiv kazališta, ali crkveni oci su bili zgroženi time što su vidjeli u Rimu na scenama, da ne govorim da su tada u kazalištu glumili robovi, da je vladao nemoral kao i u cijelom Rimu a da se u tim arenama ubijalo kršćane.

To je bilo moje sljedeće pitanje, jesmo li mi danas u istoj situaciji u kojoj se nalazio kasni Rim?

Da, vrlo je sličan taj period s ovim današnjim. I danas umjetnici koriste šok kako bi dobili reakciju publike, jer su izgubili bit svog postojanja uopće, nema duše, nema smisla svijeta i nema transcendencije. Jednako kao u Rimu i mi smo danas izgubili sve ono što je relevantno kao poruka sa scene. To je otjeralo publiku ali kako umjetnost ne može bez publike, sada se ide na sve veće i jače vrijeđanje, provociranje, pa i ponižavanje publike.  . Zato se stavlja zvijezda petokraka na vrh Riječkog nebodera, jer se zna da će to izazvati reakciju. Svjesno se ide na politiku ili vjeru ali to više nema veze s umjetnosti jer je puka provokacija.

Danas je čudna situacija, glavna struja ima sva sredstva, javni novac je njihov, sav ugled je njihov i sve međunarodne veze jer je ista situacija u cijeloj  Europi, međutim nemaju publiku. Pa sada u cijeloj Europi, ta glavna struja izmišlja neke seminare, radionice ne bi li odgojili publiku kako bi to gledala, ne bi li je ‘naučili’ i ‘podučili’, dok je u  epohama u kojima je kazalište odražavalo vlastiti vladajući svjetonazor, poput Antike, srednjeg vijeka, baroka, visoke Renesanse, pa na kraju građanske drame, publika hrlila u kazalište i to od vladara do najsiromašnijeg, i nikoga se nije trebalo ‘odgajati’ za kazalište. S druge strane u oponašateljskim epohama koje danas veličamo, poput renesanse, klasicizma, pa sve do ovoga danas, od jednom se treba odgajati publiku koja bježi iz kazališta. Publika ne bježi jer je glupa, nego to znači da ono što umjetnici danas izvode na sceni nema nikakve veze s publikom, ne govori ništa relevantno o svijetu oko nas zato jer ne govori o ljudskoj duši i o transcendentnoj dimenziji stvarnosti.

Prema takvom objašnjenju, predstavljanje Rijeke kao europske prijestolnice kulture sa petokrakom se čini kao dobra ideja, jer izaziva reakciju?

Naravno,  sljedbenicima kanona je to dobra ideja, jer njima treba šok kojim će dobiti barem nekakvu  reakciju publike. Kod nas je to zvijezda petokraka, ili neki drugi politički simbol koji izaziva reakciju javnosti. Inače, ta vrsta umjetnosti kakvu radi  Nemanja Cvijanović niti ima publiku niti koga dira. Doduše taj njegov performans se može ‘obraniti’ teorijski jako mudro, ali je činjenica da su performansi najčešće prazni i bez sadržaja  i zato idu  na što šokantniju formu. Performans je zanimljiv kao šok koji ruši neku konvenciju, ali on ne živi nakon toga. Nakon što je Gotovac gol prošetao Zagrebom, više nije zanimljivo. To je prazan šok i svaki novi performans je samo ponavljanje tog šoka i ubrzo postaje dosadan, pa se onda osmišljavaju novi načini kako ponovo i ponovo izazvati neki novi  šok kod javnosti. Kad se napravila velika retrospektiva Vlaste Delimar pokazalo se da se ni njene performanse nije moglo kasnije naslijediti jer su prazne forme. Konvencije koje su se u povijesti razvijale imale su ne samo novu formu nego i sadržaj.

Zapravo kada performans postane glavna struja on umire?

Tako je, zanimljiv je dok ruši glavnu struju jer mi ljudi volimo promjene ali kad jednom zavlada onda se vidi koliko je prazan. Na nekim od   Eurokaza, bilo je stvarno svega, jer se ide na sve veće šokove, ali to su i dalje samo šokovi bez sadržaja, a sadržaj je vezan za ljudsku dušu. A sadržaj koji je vezan za ljudsku dušu može pričati priču dvije tisuće godina. Jedino tako se dolazi do transcendentalnog koje nas doista zanima. Sada je jedna čudna situacija da ono što je bilo rub, alternativa i avangarda je postalo glavna struja ali ne zna što bi sad jer nema sadržaj pa zato sve jače i jače vrišti.

Možete pobliže objasniti razliku između kršćanskog i sekularističkog sustava vrijednosti?

U cijeloj Europi vlada kanon koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rada i priznao samo  realizam  i modernizam kao  hrabru kritiku društva koja će promijeniti svijet. Umjetnici će ukazati na probleme društva publici koja sjedi u kazalištu i koja ima utjecaj  jer u kazalište su u građanskom društvu išli svi pa i  viši slojevi društva i tako će se promijeniti svijet na bolje. To je u početku izgledalo logično, međutim kasnije se pokazalo da to neće ići baš tako. Umjetnost uvijek odražava vladajući svjetonazor, to je vidljivo od njenih svetih početaka, ona uvijek govori o onome što je najvažnije u društvu i nije istina da je iznad društva.  , No što je zapravo svjetonazor?!

To je naš odnos prema onome iznad nas, onome oko nas i onome u nama. E sad, mi imamo različite politike u Europi, imali smo istok i zapad, tako imamo i različite ekonomije u toj istoj Europi, ali u podlozi svega je svjetonazor koji ima svoju hijerarhiju vrijednosti i to je najmanji zajednički nazivnik Europe. Europa je kulturan prostor koji od Antike do danas dijeli epohe, znanja i ideje, ali i  svjetonazor i njegove temeljne vrijednosti.

Hijerarhija vrijednosti kršćanskog svjetonazora kaže, kako je svijet posljedica Božjeg nauma, svrha je osnovna karakteristika svijeta, Isus Krist je predstavnik, a ljubav je osnovna vrijednost, jer je Bog iz ljubavi stvorio svijet, a Krist iz ljubavi otkupio svijet i zato i predstavlja tu razinu. Prva svjetonazorska razina je bila prikazivana u Srednjem vijeku u prikazanjima na sceni. Druga razina je bila odnos prema državi kao uređenoj i stabilnoj zajednici koja ima na vrhu nekoga tko je odgovoran za nju, dakle kralja kao predstavnika te razine, a osnovna vrijednost je služenje. Kralj služi narodu, to je najizraženije u visokoj Renesansi i Baroku (npr Calderonov ‘Život i san’). Dok je na trećoj razini obitelj, odnos prema nama samima reprezentira  je obitelj, jer nitko ne postoji izvan obitelji. Osnovna vrijednost je poslušnost pojedinca vrijednostima i časti obitelji, prikazano je na sceni u građanskoj drami. Osnovni predstavnik te razine je otac, dakle imamo Isus-kralj-otac, odnosno ljubav-služenje-poslušnost i to je bila osnovna hijerarhija vrijednosti svih drama od Srednjeg vijeka do druge polovice 20. stoljeća. U tom svijetu cilj života na zemlji je bio spas duše, koji se je mogao postići isključivo davajući se drugima, tako je čovjek ostvarivao svoju svrhu koja je izvan čovjeka koji postaje transcendentalan.

No tada dolazi sekularistički svjetonazor s njim najveći izum 19 stoljeća poznat kao ateizam u današnjem smislu riječi kao čovjek koji ne vjeruje u Boga. Do tada ateist je bio ‘onaj koji ne vjeruje u našeg Boga’ kršćani su muslimane zvali nevjernicima i muslimani su kršćane zvali nevjernicima.

Krije li se tu izvor današnjeg sveprisutnog nihilizma?

Tako je, to je upravo posljedica ‘smrti Boga’ koju prosvjetitelji guraju s jedne strane, enciklopedisti guraju s druge, a filozofi nihilisti s treće strane. Svi tvrde kako nema Boga, no to je sve manjina do kraja Drugog svjetskog rata. Sekularistički set vrijednosti na prvi pogled također izgleda u redu. Priroda je tvorac svijeta, evolucijom se taj svijet razvija, predstavnik je znanost, a istina je temeljna vrijednost i to ona istina koja se temelji na pet osjetila, bez transcendencije.

Na drugoj sekularističkoj svjetonazorskoj razini, se sada nalazi društvo, a ne stabilna država kao do sada,  intelektualac je predstavnik te razine, aj hrabri kritički intelektualac, jer je osnovna vrijednost kritika. Teza je bila da će se kritikom društva, zahvaljujući tehnologiji i znanosti doći do boljeg i pravednijeg društva.

Na trećoj sekularističkoj svjetonazorskoj razini je sada pojedinac, više nije obitelj, nego sam pojedinac i njegov cilj je sloboda, a vrijednost je pobuna.  Temeljne vrijednosti tog svjetonazora –  istina-kritika-pobuna – su one iste iz kojih se danas vode bitke. Cilj tog svjetonazora je osloboditi pojedinca, kako bi on bio sretan ovdje na zemlji bez transcendencije, već isključivo na materijalnoj razini, odnosno zadovoljavajući samo svoje potrebe i želje

E sad, umjetnost uvijek odražava vladajući svjetonazor. Kada nam danas postmodernisti tvrde kako su oni iznad društva i kako su kritični, oni to nisu. Oni samo slijede taj vladajući svjetonazor, odnosno kanon prema kojem su kritični točno prema određenim stvarima (vrijednostima kršćanskog svjetonazora), a nisu doista kritični niti slobodni od društva. Dogodio im se paradoks.

Poput današnjih alternativaca, koji nikako ne mogu shvatiti kako su postali dio glavne struje, pa i dalje pokušavaju sami sebe prikazati kao alternativu?

Nama danas Branko Brezovac ide na Marulićeve dane i režira po HNK-ovima. Oni bi i dalje bili pobuna, pobuna je ono što oni smatraju vrijednim, na tome su izgradili svoje karijere. Tako i Krleži zamjeraju što se nije bunio kasnije protiv komunizma, jer se bunio protiv građanskog društva. Dakle oni su izgradili svoje karijere na pobuni, a sada su postali glavna struja, dobili novce od države, pa se sada bune ali u strogo kontroliranom krugu djelovanja. Točno se zna u cijeloj Europi što se ‘nosi’, a što ne ako želiš biti glavna struja.

Danas gledamo u cijelom zapadnom svijetu, pa tako i kod nas nešto što se najbliže može opisati kao rat svjetonazora. Može se reći kako se ovo pitanje preljeva u sve dijelove društva i stvorilo jednu kritičnu masu koja se sve glasnije odupire ovakvom društvenom uređenju uopće, nadzire li se izlaz?

Ne treba se čuditi tom otporu, jer mi smo većina. Kao što je bila čudna ta pobjeda sekularističkog  svjetonazora kojeg je zapravo manjina gurala, tako je i do dan danas to ostala manjina, manjina koja je glasna, koja je u stalnoj pobuni ali je  institucionalizirana. Mi danas imamo u Hrvatskoj 90 posto stanovništva koje sebe identificira kao kršćane, bez obzira kako tko prakticira ili ne prakticira vjeru ili koliko ide na misu.. Dakle nakon 70 godina vladavine sekularizma i dalje se većina ne odriče svojeg kršćanskog identiteta. Očito smo većina. Ono što, na žalost,  nemam odgovor je zašto je sekularstički svjetonazor pobijedio u cijeloj Europi i , Istočnoj i Zapadnoj, ali vidim da vlada.

Prema kojim kriterijima se mogu razlikovati ta dva različita seta vrijednosti u kazalištu?

Prvo treba pronaći zajednički nazivnik, tek kada se prepozna zajednički nazivnik tada možemo istraživati strukturu fenomena na sceni. Svako djelo u sebi nosi i svjetonazor i politiku i poruku i poetiku ali to nisu vrijednosne nego objektivne kategorije. Na primjer kršćanska poruka u djelu ima četiri elementa: svijet koji se prikazuje na sceni, ima smisla jer njime vlada milosrdni Bog. Postoji jasna razlika između dobra i zla, a svi znaju što je dobro, a što je zlo. Junak ima slobodu izbora, čak i kada se nad njim vrši neko zlo koje on ne može spriječiti, on ima izbor između osvete i oprosta. Ako junak napravi loš izbor on ima izlaz iz toga, jer svijetom vlada milosrdni Bog. E sad, ako usporedimo s drugim porukama  u Antici nemate milosrdne bogove, imate sudbinu, pa nema izbora. Dok u modernizmu i realizmu kasnije dotadašnja jasna granica između dobra i zla je izbrisana, pa sve postaje zlo, svi junaci su negativni i zli.

Roger Scruton britanski filozof i pisac koji je ovaj mjesec preminuo je velik dio svoje karijere posvetio očuvanju estetike u umjetnosti i arhitekturi. On je rekao ako izgubimo estetiku, izgubili smo smisao života?!

Od Platona preko Tome Akvinskog da bi nešto bilo to što jest moralo je biti lijepo, dobro, istinito i sveto. Kasniji filozofi i teoretičari sve do ovih spomenutih hrvatskih građanskih teoretičara poput  Grgeca preko Marakovića, pa do Kuparea su tvrdili kako umjetnost mora biti lijepa, dobra i sveta kako bi uopće bila umjetnost, tek onda  možemo primijeniti tzv umjetničke kriterije vrednovanja. Poruka  i svjetonazor su zapravo objektivna stvar, vi možete imati sekularističku dobru i lošu damu, kršćansku dobru i lošu dramu, tako da to nije samo po sebi vrijednost, a sadašnji svjetonazor priznaje samo svoju poruku kao dobu i vrijednu, a sve drugo odbacuje kao negativno i bezvrijedno. Francuski teoretičar Gabriel Marcel 60-tih godina prošlog stoljeća je govoreći o duhovnom teatru, između ostaloga rekao kako nitko nikada nije mogao zamisliti kako će umjetnost, odnosno kazalište govoriti protiv vjere, jer je bilo toliko snažno povezano s vjerom dvije i pol tisuće godina.

Što dalje?

Nakon 70 godina vladavine, sekularistički svjetonazor  očito nema rješenje niti za jedan problem čovječanstva. Čovjek nije sretniji nego prije, štoviše, čovjek je danas nezaštićeniji, nesretniji i usamljeniji nego u Srednjem vijeku i to odgovorno tvrdim.   Danas postoji cijeli niz teoretičara koji govore o tome i nastavljaju se na one teoretičare koje je kanon izbacio, ima ih u Americi, poput Jordana Petersona, ili u Europi kao što je bio Roger Scruton, postoje i stariji teoretičari kao što je Rus Nikolaj Berdjajev koji je odličan filozof, postoji jedan čitav svijet koji je kanon izbacio i o kojemu danas ne znamo gotovo ništa. Biblioteka Glasa Koncila Hrvatska katolička baština 20 stoljeća donosi niz knjiga vrlo važnih autora s početka stoljeća, a Vladimir Lončarević, Božidar Petrač, Zdravko Gavran i drugi naši teoretičari se intenzivno bave tim ljudima koji su nepravedno izbrisani.

Pobuna protiv kanona  je sve jača, sve je jači otpor i skeularističkom svjetonazoru i njegovoj hijerahiji vrijednosti. Sada postaje jasno kako vladajući kanon razara čovjeka i postoji otpor koji predvode teoretičari i jako ih se napada zbog toga, jer kada se kaže nešto protiv kanona slijedi kazna. Kanon se brani, svjetonazor se brani i ako ga napadneš, vrlo brzo te se etiketira i to stalno gledamo. S druge strane etiketirani mora uložiti veliki napor kako bi obranio svoj stav i obraz.

Postoji i otpor pubilke. U Pragu i brojnim drugim europskim gradovima je ista situacija u glavnoj struji kao kod nas ali imaju paralelni svijet privatnih kazališta u kojima igraju sasvim drugačije tekstove i gdje igraju našeg Gavrana koji je iznimka u dramskoj priči jer je uspio unatoč tome što ne slijedi kanon.

Kod nas se također dogodila pobuna publike koja pokreće manifestacije na kojima se prikazuju umjetnički programi koji govore o ljudskoj dušu ili o svijetu kao dijelu Božjeg nauma (od Dana kršćanskog kazališta u Splitu do Festivala kršćanskog kazališta u Zagrebu).

No sve to postoji i preživljava na rubovima, a na tim rubovima je preživjelo i kazalište duhovne tematike, tzv prikazanja za koja službni kanon tvrdi da su religiozna propaganda, dosadna, nezanimljiva a i nepostojeća jer su relikt srednjeg vijeka.  Ona su se u glavnoj kazališnoj stuji Europe pisala i igrala do kraja Drugog svjetskog rata a zatim su u cijeloj Europi prešla u polu ilegalu i na rubove. tako i kod nas. ali su nastali neki vrlo značajni opusi živih autora od svećenika poput Ivan Zirduma, fra. Ante Marića ili Šimuna Šite Ćorića do laika poput Krešimira Tičića i Maria Nardelija koji su napisali izvrsne mjuzikle ili Nine Škrabera. Kupraeo je jedna od tih psiaca. Iako je poznatiji kao pjesnik, ove njegove tri drame su izvrsne. . Tu su Kupareo je jedna od njih.  sada se pokazuje kako su stvoreni i značajni dramski opusi.

O poznatoj priči o kristu (rođenje, muka i uskrsnuće) govori tako napeti i zanimljivo kao da nikad priču nismo čuli jer je priča kroz okolne likove i pokazuje i zašto kao Isus djeluje na te ljude.  Baš zato što je i vladajući svjetonazor i umjetnost glavne struje u velikoj krizi treba se vratiti temeljima. Zato ova  moja izdavačka kuća ‘Citadela libri’ započinje objavom tri prikazanja za koja sam siguran da će pronaći i čitalačku i kazališnu publiku. Citadela libri je   specijalizirana obiteljska izdavačka kuća, mala tvrđava lijepog/dobrog/svetog u kojoj ćemo objavljivati dramska djela i teorija koja afirmira temeljne ljudske vrijedosti. Želimo pokazati da postoje vrlo kvalitetne drame s kršćanskom porukom  ali i želimo osnažiti sve nas da imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti. To je vladalo dvije i pol tisuće godina, preživjelo je na rubovima ovog sekularističkog kanona, a da se danas promijeni     svjetonazor u Europi, Frljić bi postavio  Kuparea na scenu u sklopu Rijeke europske prijestolnice kulture.

Foto: Zdenko Balog

Izvor: www.otvoreno.hr