Samostan svetog Frane u Splitu

BogoslovPosted by

(…) Obred krštenja je završio, fra Žarko se presvukao i povukao u samostanske odaje. Gosti su ostali čestitati roditeljima i fotografirati se, a ja sam odlučio fotografskim aparatom ovjekovječiti neke povijesne ploče i reljefe koji se nalaze u ovom zdanju. One su toliko važne da bi za njih trebao znati svaki iole obrazovan Hrvat. Da smo uređeno društvo i da imamo ispravan odnos prema povijesnom nasljeđu, ovaj bi samostan postao mjesto kulturnog hodočašća. Kao i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Galerija Meštrović, Muzej grada Splita, Morpurgova knjižara, itd.

„Crkva i samostan Sv. Frane nastali su na starom ranokršćanskom lokalitetu, uz grob i malu crkvu Sv. Felicija, mučenika iz Dioklecijanova doba (304.). Prema, nama dostupnim, pisanim zapisima franjevci se u Splitu javljaju 1237.g. Mada ih predaja spominje i ranije, god. 1212.Za vrijeme Kandijskih ratova (1645.-. 1669.) samostan je dijelom porušen na zahtjev grada, a od kamenja su građene obrambene kule protiv Turaka. Kasnije je sagrađen novi na istim temeljima da bi opet bio srušen te ponovo, na zahtjev grada, sagrađen (1908.) u današnjem vanjskom izgledu.

Crkva je jednobrodna. Uz glavni oltar, gdje počiva tijelo sv. Felicija, nalaze se još četiri pokrajnja oltara koje krase oltarne pale poznatih umjetnika: Bezgrješna Djevica – rad Palme Mlađeg (Iacopo Nigreti / Venecija, oko 1548. –Venecija, 1628./, poznatiji kao Jacopo Palma il Giovane u hrvatskim krajevima znan kao Palma Mlađi /Palma Giovane/ bio je plodni i vješti mletački samostanski slikar); Sv. Ante – Ferdinanda Schumana odnosno Jurja Pavlovića Fontane (Juraj conte Pavlović /1803-1886.) ; Sv. Josip – Šibenskog majstora Lučića; te najvrjednije djelo u crkvi – Sv. Križ – slikano raspelo, prvi rad majstora Blaža Jurjeva Trogiranina (Blaž Jurjev Trogiranin,lat. Magister Blasius pictor /Trogir?, oko 1412. – Zadar., oko 1448./ je kasnogotički slikar, prve polovice 15. stoljeća iz južne Hrvatske, u talijanskoj povijesti umjetnosti je znan kao Biagio di Giorgio da Traù).

Glavni oltar izradio je početkom dvadesetog stoljeća oltarist Barčković, dok je kip Sv. Frane pod baldahinom kopija djela glasovitog kipara Duprea (Duprè, Giovanni, tal. kipar /Siena, 1817 – Firenca, 1882./. Predstavnik kasnoga klasicizma pod utjecajem A. Canove. U njegovu firentinskom atelijeru pet je godina radio hrv. kipar Ivan Rendić.

U crkvi Sv. Frane sačuvano je i jedno od najljepših djela sakralne umjetnosti iz rimskog razdoblja na tlu južne Hrvatske, a to je sarkofag s prikazom – prijelaz preko Crvenog mora koji je stajao na oltaru sv. Felicija.

Crkva Sv. Frane nosi časni naslov «Mali panteon hrvatskog naroda», što je na ponos gradu Splitu i cijeloj Hrvatskoj. Tu je grob Tome Arhiđakona (1200.-1268.), pisca «Historiae Salonitanae»; grob (velikog hrvatskog književnika) utemeljitelja hrvatske književnosti Marka Marulića (1450.-1524.); grob oca hrvatske barokne glazbe Ivana Marka Lukačića (1585.-1648.), autora zbirke «Sacrae cantiones» (Venezia 1620.); grob pjesnika Jeronima Cavagnina (1643.-1714.); grob hrvatskog političara dr. Ante Trumbića (1864.-1938.)

Samostanska knjižnica čuva vrijednu pergamenu s nacrtima grobnica i imenima njihovih vlasnika. Uz spomenutu bogatu knjižnicu nalazi se i vrijedna samostanska riznica s mnoštvom važnih sakralnih predmeta, dok arhiv obiluje glazbenim materijalima od kojih izdvajamo pet svezaka madrigala koji su svjetski unikati.

U splitskom samostanu Sv. Frane živjeli su radili kroz povijest mnogobrojni fratri među kojima ističemo veliko ime samostana fra Bernardina Splićanina, autora prve latiničke knjige na hrvatskom jeziku «Lekcionar Bernardina Splićanina» tiskane 1495.g. u Veneciji, te, već spomenutog Ivana Marka Lukačića, gvardijana ovog samostana i kapelnika katedrale Sv. Dujma.
I pisar statuta grada Splita bio je fratar ovog Samostana.

Razvidno je kako su fratri ovog samostana bili svjedoci i sudionici burne povijesti kako naše crkve tako i našeg grada. Vođeni načelom svog utemeljitelja sv. Fanje Asiškog propovijedaju i žive «MIR I DOBRO», te u tom duhu, a na poziv gradskih vlasti, posreduju u mirovnoj misiji zaraćenih mještana Splita i Trogira (1243.). Skrb i požrtvovnost braće ovog samostana očitovala se u ljubavi koju su pokazivali prema bolesnima da bi i sami ubrzo podlegli istoj bolesti.

Pokraj crkve nalazi se franjevački samostan koji, svojim zdanjem, ovija stari klaustar iz 13. stoljeća. Klaustar je građen jednostavnim stilom s natkrivenim trijemom i gotičkim stupovima od kojih je svaki jedinstven i unikatan, dok se u srdini izdiže bunarski vijenac starog samostanskog zdenca. U trijemu su razni fragmenti ploča s imenima velikana”.

Hrvatsko glazbeno društvo “Tomislav” podiglo je 1938. godine u samostanu Sv. Frane na Obali u Splitu spomen-ploču na kojoj stoji:

Ivanu Lukačiću
franjevcu konventualcu
sinu grada Šibenika
splitske stolne crkve zborovođi
hrvatskom skladatelju
koji osluškujući velike glazbenike
svojega doba
i
glasove svojega naroda
novi smjer hrvatskoj crkvenoj glazbi
udari

Ivan Lukačić (Šibenik, 1575.? – Split, 1648.), hrvatski skladatelj. Bio je svećenik, franjevac. Nakon školovanja u Italiji gdje je stekao naslov magistra glazbe, vratio se u Domovinu, u Split. Naslijedio je mjesto zborovođe i orguljaša splitske stolne crkve od Cecchinija. Bio je gvardijan samostana Sv. Frane na Obali gdje je nakon 30 godina službe sahranjen uz grob Marka Marulića.

Bernardin Splićanin (1407-1499.) autor je, odnosno redaktor prve hrvatske knjige tiskane latinicom (goticom — teksturom). Dugo je vremena njegovo ime bilo obavijeno tajnom.

Tko je, zapravo, Bernardin Splićanin, autor Lekcionara?

U 15. st. osobno ime Bernardin veoma je često, jednako među svjetovnjacima kao i među redovnicima, osobito franjevcima. U franjevačkim samostanima Splita, onom sv. Marije na Poljudu (opservanti) ili onom sv. Frane na obali (konventualci) krajem 15. stoljeća bilo je više osoba koje su nosile ime fra Bernardin. U vrijeme kad se u Veneciji tiskao Lekcionar po dvojica Bernardina su u dva splitska franjevačka samostana. Doista je teško bilo otkriti onoga koji je bio priređivač Lekcionara.

Jedna ovlaš nabačena tvrdnja o značajnoj djelatnosti fra Bernardina Splićanina, koji je poznat po prezimenu Marković, i Badalićev podatak o važnim pismima Jeronima Lučića, uputila su istraživanja u posve krivom smjeru, te je lik pisca Bernardina Splićanina poistovjećen s fra Bernardinom Markovićem, službenim ispitivačem pravovjerja (inkvizitorom) za naše krajeve.6 Danas je posve pouzdano da je autor prve naše latiničke inkunabule fra Bernardin Splićanin prezimenom Drivodilić, rodom s Brača, vjerojatno iz Nerezišća.

U Historijskom arhivu u Zadru, među spisima Splitske općine Petar Runje pronašao je zapisnik od 8. 12. 1499. o svim nepokretnim dobrima fra Bernardina Drivodilića, a na zahtjev njegove majke Radoslave, udovice Jurja Drivodilića s Brača7. Fra Bernardin je prije nekoliko vremena umro na području Pule (»in territorio Pole«), te majka zahtijeva da se sačini popis svih nekretnina njezina sina, a koje su se tada nalazile u podrumu bačvara Radoslava, a manji dio bio je pohranjen kod redovnica (»picokara«) Rade i Katarine iz splitskog Varoša.

Među nekretninama najveću vrijednost čine knjige kojih u popisu ima velik broj, rukopisnih i tiskanih. Najvažniji je dio inventara fra Bernardina Drivodilića 135 tiskanih, neuvezanih knjiga Evangeliorum, epistolarum et prephationum indulgenziarum sermone illyrico. Posebno se spominju uvezani primjerci te knjige: 38 je tiskanih. Najvažniji je dio inventara fra Bernardina Drivodilića 135 tiskanih, neuvezanih knjiga Evangeliorum, epistolarum et prephationum indulgenziarum sermone illyrico.

Posebno se spominju uvezani primjerci te knjige: 38 je zaštićeno drvenim pločicama, od kojih je 36 u crvenom platnu, a dvije iznimno u bijeloj koži. Kako su se knjige u ono vrijeme uvezivale u drvene daščice (pločice, tabulae) koje su se presvlačile platnom ili kožom, vjerojatno je podrum bačvara Radoslava bio priručna knjigovežnica. Tu je čekao ostatak naklade da bude uvezan i rasprodan. To znači da je fra Bernardin Drivodilić, Splićanin, rodom s Brača, autor Lekcionara.

Da je bio franjevac prvoga reda sv. Franje, njegova bi dobra pripala samostanu u kojem je boravio. Mislim da je ovaj slučaj mnogo jednostavniji: nije nam poznata osoba ili osobe koje su novčanim sredstvima pomogle ovaj veliki izdavački pothvat; ne znamo sve okolnosti zbog kojih je podignut zahtjev obitelji za popisivanjem nekretnina. Novac uložen u tiskanje knjige morao se vratiti vjerovnicima koji su uložili novac u tiskanje knjige, te zbog toga briga o nekretninama i osobito o knjigama fra Bernardina Splićanina.

Sigurno je samo to da izdanje nije financirao samostan franjevaca jer bi on tada bio vlasnikom naklade, te se o tome ne bi brinula obitelj pokojnoga fra Bernardina. Sigurno je jedno: kad se Lekcionar tiskao u Veneciji, fra Bernardin Splićanin Drivodilić bio je franjevac, u splitskom samostanu sv. Franje na obali.

Lekcionar – hrvatski: šćavet (tal. schiavetto: slavenski, tj. hrvatski), latinicom pisana crkv. knjiga, lekcionar na čak. narječju. U njem su tiskane poslanice i evanđelja koja se tijekom godine čitaju na misama. Usto u našim su lekcionarima tiskani i oni dijelovi mise koji se govore glasno (prefacije, molitve). Iznimno su popularni i utjecajni bili Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija 1495) i Pištole i Evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga Ivana Bandulavića (Venecija 1613).

Taj se drugi proširio po cijelom hrv. području, pa i među glagoljašima. Bernardin Splićanin (umro u Puli 1499) svoj je Lekcionar, koji je prva hrv. latinična inkunabula, priredio prema glagoljskom predlošku, a sadržava evanđelja i poslanice. Bio je uzorom mnogim lekcionarima, pa i iznimno popularnu djelu I. Bandulavića, prvoga bos. franjevca koji je objavljivao latinicom. Š. se proširio posebice zahvaljujući izdanjima Karletzkyh, riječkih tiskara češ. podrijetla. Glagoljaši su latinična slova nazivali »šćavetanskima«, kao što piše glagoljaš Anton Depope 1630 (»skopiah iz šćaveta«), a fra Marko Kuzmić 1724. uvjeren je da se »u našem harvatskomu ali slovinskomu jeziku« lakše i bolje može pisati slovinskim slovima. (J. Bratulić)

Dr. Ante Trumbić

Ante Trumbić (Split, 15. svibnja 1864. – Zagreb, 17. studenoga 1938.), hrvatski političar. Bio je pravaš pa jugoslavenski orijentiran političar koji se kasnije vratio ideji hrvatske državnosti. Jedan je od kumova zlosretne Kraljevine Jugoslavije i kao takav pripada Radićevim „guskama (hrvatskim) koje su otišle u maglu (srbijansku).” Zbog toga se suočio s razočaranjima što ih je nosila velikosrpska Kraljevina Jugoslavija., Umro je tri godine prije raspada te države.

Bio je zastupnik u Dalamtinskom saboru (1895.–1914.) i Carevinskom vijeću (1897.). Od 1902. jedan od nositelja politike „novoga kursa”, od 1915. do 1918. predsjednik Jugoslavenskog odbora. Godine 1917. potpisao je Krfsku deklaraciju. Nakon rata postaje ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS (1920.), nakon Rapalskog ugovora podnosi ostavku (1921.). Zastupao je Federalizam i nacionalnu ravnopravnost. Osnovao je Hrvatsku federalističku stranku, a 1928. pridružio se Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Marko Marulić

Marko Marulić (lat. Marcus Marulus Spalatensis) (Split, 18. Kolovoza 1450.-Split, 5. Siječnja 1524.) hrvatski je književnik i kršćanski humanist, otac hrvatske književnosti. Često mu se dodaje i etnik Splićanin. Ostavio je bogat i raznovrstan opus, koji se odlikuje iznimnom književnom stilizacijom, znanjem i vještinom te sposobnošću prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici. Većinu svojih djela pisao je na latinskom, ali je ostavio i značajan opus na hrvatskom, te nekoliko kratkih spisa na talijanskom jeziku. U svojim latinskim djelima potpisuje se kao “Marcus Marulus Spalatensis” ili “Marcus Marulus Delmata”, a u hrvatskim kao “Marko Pečenić”. Književni uzori su mu bili Biblija, antička književnost i patrologija.

Rođen je u splitskoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić ili Pečenić. Oblik Marulić nalazi se u Juditi. U Splitu je završio humanističku školu, no ne zna se točno gdje je studirao, prema nekim pretpostavkama u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnome gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora, sudca, izvršitelja oporuka. Središnja je osoba splitskoga humanističkoga kruga.

Đuro Vidmarović

Preneseno sa stranica portala Hrvatskog kulturnog vijeća: www.hkv.hr