Posted by S obzirom na prve asocijacije koje pobuđuje složenica „karizmatski način“ iz naslova, potrebno je upozoriti da u tekstu koji slijedi nije riječ o karizmatskom pokretu kojega poznaju i druge kršćanske konfesije, niti o specifično katoličkoj karizmatskoj obnovi koja je započela još šezdestetih godina prošlog stoljeća. Nije riječ ni o onim povremenim velikim i javnim karizmatskim seminarima s mnoštvom sudionika, pod vodstvom nekog poznatog „karizmatika“, a ni o onim zatvorenijim karizmatskim susretima gdje u prvi plan izbijaju molitve i zazivi usmjereni izvanrednim Božjim zahvatima i popraćeni izvanjskim očitovanjima. Ovdje je prije svega riječ o redovnim molitveno-slavljeničkim susretima jedne od malih karizmatskih zajednica, u nastojanju da se razumije smisao njezina okupljanja na „takvu vrstu“ susretanja s Bogom, a neizravno onda i „status“ i usmjerenost same zajednice.
Nedavno sam po prvi put sudjelovao u jednom takvom susretu. Kako do tada, s obzirom na karizmatske susrete bilo koje vrste gotovo nisam imao nikakvo izravno i osobno iskustvo, svoje sam utiske uglavnom temeljio na iskustvima drugih ljudi. Ipak, mogu reći da sam bio nešto više pod negativnim negoli pozitivnim utiskom i to zahvaljujući, više ili manje točnim, kritikama koje se mogu susresti u „vjerskim“ tiskovinama, a nerijetko su tema i usputnih razgovora među studentima teologije. Poželio sam stoga osobno sudjelovati u jednom karizmatskom molitveno-slavljeničkom susretu kako bih iz prve ruke, iznutra, te zajedno s njima vidio i doživio. Pristupio sam potpuno otvoreno i bez predrasuda i detaljno sam pratio tijek cijelog susreta nastojeći što više biti dio zajednice i dio slavlja. Promišljajući naknadno cijeli susret, pokušao sam teološki obrazložiti smisao i naći razloge takvoga načina susretanja i slavljenja Boga, i ovo što slijedi ustvari je jedan dio te refleksije.
Prije svega, potrebno je naglasiti da je za razumjeti uopće bilo što od katoličke karizmatske obnove neophodno poznavati dva za nju karakteristična pojma kojima se označavaju dva temeljna iskustva u nju uključenih vjernika. Radi se o „novom rođenju“ i „krštenju Duhom Svetim“. Na prvi pogled čini se da je posrijedi nešto sasvim novo i iznimno što povijest Crkve do sada nije poznavala. Međutim, nije tako. Istini za volju, radi se zapravo o „ponovno“ afirmiranim pojmovima iza kojih se krije „teološka stvarnost“ Crkvi dobro poznata od samih početaka. Čak i nazivi kao takvi imaju svoje utemeljenje u Novom zavjetu i u iskustvu prve Crkve, a koje je teološki govor pomalo zaboravio, ili točnije rečeno, zamijenio drugim izrazima. Onog trenutka kad sam donekle uspio promisliti stvarnost posredovanu ovim pojmovima otvorio se i sasvim drugačiji pogled na razumijevanje smisla cijelog molitveno-slavljeničkog susreta karizmatske zajednice. Iako je krštenje Duhom naglašeniji znak prepoznatljivosti onog „karizmatskog“, već i samo razumijevanje događaja „ponovnog rođenja“, što je zapravo prvotno iskustvo, u svojoj teološkoj sadržajnosti može biti dostatan ključ za odčitati smislenost takvog slavlja.
Međutim, govoriti teološki razložno i sustavno o stvarnosti koja se krije pod pojmom „novo rođenje“ zahtijevalo bi barem djelomičan osvrt i na neke druge teme teologije kao što je govor o Istočnom grijehu i njegovim posljedicama, o cjelokupnom djelu Isusa Krista, o slanju i ulozi Duha Svetoga u životu svakog pojedinca, o Crkvi i sakramentima, o našoj eshatološkoj završnici, itd. Ovaj zahtjev postaje razumljiv ako znamo da pojam „novo rođenje“ u sebi sažima u biti otajstvo krštenja. Iako bi takav pothvat sam po sebi priželjkivao cijeli jedan traktat, za ovu prigodu bit će dovoljno iznijeti ono najbitnije.
Možemo slobodno reći da je, ispuštajući neka daljnja određenja „novo rođenje“ u biti, događaj koji se zbiva u sakramentu krštenja. Krštenjem bivamo uronjeni u „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ da se operemo, umremo sebi i grijehu, staromu načinu života koji se vodio vlastitom logikom, te se u ime svake od osoba Trojstva nanovo rodimo kako bi se novi život, život Presvetog Trojstva počeo odvijati u našoj duši. Krštenje je otajstvena preobrazba u novog čovjeka u susretu s Novim čovjekom – Isusom Kristom, i to toliko korjenita, da odgovara djelotvornosti novog rođenja. Zato u središtu ovog događaja stoji ponajprije svjesno, slobodno i cjelovito opredjeljenje za Novog čovjeka – Isusa. Ova stvarnost je duboko relacijske naravi. Ona se odvija između Boga i nas te stoga zahtijeva obostranu uključenost. Mogli bismo reći da Bog svoj dio „odradi“ u samom sakramentu, a naš dio, koji opet nije bez potpore Božje milosti, zahtjeva u osnovi svjesno i slobodno prihvaćanje ponuđene „preobrazbe“ koja zahvaća sve dimenzije našega „biti čovjek“, tako da od staroga prelazimo u novoga čovjeka. Razumljivo je samo po sebi da onaj tko je kršten kao malo dijete tek naknadno kad odraste može svjesno i slobodno dati pristanak cjelokupnoj stvarnosti krštenja. Uglavnom se, nažalost, događa da mi svoj dio učinimo, ako uopće učinimo (!) dugo nakon samoga sakramenta. Stoga, iako se „novo rođenje“, ontološki gledano, događa u samom činu krštenja, egzistencijalna promjena može biti „odgođena“ toliko dugo dok pojedinac ne postane svjestan važnosti osobnog opredjeljenja za ponuđenu, i već u klici danu, preobrazbu.
Gledano iz perspektive iskustva, „novo rođenje“ predstavlja jedan izvanredni događaj, od Duha Svetog prethodno pripreman, u kojemu se susreću temeljna čovjekova težnja i potreba s vječnom Božjom čežnjom. Događaj koji doista znači rođenje novog života i novog čovjeka. Temeljna ljudska potreba ispunja se u Isusu Kristu jer je u njemu Bog dao sve ono za čim ljudsko srce čezne. Čovjek u osobnom susretu s Isusom Kristom otkriva Boga kao Oca punog ljubavi koji svoju djecu neizmjerno voli, brine se za njih i oprašta im sve njihove grijehe (Usp. Rim 8, 14-16). Iz tog susreta spontano se rađa potreba za neprestanom prisutnošću Duha Svetoga kao „opipljivim“ izrazom Božje bliskosti (usp. Dj 1, 4-5.8). Zahvaljujući ovoj „Trinitarnoj preobrazbi“ koja se događa iz cjelovitog iskustva „novog rođenja“ čovjek nalazi neizmjerne razloge za zahvaljivanje, slavljenje i veličanje Boga. To je upravo ono što je gledano izvana nekako i najuočljivije na karizmatskim susretima. Bogu se od tada uvijek ima za što zahvaljivati – jer je čovjek upoznao Božju dobrotu i ljubav koja nam je izašla ususret u Isusu Kristu; slaviti ga – zbog moći i veličine koju je pokazao u silnom djelu spasenja i otkupljenja po Isusu Kristu; i veličati ga i štovati – zbog njegove svetosti i uzvišenosti koju Duh Sveti stalno održava živom pred našim duhom. Ovim trostrukim „izljevom“ čovjekova duha stvara se ozračje istinske radosti i on je spreman boraviti u Božjoj prisutnosti kako bi slušao njegov glas.
Ovakav dinamizam zahvaljivanja, slavljenja i veličanja Boga, koji zapravo predstavlja glavne etape molitveno-slavljeničkog susreta prije same prozbene molitve, duboko je dakle ukorijenjen u iskustvu „novog rođenja“. Biblijski gledano, zahvaljivanje, slavljenje i štovanje, gotovo da se pokazuju kao „uvjeti“ koje je sam Bog postavio i bez kojih nije moguć ispravan i plodonosan pristup k Njemu. Već je starozavjetni vjernik znao da se pred lice Božje dolazi s „radosnim klicanjem“, i tu je spoznaju možda najjasnije izrazio Psalmist: „Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s pjesmama; hvalite ga, ime mu slavite!“ (Ps 100,4). Isti Psalmist pred očima ima i iskustvenu spoznaju zbog koje uvijek može i mora mati takav odnos prema Bogu: „Jer dobar je Jahve, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova“ (r.5). Ako je dakle, već starozavjetni vjernik u Božjoj dobroti, ljubavi i vjernosti, pronašao trajan razlog da ga hvali, slavi i veliča, koliko više to može i mora učiniti vjernik Novog saveza – novi čovjek u Isusu Kristu. Apostol Pavao, duboko svjestan toga, često je opominjao i poticao vjernike na zahvalnost (Kol 3,15.16-17; Fil 4,6). Nalažući izričito zahvalnost Solunjanima, on sam odmah obrazlaže i zašto: „Jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu“ (1 Sol 5,18). Isus Krist je dakle najvažniji razlog čovjekove zahvalnosti Bogu jer je on ujedno i najveći Božji dar čovjeku i „najjasniji“ izraz Božje volje. Za Pavla je zahvaljivanje, pjevanje, slavljenje Gospodina također logična posljedica ispunjenosti Duhom Svetim (usp. Ef 17-20).
Sada je već lako primijetiti da je „karizmatski“ način molitveno-slavljeničkog susretanja zapravo dobrim djelom „biblijski način susretanja Boga“ i stoga on nije isključivo „karizmatska“ novost. On je u biti prirodna posljedica događaja „novog rođenja“ - susreta sa živim Bogom u Isusu Kristu; reakcija na doživljenu Božju ljubav; plod prisutnosti njegova Duha i izražaj duhovske radosti.
Ivo Bezina
List studenata teologije 4 (2011), 9, 2-4.
Foto: Shutterstock