Posted by Čovjek je oduvijek bio tražitelj smisla te je već dobro poznato kako mlade danas privlače izazovi i autentičan život, a samim time u svijetu raste zanimanje i za klauzurne redove. Oni su blago Katoličke Crkve ili, kako kaže papa Franjo: "Ljubav koja donosi ljude pred Boga". Oni su obično tihi, ne pojavljuju se na društvenim mrežama i u javnosti, ali je njihov rad snažan i djelotvoran kako u životima ljudi koji ih susreću tako i onih koji niti ne znaju za njih, upravo po molitvama i žrtvama koje prinose Bogu za cijeli svijet i za potrebe koje im ljudi svakodnevno donose.
Kako cijela Crkva, tako i franjevački red ima dva krila, jedno su braća fratri i svjetovni red, a drugo krilo su naše klauzurne sestre klarise, koje u gradu Splitu, neprestano od 1308. godine, tiho i predano služe Gospodinu.
Danas u Gradu pod Marjanom živi šesnaest sestara klarisa, s kojima smo ove godine odlučili napraviti intervju za naš bogoslovski časopis, a razgovor je vodio bogoslov fra Daniel Živković.
Za početak bih htio početi od Vas samih. Možete li nam se ukratko predstaviti?
Marija Katarina: Zovem se sestra Marija Katarina od Raspete Ljubavi. Imam 30 godina. Rođena sam u Splitu, a dio života sam provela u Kaštel Gomilici, Kninu i Vodicama jer mi je otac bio pripadnik 4. gardijske brigade. Moje krsno ime je Nera Galijot, a u samostan sam ušla s 23 godine. Redovničko ime se uzima ulaskom u novicijat, prilikom obreda oblačenja redovničkog odijela, što skupa predstavlja oblačenje novog čovjeka.
Marija Agnes: Moje redovničko ime je s. Marija Agnes od Božjega Milosrđa, a prije redovništva zvala sam se Jelena Ćubelić. Odrasla sam u Solinu, ali korijene vučem iz Dobranja, Imotska krajina, gdje mi je rođen otac i iz Prisoja kod Buškog jezera odakle je majka. Imam 24 godine, a u samostan sam ušla nakon završene srednje škole, 4. listopada 2018. godine. Otprilike godinu dana nakon ulaska u samostan uzimamo svoje novo, redovničko ime i njega svaka sestra može sama birati, ali joj je ono u isto vrijeme, na neki način, dano od Boga. Jedna sestra karmelićanka mi je rekla da ime (na primjer u mom slučaju Marija Agnes) označava ono što ta redovnica treba biti, a "prezime" (od Božjega Milosrđa) označava način na koji će ona to postići. Prve privremene zavjete položila sam prije tri godine i za otprilike dvije godine trebala bih polagati doživotne zavjete.
Drage sestre, možete li nam ispričati kako ste prepoznale da Vas Bog zove na redovništvo, kako ste se odlučile na klauzurni red i zašto baš klarise?
Marija Katarina: Poziv na redovništvo prepoznala sam poslije dugotrajnih nutarnjih borbi koje su intenzivno trajale od moje 20-e godine. Uvijek sam bila jako živo dijete, ekstrovert po prirodi i komunikativna. Što bih zacrtala to bih i postigla. Bavila sam se ugostiteljstvom i vrlo lako bih uspostavila komunikaciju sa svakim čovjekom. Jako sam voljela dobru glazbu i ples. Ulagala sam u svoj izvanjski izgled, šminku, nokte i odjeću, a posebno u svoju dugu crvenu kosu.
Ali Bog je još prije svega toga „zarobio“ moje srce, a da ja toga nisam bila svjesna.
Još u 7. razredu osnovne škole, za vrijeme Svete mise, spoznala sam da je Bog netko tko je neizmjerno dobar i tko ne zaslužuje biti vrijeđan, netko tko je prisutan, a kroz srednju školu sam počela dolaziti na duhovne obnove u Kuću susreta Tabor sa svojom obitelji. Tu su mi se otvorile oči o duhovnoj stvarnosti koja nas okružuje. Danas sam neizmjerno zahvalna Gospodinu što me je proveo kroz duhovne obnove na Taboru jer su mi bile od velike pomoći u nekim trenutcima kada je bilo potrebno posvjedočiti Istinu s obzirom na druge religije, posebno po pitanju istočnjačkih praksi, jer sam često nailazila na ljude koji su skloni tome.
Ta spoznaja o Bogu kao savršeno dobroj osobi duboko me pratila kroz mladost pa, za razliku od mojih vršnjaka, nisam bila u potpunoj nutarnjoj bezbrižnosti subotom tulumariti, a nedjeljom ići na Svetu misu, jer Sveta misa je bila obvezna u mojoj obitelji.
Gospodin je progovarao mojemu srcu još na Taboru, ali ja tada nisam shvaćala da me poziva na redovništvo. S obzirom da me vukao i svjetovni život poput mojih vršnjaka, Njegova prisutnost u mojim svakodnevnim koracima činila mi se kao opomena da moram biti kao „dobra ženica“ iz crkve.
Privlačio me je svijet i Gospodin u isto vrijeme i tako su se u mojoj nutrini odvijale teške borbe. Ali u svakom mom padu, sa svakim mojim korakom, bio je prisutan i Gospodin. On je bio uporan „trčati“ za mnom koliko god ja bježala.
Njegovo milosrđe bilo je neprestano prisutno u mojoj duši i ja sam se čudila zašto ne odustane od mene kad ga toliko odbijam. Njegovo milosrđe i ljubav najviše sam iskusila kroz redoviti sakrament ispovijedi. U Jubilarnoj godini Božjega Milosrđa, 2015./2016., kada mi je dosadilo bježati od Gospodina, prošla sam kroz vrata milosrđa i tu je započela moja prava nutarnja i izvanjska promjena. Poslije prolaska kroz vrata milosrđa počela sam imati duboke spoznaje o šminki, noktima, kosi. Jednom prilikom, nakon par sati tretiranja moje duge crvene kose raznim preparatima, pogledala sam svoju kosu u ogledalu i u tom času je vidjela u svom duhu kao kosu mrtvaca. To me je toliko zaprepastilo da sam se nakon tjedan dana ošišala do ramena i obojala je u tamnosmeđe.
Do tada sam uporno i čvrsto izvršavala samo svoju volju, ali u tom periodu više nisam mogla vidjeti svoj život unaprijed, svi planovi su nestali i pustila sam Isusu da kaže što je Njegova volja za mene. Počeo me privlačiti život bez sjaja, ugodnosti, posjedovanja i opterećenja za izvanjsko, život jednostavnosti.
Često bih se sjetila braće franjevaca iz Tabora, kako su odisali vedrinom, jednostavnošću, poletom, kako me je privlačio njihov habit.
Nikad mi nije palo na pamet da budem redovnica, ali franjevci su me toliko oduševljavali da sam često govorila: „Da sam muško, bila bih fratar!“. Tako i danas kažem!
Prepoznala sam u srcu da me Gospodin zove u redovništvo i nisam dvojila nimalo, iako sam bila duboko iznenađena jer sam smatrala da ima boljih od mene i da Bog ne zove ovakve poput mene. Dok sam u srcu razmišljala i tražila odgovor kamo da pođem, u duhu sam vidjela sebe odjevenu kao klarisu, s velom i bijelim vratnikom, sa spoznajom da budem zatvorena i odijeljena od ljudi te da molim za sve ljude. Moja majka je poznavala moju poglavaricu majku Mariju Dolores od Svetih Rana Isusovih pa mi je dogovorila susret s njom.
Kad sam došla na razgovor, objasnila mi je karizmu Reda i ja sam prepoznala da je to ono što tražim. Dogovorile smo vrijeme dolaska na iskustvo i u tom periodu sam shvatila da me Gospodin želi u Redu siromašnih sestara svete Klare, gdje sam se s radošću odazvala 18. ožujka, 2017. godine i položila doživotne zavjete 18. ožujka, 2023. godine.
Ono što bih voljela naglasiti je iskustvo neizmjernog Božjeg milosrđa u mojemu životu i Njegovu upornu ljubav i svjetlo koji su dopirali i do najtamnijih noći mojih dana.
Zahvalna sam na ovom nezasluženom daru, i jedino što mogu je klicati sa Majkom Marijom „…velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!“
Marija Agnes: Moja priča o pozivu počinje otprilike u vrijeme primanja sakramenta svete potvrde. U to sam vrijeme počela ozbiljnije razmišljati o Bogu, a Bog je to iskoristio kako bi me približio sebi. Sakrament potvrde, kao i poziv na redovništvo, primila sam u Jubilarnoj godini milosrđa, zajedno s mnogim drugim velikim milostima te zbog toga i imam "prezime" od Božjega Milosrđa.
U tom vremenu priprave za primanje sakramenta svete potvrde imala sam i prvo snažnije iskustvo živoga Boga za vrijeme klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, nakon kojega vjera više nije bila samo nešto čemu su me naučili roditelji nego je to zaista postala i moja vjera. Mjesec dana prije primanja svete potvrde počela sam svakodnevno ići na svetu Misu i zbog toga su me mnogi počeli ispitivati hoću li ići u samostan, što sam ja odlučno odbijala. Međutim, samo nekoliko mjeseci kasnije sudjelovala sam na duhovnoj obnovi na splitskom kampusu koju je predvodio pater Ike Mandurić.
Taj dan bio je blagdan svetog Ivana Pavla II., a tema nagovora bila je molitva.
Pater Ike je tada s nama podijelio jednu priču koja je jako utjecala na moje shvaćanje molitve. Ispričao nam je, iz svoje perspektive, situaciju u kojoj su se našli naši branitelji koji su godinu ranije, to jest 2015., prosvjedovali na Markovu trgu. On je tada zajedno s braniteljima bio u crkvi i zaštitio ih te smirio situaciju u trenutku kad je policija već bila spremna primijeniti silu. Možemo se samo pitati što bi dalje bilo da se to dogodilo i zahvaljivati Bogu što nas je sve zaštitio da nakon ovog ne bi došlo do novih i većih sukoba.
Pričao nam je koliko se snažno te noći mogao osjetiti sukob dobra i zla te kako je nakon kratkog vremena razmišljanja o svemu tome shvatio da nije on zaštitio branitelje niti smirio situaciju već kako je netko bio s njim, ali tada još nije znao tko.
Bog mu je na zanimljiv način kasnije otkrio da je to bio sveti arkanđeo Mihael, a kad je to otkriće podijelio sa svojim mladima iz Zagreba saznao je da je nekolicina njih u zajednici koju su osnovali kako bi molili za njega i koju su nazvali baš po svetom arhanđelu Mihaelu. Dakle, ti su mladi molili "samo" za patera Iku i njegovo poslanje, a Bog se po njihovoj molitvi proslavio i upotrijebio baš njega kako bi zaštitio i branitelje i policajce, ali i mnoge druge do kojih se sukob mogao proširiti.
Za mene je to značilo da Bog koristi naše skromne molitve, ako molimo srcem, kako bi u svijetu izvodio svoja čudesna djela.
Mi ne znamo što nas sve u budućnosti čeka pa za mnoge stvari ne možemo ni moliti prije nego se već dogode, ali ako u redovitoj molitvi i sebe i druge predajemo Bogu, On koji poznaje budućnost štiti nas od svakoga zla i vodi k svome spasenju. Molitva ima tako veliku moć, a mnogi, čak i vjernici, toga, nažalost, nisu ni svjesni.
Pater Ike je u svom nagovoru nakon ove priče o braniteljima nastavio govoriti o snazi molitve te o moliteljima, ljudima koji čitav svoj život posvećuju molitvi. Govorio je o kontemplativnim redovima te kako su oni srce Crkve. Kao što tijelo bez srca ne može živjeti, tako ni Crkva bez kontemplativnih redova.
U jednom trenutku, kad je po tko zna koji put izrekao riječ "molitelji", u sebi sam čula glas: "Ja želim biti moliteljica."
Iako je bilo u prvom licu – ja želim – imala sam osjećaj da taj glas ne potječe od mene. Shvatila sam da je to poziv od Boga, da me zove da budem kontemplativna redovnica, i imala sam u sebi neobično jaku potrebu da odgovorim. Osjećala sam da mogu odgovoriti bilo što, osjećala sam neopisivu slobodu u tome, nikakve prisile nije bilo, kao da mi je Bog samo nježno nudio da, ako želim, budem Njegova.
Odgovorila sam: "Da! Naravno! Tko bi ovo mogao odbiti?" U tom sam trenutku osjećala radost kakvu nikada prije ni kasnije nisam osjetila.
Sekundu prije i sekundu nakon toga glasa ja nisam bila ista osoba. Neposredno prije tog glasa nije mi padalo na pamet da budem redovnica, a neposredno nakon toga nisam se mogla nikako drugačije zamisliti osim u zatvorenom samostanu. Dok sam čekala da završim srednju školu, imala sam vremena izabrati u koji samostan želim ići. Posjetila sam nekoliko različitih samostana, ali jedino sam u samostanu svete Klare u Splitu osjećala kao da sam već doma.
To mi je bio znak da tu pripadam.
Sestra Marija Agnes se sjeća kako je pater Ike nazvao klauzurne redove „srcem Crkve“. Slično se kaže i za vaš samostan. Može se čuti da ste „pluća grada Splita“. Sestro Marija Katarina, možete li nam malo približiti ta „pluća“, to „srce“, kako vi to dišete i kucate za druge?
Marija Katarina: Današnji život je toliko ubrzan i bučan da je uopće luksuz, za jednog čovjeka u svijetu, imati malo slobodnog vremena za svoju nutrinu. Svatko od nas dobiva milosti po nečijem zagovoru, nikad sebi ne izmolimo nešto sami po svojoj zasluzi. Ponekad je za rješavanje nekih prepreka potrebno puno više molitve uz neke veće žrtve i dragovoljna trpljenja, a trpljenja neizbježno dolaze kad su jake molitve u pitanju.
Često, osobe koje su vani u svijetu, nemaju vremena, a ni poslanje, da provode toliko vremena u molitvi, upravo zato jer imaju poslanje biti s ljudima, ali zato mi možemo moliti i trpjeti, i tako pripomoći njima.
Najčešće su to duhovne potpore svećenicima koji su, posebno danas, na velikom udaru od sotone. Jednom svećeniku koji nema predaha u danu uz tolike obveze, potrebno je da ga podupire skrovita, tiha i neprestana molitva u njegovom poslanju. Također i laicima koji snažno svjedoče Krista. Rekla bih da je to kao bojno polje.
Pješadija je na prvoj crti uz potporu oklopne bojne u pozadini.
Stoga je jako potrebno da sestre neprestano mole. Upravo iz tog razloga Gospodin u ovom vremenu poziva puno više u klauzurne redove.
Sestro Marija Agnes, kada je riječ o klauzuri, ljudi uglavnom zamišljaju odricanje. Nedostaje li vama nešto od onoga što ste ostavile došavši u samostan i što je to što vam se najviše sviđa u redovničkom, Bogu posvećenom životu i vašoj karizmi?
Marija Agnes: Ljudi nam često postavljaju ovakva pitanja. Pitaju nedostaje li nam ovo ili ono, nedostaje li nam obitelj, prijatelji... Ne shvaćaju nas i pitaju se kako netko može sve ostaviti za sobom. Ponekad je to teško objasniti, teško je objasniti ljudima što je u nama. Zato mi se jako svidjela rečenica koju je nadbiskup Zdenko Križić rekao u svojoj propovijedi kad je predslavio svetu Misu u našoj crkvi na svetkovinu svete Klare ove godine (2024.). Rekao je: "Klarise nisu one koje su ostavile, nego one koje su pronašle!"
Mi smo pronašle blago zakopano na njivi i bile smo vrlo radosne što možemo ostaviti sve, kako bismo posjedovale to blago (Mt 13, 44). Uvijek me iznova fascinira što, kako ja to ponekad kažem "u svojoj kući imam svetohranište".
Toliko puta dnevno prolazimo pokraj svetohraništa i nikada se zapravo od njega puno ne udaljujemo. To je zaista nepojmljiva milost i možemo samo zahvaljivati Bogu za to što je imamo.
Što se tiče Franjine i Klarine karizme i duhovnosti, posebno mi se sviđa što su oboje svoja Pravila na jedan način sveli na, kako su istaknuli na samom početku Pravila, "obdržavanje svetog Evanđelja". Nama koji nasljedujemo njihovu duhovnost to u isto vrijeme daje i veliku slobodu – kako bismo mogli pronaći svoj individualni put kojim nas Bog želi voditi, a koji Bog prilagođava svakoj pojedinoj duši prema njezinim sposobnostima i potrebama – ali i savršeno usmjerenje, jer tko god obdržava sveto Evanđelje zasigurno je na pravom putu.
Zacrtali su nam cilj prema kojem trebamo ići, prema što savršenijem suobličenju Isusu Kristu, a ujedno su nam ostavili i veliku slobodu da na svoj jedinstven način stignemo do tog cilja.
Kada govorimo o specifičnostima vašega načina života, ne možemo zaobići jednu zanimljivost, a to je noćna molitva. Sestro Marija Katarina, kako to izgleda, je li teško prekidati san i ići u kor moliti? Kako uopće izgleda jedan vaš prosječan dan?
Marija Katarina: Da, mi zaista njegujemo noćnu molitvu. Sve molitve volimo, ali noćna molitva je posebna i mislim da se sve slažemo da nam je upravo ona najdraža, koliko god ponekad bilo teško ustati se. Posebna je zato jer se nitko ne ustaje noću da bi molio za nekoga, a i zato jer moraš prekidati svoj san baš onda kad si utonuo najdublje i kad ti je najpotrebnije. Čak i kad se neka od sestara ne osjeća najbolje, tada je, i više nego inače, uporna i voljna ustati se.
„Ljubomorno čuvamo“ noćnu molitvu da ne bi izumrla jer je zaista volimo. Ponekad je duža, a ponekad kraća, ovisno o liturgijskom slavlju tog dana.
Ali svaka je lijepa jer je odricanje od tijela za dobrobit duša, Isusu za ljubav. Neopisiv je osjećaj kad se vratiš na počinak poslije noćne molitve, srce bude radosno jer si pohodio Isusa, bio pred Njim i s Njim.
Trudimo se biti budne i bdjeti „jer ne znamo dana ni časa“, baš kao mudre djevice s upaljenim svjetiljkama. Noću sotona više i lakše djeluje jer svi spavaju pa je potrebno da ipak netko bdije molitvom. Kroz dan imamo zajedničku molitvu otprilike skoro svaka dva sata. Zajednička, kao i osobna molitva, jednako su važne. Jedna bez druge ne ide. One se upotpunjuju neprestano. Ali ne može se, na primjer, izostati sa zajedničke molitve da bi obavljao svoju.
Živimo kao zajednica i molitva kao takva ima iznimnu snagu, čak i veću negoli osobna, jer zajednička molitva dovodi zajednicu u stapanje kao u jednu dušu.
Zajednička molitva sposobna je nositi terete koje sam ne možeš pa kada imaš velike borbe, ona je kadra nositi te. Zajednička molitva je jedna ljepota duha, stapanje svih duša u jednu, koja se potom sjedinjuje s Gospodinom.
Naš dan započinje s noćnom molitvom. U ponoć izmolimo Službu čitanja te neke kratke molitve na nakane, a poslije molitve vraćamo se natrag na spavanje te je sljedeće ustajanje u 5:30 sati.
Potom slijedi razmatranje, molitva Jutarnje i Srednjeg časa te sveta Misa koja je u 7:00 sati. Poslije svete Mise imamo zahvalu u šutnji od 20-ak minuta, a potom doručak. Poslije doručka, od 8:00 sati, svaka sestra odlazi na svoju službu rada koja traje do 11:00 sati. Nakon rada slijedi krunica, a potom ručak. Poslije ručka imamo zajedničku rekreaciju kada se sestre druže. Rekreacija završava Zahvalom u kojoj molimo šest Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu na čast pet Isusovih rana i na nakane Svetog Oca. Nakon Zahvale sve se povlačimo u svoje sobe te započinje kanonska šutnja u trajanju od dva sata.
Nakon šutnje molimo Šesti i Deveti čas u 15:35 sati te slijedi nastavak rada do 18:00 sati. U 18:30 sati je Večernja s razmatranjem, a nakon toga slijedi večera sa zajedničkom rekreacijom. Dan nam završava sa molitvom Povečerja u 20:30 sati te se poslije povlačimo u svoje sobe na počinak.
Sestro Marija Agnes, možete li nam reći što vam se čini najvažnije u životu jedne sestre klarise i čime se sve bavite tijekom dana?
Marija Agnes: Klarise i druge klauzurne redovnice često se naziva i kontemplativnim redovnicama. To je ono što nas određuje: kontemplacija, molitva. Sve u našim životima mora nas usmjeravati na molitvu, njoj smo se posvetile kako bismo, po Božjoj milosti, svoje duše, ali i duše svih drugih ljudi, privele Bogu.
Klauzura, rad, žrtve... sve je u službi molitve jer po njoj se sjedinjujemo s Bogom, a također primamo i snagu kako bismo služile Bogu, nosile se s teškoćama i činile sve što se od nas traži.
U skladu s poznatim geslom svetoga Benedikta „Moli i radi“ i rad također zauzima velik dio našega dana. Sestre su raspoređene po različitim dužnostima, a njih određuje uprava samostana koju sačinjavaju opatica i još četiri sestre koje zajednica izabere na kapitulu koji se održava svake tri godine. Uglavnom, svaka sestra ima po nekoliko dužnosti pa su tako neke sestre raspoređene u kuhinji, druge u vrtu ili cvjetnjaku, neke su u radionici kao krojačice, sestra koja je sakristanka brine se za crkvu i sve vezano za nju...
Na porti, također, bude neka sestra, te se često susreće s ljudima koji su u potrebi, bilo materijalnoj, bilo duhovnoj. Neke su sestre određene za pečenje hostija, a bavimo se također i izdavanjem knjiga duhovne tematike.
Časna majka Marija Dolores (opatica) brine se za arhiv samostana te za mnoge druge poslove vezane za upravljanje samostanom. Imamo i sestru koja je ekonom i ona preko različitih ljudi, koji nam na taj način pomažu, nabavlja hranu i sve drugo što je potrebno za samostan. Trenutno nemamo teško bolesnih sestara, ali kada je potrebno, imamo i sestre bolničarke koje se brinu za starije ili bolesne sestre. Osim toga, za svaki dio kuće ili prostoriju neku se sestru odredi da je održava i čisti pa tako, uglavnom, svaka ima i neku dužnost vezanu za čišćenje.
Volimo se baviti i ručnim radovima, poput izrade pasaca, korporala, krunica i slično, a mnoge sestre imaju i različite talente, na primjer za slikanje, sviranje ili pisanje pjesama.
I na koncu, drage sestre, veliko vam hvala na izdvojenom vremenu i vašoj raspoloživosti za ovaj razgovor. Sestra Marija Agnes je spomenula kako ste vi našle blago ušavši u samostan. Zasigurno i mnogi drugi mladići i djevojke tragaju za njim. Sestro Marija Katarina, što biste im Vi poručili?
Marija Katarina: Poručila bih im da budu odvažni i hrabri za novo i neuobičajeno, za drugačije i radikalno, da budu smjeli biti autentični u Isusu, za Isusa i s Isusom. Za slijediti Isusa treba biti spreman na udarce i padove, a još više za ustajanja i upornost u borbama.
A najviše od svega, neka imaju pouzdanja u Njegovu milost, jer on dovršava što započinje.
Također, živjeti život za koji si pozvan od davnine, nešto je najbitnije što čovjek može ostvariti jer tako ostvaruje sebe u punini. Za sve one djevojke koje zanima klauzurni život u Redu siromašnih sestara svete Klare, mogu doći na iskustvo u našu kućicu u sklopu samostana, u kojoj mogu provesti više dana. Djevojke mogu biti u samostanskoj crkvi za vrijeme molitve, dok smo mi sestre odijeljene iznad oltara sa rešetkom, te se ne vidimo, ali se čujemo. Mir i dobro!
“Ljubi Boga, služi Bogu – u tome je sve.”
Sveta majka Klara Asiška