Posted by Gubitak sina je još teži gubitak. Izgubljena ovca i izgubljena drahma nanose štetu posjedu. Čovjek postaje siromašniji, ali njegovi Ijudski odnosi nisu ugroženi. Gubitak sina reže dublje u Ijudsko postojanje. Otac je otac zato što ima djecu. Sin oca čini ocem. Otac se u sinu prepoznaje kao otac. Gubitak sina je duboki rez u odnose, shvaćanje samoga sebe i razumijevanje svijeta. Ništa nas toliko ne mijenja i ne dira kao odnosi. Zato su gubici bolni. I zato iza svakoga gubitka treba vrijeme tugovanja i zacjeljivanja rana koje ostaju nakon gubitka.
Isusova prispodoba ne govori jednostavno o gubitku sina. Mlađi sin nije umro. Nije izgubljen do kraja. Postoji nada da se vrati. No, za oca ja odlazak sina bolan iz više razloga. Najprije zato jer sin ne odlazi kako bi svoj život bolje oblikovao. Odlazi jer mu je kod oca tijesno. Ne odlazi niti s nakanom da se vrati. Odlazi odnoseći sa sobom sve što smatra svojim. Ne namjerava se vratiti. On je za oca izgubljen jer otac nema više nikakva utjecaja na njega. Otac zapravo pokazuje da niti ne želi utjecati na život svoga sina. Još manje želi s njim upravljati. Otac želi odnos. Sin odlaskom reže svaki odnos s ocem. Živi kao da ga nema.
Otkada je otišao nije više mislio ni o ocu ni o bratu. Oca će se sjetiti tek kada padne na samo dno, u životnu ugroženost, bijedu, glad i ovisnost o volji drugih. Krajnje poniženje u njemu će probuditi svijest da ima oca. Ostavio ga je, ali ga nije izgubio. Otišao je od njega, ali vrata očeve kuće možda nisu zatvorena do kraja. Kada je odlazio, otac za njim nije izrekao ni kletvu ni zabranu povratka. Kada se sjeti oca, nema ničega što bi u njemu budilo otpor. Otac je oduvijek bio otac. I kada ga je ostavljao, otac se nije promijenio. Sada kada mu se vraća svijest o ocu i mogućem izlazu iz krajnje bijede, postaje jasno zašto Isus oca opisuje na neobičan način.
Otac je pristao dijeliti svoje imanje na sinovljev zahtjev. Nije se usprotivio sinovljevoj želji da ode od kuće. Otac nije u bijesu izrekao kletvu ili se u povrijeđenosti odrekao svoga sina. Ta neobična dobrota i mirnoća očeva u odnosu na površnu i brzopletu sinovIjevu odluku da ostavi kuću i oca i ode u svijet postaje pretpostavkom da se sin u najtežim trenucima sjeti oca i odluči vratiti k njemu. Neće se vratiti iz čežnje za ocem. Neće ga na povratak ponukati nedostatak očeve Ijubavi. Odlučit će se na povratak iz volje za preživljavanjem. Prije nego ustane i krene ocu još jednom se odriče svoga sinovstva. U sebi se preobražava u slugu. Vraća se ocu s minimalnim očekivanjima. Tražit će da ga primi kao slugu. Slugama njegova oca je puno bolje nego njemu.
Otkad je otišao od oca, njegov je život klizio nizbrdo. I na društvenoj Ijestvici, ali i u njegovim očima. Na dnu, u bijedi, nadomak ništavilu opaža kako u kući njegova oca ima možda mjesta i za njega kao slugu. Mlađi sin je zarobljen sobom. On ne vidi ni oca ni brata. Ne osjeća njihove muke. Ne pada mu napamet što se događa s njima. Ne razumije što im on kao sin i brat znači. Ne zna što su oni izgubili njegovim odlaskom. On misli da ga je otac prekrižio onako kako je on njega ostavio i zaboravio na njega. On na oca projicira svoje ponašanje. Vrhunac do kojega je mogao doći je pomisao da bi otac pristao na to da ga zaposli kao slugu. Nema ni traga sućuti prema ocu. Brata ni ne spominje. Kad je ostavio oca, i brata je izbrisao. Kad se sjetio oca, poželio je samo biti primljen kao sluga. Brat mu nije pao na pamet.
Očeva reakcija će pokazat što znači izgubiti sina, a što dobiti ga. Izgubio ga je, ali nije prestao čekati na njegov povratak. Kad se vratio, nije pristao na to da mu sin bude sluga. Nije pristao ni na to da ga samo primi kao slugu. U kući otac odlučuje. Sin je odlučivao o sebi kada je odlazio od kuće. Sada kada se vratio, otac pokazuje tko odlučuje u kući. Da je pristao na sinovljeve zamisli, vjerojatno bi i cijela kuća krenula nizbrdo na sličan način kako je sinovljev život krenuo nizbrdo kada je otišao od kuće. Ako ga je otac pustio da upravlja svojim životom znajući da to neće izići na dobro, na povratku mu ne dopušta da se ravna prema svojim predodžbama. Priča pokazuje kako je i za sina dobro da otac odlučuje tko je i kako se prema njemu treba ophoditi. Po sebi sin više nikada ne bi bio sin. Otac mu daje puno više nego što bi on u svojoj nutarnjoj zarobljenosti padom i krivnjom mogao i zamisliti.
Otac ima i drugog sina. Njega nije izgubio pa ponovo dobio kao mlađega. Njega je izgubio neprimjetno. Da nije bilo mlađega stariji nikada ne bi otkrio koliko je izgubljen. On je neprestano s ocem, ali to ne vidi kao prednost. Njegovo je srce ispunjeno gorčinom. Kao što mlađi na oca projicira svoju volju da bude sluga tako stariji na oca projicira svoj osjećaj zakinutosti. U ovoj priči jedino otac poznaje radost i on je želi probuditi u svojoj djeci. Dug je put do otkrića oca i sinovstva. Mladi sin je prošao bolni put gubitka imanja, dostojanstva i radosti postojanja. Stariji još nije ishodao svoj put kroz zakinutost do darovanosti.
Sve tri prispodobe govore o radosti ponovnog nalaženja izgubljenoga. Na drugom je mjestu Isus govorio o drugom rođenju. U radost se ulazi pronalaženjem onoga što već jest, ulaskom u odnos s ocem koji je čekao i otkrićem brata. Kada se vjernici saberu oko Isusa, na sličan način kako su to činili carinici, grešnici, farizeji i pismoznanci, ovim prispodobama im se otvaraju vrata i u radost odnosa s ocem i u muku krčenja puta od izgubljenosti do oca i od brata do zaboravljenog i povrijeđenoga brata.
Fra Ante Vučković
Izvor: ŽIVO VRELO 9-2022, 22-23.
Foto: John Macallan Swan, The Prodigal Son