Posted by Osmorica ovogodišnjih mladomisnika Splitsko-makarsake nadbiskupije baš su u nezgodno doba proživjeli trenutke za koje se godinama pripremaju; umjesto masovnih okupljanja rodbine, prijatelja i kolega na slavljima koja se organiziraju mjesecima, na ređenju u crkvi Gospe od Zdravlja mogli su prisustvovati samo članovi uže obitelji, a fešte mladih misa u svojim župama također će proći pod sjenom korona-pandemije.
Naš, već tradicionalni razgovor s nekolicinom mladih svećenika također je obilježen tom temom.
Don Nikolu Šakića (32) našli smo u Žeževici, gdje je prvi od kolega proslavio mladu misu, a dojmovi su još snažni.
- Naravno da mi je žao što na ređenju nije moglo biti svih onih ljudi koji su nas pratili kroz život, nedostajala je izvanjska svečanost tog događaja, ali s druge strane duboko sam u toj dramatičnoj atmosferi proživljavao i svoj osobni susret s Bogom, misterij i veličinu obreda ređenja. Nadbiskup je to usporedio s podzemnom, progonjenom Crkvom u Kini, držim da je taj opis dobro odgovarao situaciji u kojoj smo se našli - ističe don Nikola koji je održao mladu misu samo dan nakon ređenja:
- Pored uzbuđenja i milijun stvari koje je trebalo obaviti, dodatni stres je bila i organizacija mlade mise u okolnostima kakve jesu, ali zahvaljujući trudu župnika don Mladena Ivišića, koji je sve uredio u skladu s propisanim mjerama, te obitelji i mještanima, mlada misa prošla je sretno. Kako sam se osjećao? Naša priprema trajala je dugo, znali smo u što idemo, Crkva nas polako uvodi u smisao našeg poziva kako ne bismo doživjeli preveliki šok. Ipak, danas kad sam služio misu s majkom i ocem, promislio sam: "Je li ovo moguće?" Došao je onaj trenutak, stepenica koju smo morali preći i sad više nema natrag - objasnio nam je.
Don Nikola je rođen u Splitu, u župi Gospe od Pojišana, a u Žeževici, rodnom mjestu svojih roditelja proživio je sretne dane djetinjstva.
IGRAO NOGOMET, PRATIO HAJDUKA
- Zavolio sam ovaj kraj, moji su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, ovdje sam biblijske slike mogao doslovno 'opipati'. Znao sam što je žito kad klasa, što je kukolj, što znači biti "dobar pastir". U Žeževici sam primio krštenje i prvu pričest, kao dijete sudjelovao u gradnji naše špiljice Gospe Lurdske, ministrirao. U Splitu sam, opet, upoznao gradski život. Nakon osnovne škole "Lučac", završio sam Tehničku školu i onako, živio kao običan momak iz kvarta: izlazio, igrao nogomet, pratio Hajduka, išao na gostovanja. Ako se sjećate transparenta s tribina 'Nesvrstani', to je smislila moja ekipa. Zatim sam otišao u vojsku, bio sam ročnik i kad je objavljen natječaj za djelatne vojne osobe prijavio sam se. Primljen sam u mornaricu, plovio sam na ophodnom brodu "Novigrad".
Pet godina i devet mjeseci provodio sam mornarski život, ipak specifičan, jer vojska znači i disciplinu što mi je kasnije dobro došlo kao bogoslovu. Tada nisam razmišljao o duhovnom pozivu, ali počeo sam dublje razmišljati o budućnosti, ono: "Ima li smisla visiti u kvartu cijeli život?" Na jednoj plovidbi od kolege sam dobio knjigu fra Zvjezdana Linića i malo čituckao. Sjećam se, vezali smo se u Gružu na dan kad je bila misa ređenja dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Otišao sam u crkvu i ispovjedio se snažno, emotivno, iskreno. Nakon toga vratio sam se vrijednostima usađenim u djetinjstvu. Sve češće, a potom i svaki dan išao sam na misu. I onda sam svome društvu u kvartu rekao: "A šta kad bi ja posta svećenik?" Evo, došlo je do toga!' Očekivano, bili su šokirani. Tako sam s 25 godina ušao u Bogosloviju - ispričao nam je don Nikola.
- Jedino sam se bojao studiranja, nisam učio godinama. Ali na zidu sam vidio dnevni red, bilo je slično kao u vojsci. To mi je olakšalo učenje, prvu godinu sam položio bez problema, sve sam prepustio u Božje ruke, pa kako bude. I bilo je dobro, samo jedan ispit sam pao u pet godina studija - kaže Nikola, koji je na zadnjoj, đakonskoj godini, nakon diplome, izabran na važnu i odgovornu službu tajnika nadbiskupa Marina Barišića.
- Nije mi bilo ni na kraj pameti da će kocka pasti na mene. Dinamična je to zadaća, našao sam se u ulozi koju nisam ni zamišljao, dobio sam ured, odgovaram na pozive, vozim nadbiskupa, upoznao sam funkcioniranje nadbiskupije iznutra ali i društvena događanja, skoknem u dućan... Shvatio sam s vremenom da je ta zadaća u temelju službe đakonata, stjecanja duha služenja i iskustva, te šireg pogleda na Crkvu - navodi don Nikola Šakić, kojeg sada čeka nova služba, a tek će biti objavljeno koja:
- Primijenio sam iskušano pravilo: prepustio se u Božje ruke, pa kako bude. Naša očekivanja tada nisu bitna, uvijek će izaći na dobro - uvjeren je don Nikola.
Fra Željko Štrbac (40), koji se zaredio na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u "prethodnom" životu bio je što bi se u Splitu kazalo "totalna šteta", no obraćenje u kasnim dvadesetim godinama od njega je kroz godine duhovne izgradnje i studija načinilo svećenika koji žarko živi svoj poziv. Rođen je u Zagrebu, odrastao u Španskom u obitelji koja je "zaboravila" na Boga, može se reći ateističkoj, pa ni sam nije mario za kršćanstvo, niti je što znao o njemu, a kamoli slutio da će jednog dana odjenuti franjevački habit.
'BIO SAM NEZADOVOLJAN I ISPRAZAN'
- Do 29. godine živio sam isprazno i - sretno. Bar sam tako mislio. Školu sam mrzio, čak i osnovnu, imao sam same jedinice. Upisao sam Prometni faks i brzo odustao. Povremeno bih i kockao, a radio sam u očevoj autoprijevozničkoj firmi, vozio sam kombi. Jedino što me zanimalo bio je sport, sport i samo sport. Od šeste, sedme godine sam igrao tenis, mogao sam gledati turnire po sedam osam sati dnevno bez da trepnem - Federer, Nadal, Đoković bili su mi idoli. Bavio sam se i bejzbolom. Bio sam vrlo nervozna osoba, nezadovoljna, isprazna, a moliti sam znao samo Očenaš koji me naučila baka i kojeg sam izgovarao jedino pred ispit u školi – svjedoči fra Željko, koji je do ruba takvog života došao u - brdima.
- Volio sam ići u planine, ako nije bilo društva, išao bih sam. Tako sam se 2008. godine, u 28. godini života našao na Samoborskom gorju. Odjednom mi se, u toj samoći počeo vrtjeti film mog života pred očima, odnos prema roditeljima i sestri, drugim ljudima, disfunkcionalnost koja je bila moja svakodnevica. Kako osim Nebeskog Oca nisam znao ni za Isusa, ni za Duha Svetoga ni za Blaženu Djevicu Mariju, obratio sam se njemu, obećao da ću se pokušati popraviti. Kao da sam čuo glas: 'Ne, nećeš uspjeti bez mene!' Želio sam krenuti dalje, ali nešto me je vratilo na mjesto na kojem sam sjedio. Srce mi je snažno udaralo zbog srama i neugode. Vrištao sam i plakao. Osjetio sam ljutnju Boga na mene. Ali nestala je bol dok sam se spuštao s brda, osjećao sam se lakše, drugim očima sam gledao na svoj život.
Moje iskustvo i poruka koja se dogodila na brdu je: sram zbog svojih djela je najveća bol koju sam ikada doživio a opraštanje grijeha najveća je radost i mir. To može dati samo Bog i dao mi je. Otac nebeski je toliko dobar i nježan, ja sam tako doživio. Tri, četiri dana nisam nikome ništa govorio. Povjerio sam se tek nekolicini bliskih osoba. Kroz sljedeće mjesece budio sam se radostan, molio sam se kako sam znao, prijatelji su se čudili, izgledao sam im nekako fanatičan - prisjeća se fra Željko, kojeg je prijateljica pozvala u crkvu.
To mu je bilo previše, ali počeo je neprekidno čitati Sveto pismo, skriven, satima je tražio odgovore na pitanja. Jedan od njih je bio i: "Volio bih te više vidjeti u svom hramu". Povremeno, a zatim sve češće dolazio je u crkvu Presvetog Trojstva u Prečkom, gdje se priključio vjeronauku za starije i u Vazmenoj noći se krstio, pričestio i krizmao.
TEŽAK STUDIJ
- Moji doma bili su u šoku, bojali su se da nisam u kakvoj sekti, ali znam da im je bilo drago što sam se promijenio. Mislio sam kako će krštenje biti senzacija, da će se dogoditi čudo, ali ničega fantastičnog nije bilo, samo sam osjećao da sam očišćen od prijašnjeg života. No, sve je to bilo daleko od svećeničkog poziva, o tome uopće nisam razmišljao, niti sam što znao o redovnicima. Ipak, jednog dana u našu zajednicu došao je franjevac koji me je pozvao da dođem koji dan u njegovu župu u Bristivici iznad Trogira. Ostao sam devet mjeseci, išli smo na hodočašća, jednom smo bili u samostanu u Imotskom gdje sam izbliza vidio kako izgleda fratarski život. Znao sam da je to to - kaže fra Željko, koji se sljedeće godine priključio postulaturi u Imotskom, pa jednogodišnjem novicijatu na Visovcu, te počeo studirati teologiju i filozofiju u Splitu, a zadnju godinu je završio u Zagrebu.
Živi u Klerikatu na splitskom Trsteniku. Zanima nas kako je nekadašnji loš đak uspio završiti tako težak studij.
- Bez problema, učio sam sedam, osam sati dnevno, bio vrlo dobar student, samo mi je filozofija izazivala malo temperature - smije se.
Sada tenis igra manje, ali dragi partner mu je fra Ivica Jurić koji se, kaže, pošteno trudi, ali još uvijek je jači u nogometu.
Zanimljiva je bila reakcija obitelji kad bi imao krizu tijekom studija. Otac mu je kazao: "Ako si već krenuo, lijepo to i završi!" Mladu misu, nakon ređenja u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja imat će u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu, a potom se vraća u Dalmaciju gdje će preuzeti biokovsku župu Kozica i Zavojane.
- Veselim se beskrajno, bit će izazova na tako dalekoj i malenoj župi, ali valja se kaliti tamo gdje je teže. I nema mi druge. Sve ružno ostalo je iza mene, počinjem novi život - beskrajno je optimističan fra Željko, kojeg smo kao pasioniranog tenisača priupitali kako gleda na 'slučaj Đoković' u Zadru:
- Pitate njegova velikog obožavatelja; Novak je po meni najbolji svih vremena, samo mu povremeno treba resetiranje. Mislim da je čista srca pristupio turniru u Zadru i iskreno mi je žao što se zbog korone tako završilo.